Za aktuelno.me
Piše: Mr Novak Adžić, doktorand istorijskih nauka
U nastavku ovog teksta, slijedi manji dio iz brošure (knjige) dr Pera Đ. Šoća, u prijevodu sa francuskog jezika na crnogorski jezik, pod naslovom „SAVEZNIK MUČENIK CRNA GORA“, a koja je na francuskom originalu objavljena u Parizu 1920. godine. Na prvoj i drugoj stranici ove brošure dr Pera Šoća, ministra prosvjete i crkvenih poslova, ministra pravde i ministra spoljnih poslova u crnogorskim vladama u egzilu (1917-1925), nalazi se ovalni pečat unutar kojega je napisano PUBLIC LIBRARY OF VICTORIA 26. FEB. 1921. Na nekoliko stranica ove brošure je na marginama ispisano PUBLIC LIBRARY OF VICTORIA, jer je to javna ustanova, biblioteka, u kojoj se nalazi primjerak originala navedene Šoćeve knjige. Korišćeni izvor je: State Library of Victoria: L'allié martyr le Monténégro. To je i naslov originala ovog publikovanog rada dr Pera Đ. Šoća.
Između ostalog, tadašnji ministar pravde u Vladi Kraljevine Crne Gore, u navedenoj brošuri konstatuje i sljedeće:
„U trenutku primirja, 1918. godine, predstavnici Crne Gore i hiljade Crnogoraca u egzilu su se htjeli vratiti u svoju zemlju. Bili su zadržani, shodno zvaničnim dokumentima čije odlomke ovdje navodimo. U znak osvete zbog upozorenja Crne Gore da Srbija namjerava da joj silom oduzme teritoriju, držali su ih kao taoce.
U jednom dokumentu Ministra spoljnih poslova Republike, G-din Pišon, datiranom 21. oktobar 1918. godine, on je posebno istakao:
„Francuska Vlada ne namjerava da se miješa u unutrašnje poslove jedne Savezničke države. Dakle, očigledno je da kada francuske vojne vlasti budu ušle u Crnu Goru, jedini stav koje one mogu da zauzmu je da priznaju legitimnu vlast, što je vlast kralja Nikole.“
Novim upornim molbama crnogorske vlasti da se vrati u svoju zemlju, g-din Pišon odgovara ovim riječima u pismu od 04. novembra 1918. godine upućenom kralju Nikoli:
„Vaše Veličanstvo je željelo da mi svojim pismom od 02. novembra iznese razloge zbog koji bih se odmah vratili u Crnu Goru.
Vaše Veličanstvo je dodalo da joj Ministar Republike, u kojoj je akreditovan, prenio stav francuske Vlade, koji dijele ostale Savezničke vlade, da je nezgodno vrijeme za vraćanje u trenutnim okolnostima.
Nakon tog saopštenja, Vaše Veličanstvo je sebe ubijedilo da je za Nju bolje da odustane od odlaska na taj put i da ne može imati boljih garancija, za spokoj u svojoj zemlji, od naloga izdatih od strane glavnog komandanta oružanih snaga na Istoku;
Zahvaljujem Vašem Veličanstvu što me upoznala sa svojom odlukom, u kojoj spoznajem mudrost koju ste toliko puta dokazali.
Možete biti sigurni, Gospodaru, da će trupe pod komandom Generala Franše Desperea sve uraditi kako bi se u Vašem kraljevstvu održao red i da će garantovati poštovanje ustavnih autoriteta, kao i sloboda crnogorskog naroda.“
Predsjednik Republike, g-din Poankare je sa svoje strane svojim pismom od 24. novembra 1918. godine potvrđuje iste garancije:
„Bio sam vrlo dirnut postupkom koji ste htjeli da uradite za mene.
Francuska nije zaboravila junaštvo koje je Crna Gora pokazala kad je ustala, na poziv Vašeg Veličanstva, u odbranu svoje nezavisnosti. Ona (Francuska) poznaje patnje naroda Crne Gore (planine) i sve napore ulaže da mu patnje ublaži.
Vaše Veličanstvo može biti sigurno da Vlada Republike, čiju brigu za male zemlje Ona sa razlogom pominje, sa svoje strane neće pristati na bilo kakav pokušaj koji bi za cilj imao nametanje volje crnogorskom narodu i suprostavljanje njenim legitimnim težnjama.
Kada su u pitanju francuske trupe pozvane da privremeno zauzmu teritoriju Vašeg Kraljevstva, pune poštovanja prema uspostavljenim institucijama, one će se zauzeti za očuvanje reda i pomagati narod što najbolje budu mogle, kako bi pripremile ponovno uspostavljanje normalnog života, koji je bio duboko poremećen bolnim nedaćama koje je izazvala neprijateljska okupacija.
Čini se da je bolje što je Vaše Veličanstvo sačekalo da se ponovo vrati u svoje Kraljevstvo, što je ovaj cilj postignut, i što je život u Crnoj Gori nastavio svojim normalnim tokom.
Prisustvo savezničkih trupa, pomoć koju će stanovnicima pružiti će bez sumnje doprinijeti da se ubrza trenutak koje Vaše Veličanstvo toliko priželjkuje. Čim taj trenutak dođe, Vlada Republike će Vam, Gospodaru, sa zadovoljstvom čestitati povratak.“
Ali Crna Gora je već patila pod srpskom okupacijom. Dva dana kasnije, 26. novembra, Srbija je proglasila aneksiju Crne Gore. Prava međunarodna pljačka!
Nažalost, general Franše Despere i savezničke trupe, koje su bile pod njegovom komandom, su radile protiv garancija Vlade Republike, što Vlada Crne Gore smatra časnom obavezom Velikih sila, u čije ime je i Francuska djelovala. Nijesu francuske trupe ušle u Crnu Goru, kao što je to obećavalo pismo g-dina Ponkarea od 24. novembra 1918. godine, već srpske trupe i komiti i mali francuski vojni odred pod direktnom komandom francuskog generala Venela.
Nasuprot obećanjima Saveznika (pismo gdina Pišona od 04. novembra 1918. godine) trupe, pod komandom generala Franše Desperea, nisu poštovale ustavnu vlast Crne Gore.
Veliki rat se završio vojnom pobjedom Saveznika. Ostalo je bilo da se reguliše mir. Još od primirja su se nazirale sijenke koje je trebalo da pomrače horizont mira. Već smo počeli da ignorišemo slabe. Tako se u Crnoj Gori znalo reći: „Pobjeda nije za male“. Primirje je potpisano u novembru 1918. godine, a da Crna Gora nije bila pozvana da učestvuje. Pa ipak, ona je sve žrtvovala za zajednički interes. Primirje je Crnoj Gori donijelo samo promjenu austrijske srpskom najezdom. Nakon toga je sazvana Mirovna konferencija. Ona je nalazila da je Crna Gora poražena. Ali šta je učinila da je odbrani? I pored svega, Crna Gora je predstavljala veliki princip koji je doveden u pitanje: pitanje Zakona protiv Sile. Konferencija se održala, ali su njena vrata ostala zatvorena za malu Crnu Goru. 18. januara 1919. godine, pošto sam preuzeo funkciju ministra spoljnih poslova, osjetio sam obavezu da prvim poslanicima Mirovne konferencije uputim protestni telegram protiv ovog postupka. Moglo se smatrati da je od tada pitanje Crne Gore bilo loš znak. Ovdje navodimo sadržaj telegrama. Možda je to bio prvi protest protiv Vrhovnog savjeta koji je otvoren u Parizu.
„Na Konferenciji na čijoj je prvoj sjednici našlo mjesta sedamdeset predstavnika evropskih, azijskih, afričkih vlada, Crna Gora je odsutna. Jedina među borcima svjetskog rata, jedina među prijateljima Sporazuma je svjesno zaboravljena. Ko god da je u nekom trenutku pružio materijalnu ili moralnu podršku je bio pozvan. Nju koja je prolila krv za njih smo ostavili ispred vrata! Na dan koji je do sada ostao nepoznat i na način koji do sada nije bio definisan će ona prisustvovati mirovnom zasijedanju na kome će se riješiti mnoga pitanja od kojih zavisi njena sadašnjost, njena budućnost i njen život. A ona koju će pozvati u poslednjem trenutku- ako je i pozovu- ona je ta koja se od prvog časa digla i ponudila svoj mač. Bezuslovno se od samog početka rata borila, krvarila, sve žrtvovala, sve potcijenila, osim časti i svog prava. A danas je ta čast ismijana, pravo prezreno! Plaćamo omalovažavanjem i uvredom njeno junaštvo i njene duge patnje!
Hoćemo li dopustiti da i dalje bude žrtva imperijalističkih i dinastičkih ambicija zvanične Srbije? Hoćemo li dozvoliti da u trenutku kad se plemeniti duhovi trude da uspostave sporazum među narodima, da Crnogorci u svom ognjištu ginu pod mitraljezima i topovima svojih saveznika? Hoćemo li tolerisati zato što je siromašna, zato što je slaba, što je danas razoružana, da najmanji evropski saveznik bude tretiran kao parija, bespravno ?
Kraljevska Vlada odbija da u to povjeruje. Gordo ona protestuje. Vjeruje da će njena tužba biti shvaćena: Nepriznavanje neprikosnovenih titula Crne Gore bi bilo jednako obečašćivanju Skupštine koju krase plemenita načela! Ne dati joj mjesto koje joj pripada u palati Konferencije bi značilo počiniti nedopustivu nelogičnost.
Želimo sebe da ubijedimo da Istoriju neće boljeti ako upiše ovu nepravdu.“
Nepoštovanje gore navedenih garancija i zauzimanje Crne Gore od strane Srbije su bili uzrok masakra koji se od decembra 1918. godine počeo odigravati u Crnoj Gori među srpskim trupama i crnogorskim narodom.
Hiljade Crnogoraca u SAD su zbog krvavih događaja koji su se dešavali u Crnoj Gori, pod srpskom okupacijom uputili Mirovnoj konferenciji sljedeći telegram:
„Zločini koje su Njemci počinili u Belgiji blijede pred zločinima koje je Srbija počinila u Crnoj Gori. Ako dozvolite da zločinac nastavi sa svojom djelom, istorija će vama i vašem radu suditi na najneumoljiviji način. Nepravedno tretirana od strane tirana, zaboravljena i bez zaštite saveznika, čija obećanja blijede, crnogorski narod će naći svoje spasenje u borbi. Ne zaboravite da će ona u slične borbe ući sa još većom energijom, u one iz doba Napoleona i osvajača Države. Pucanj njihovog topa će sazvati novu Konferenciju koja će potlačenom narodu podariti pravdu, slobodu, jednakost“.
22. januara 1919. godine, na zahtjev Mirovne konferencije, naročito g-dina Vilsona, Kralj, saglasan sa Vladom, je crnogorskom narodu poslao sljedeću poruku:
„Preklinjem vas da ostanete mirni kod kuće, da se ne suprotstavljate oružjem trupama koje nastoje da oduzmu Vladu naše zemlje. Primio sam čvrsta uvjerenja visokih predstavnika savezničkih zemalja da će se, vrlo brzo, crnogorskom narodu ukazati prilika da se slobodno izjasni o političkoj uređenju svoje Vlade. I ja ću se sa svoje strane sa zadovoljstvom prikloniti toj odluci.“
Napomena N.A: Boldovanje u tekstu je naše.
Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta