Marš onamo

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

Čini se da nije naodmet još jednom napisati da svi oni koji zločin i zločince u svom narodu negiraju, smatrajući da tako brane sopstvenu naciju, čine upravo suprotno i sami bacaju ljagu na naciju kojoj pripadaju. Niti postoje zločinačke, niti genocidne nacije, te je ta vrsta odbrane više nego stupidna i loše govori o etičkom karakteru onoga ko je zastupa. Tako da odbijanje Odbora za ljudska prava i slobode skupštine Crne Gore da se podnese rezolucija o osudi genocida u Srebrnici Parlamentu najviše govori o onima koji su je odbili, a ne o narodu kojem pripadaju izvršioci.

Međunarodni sudovi su donijeli odluke koje svaka vlast mora poštovati. Na to je obavezuju međunarodne povelje. U Srebrnici su ubijeni ljudi zbog svoje etničke i konfesionalne pripadnosti. Argument da su pošteđeni đeca i žene samo govori da zločinci ipak nijesu imali cohones znajući kakav bi stravičan odjek imalo tako nešto u svijetu, što nikako ne znači da u nekim drugim okolnostima scenario ne bi bio drugačiji. Ni Jasenovac danas nije moguć! Upravo je zato obaveza svakog moralnog čovjeka da se ogradi od zločina genocida, iako je očekivano od osobe koja se, sprdajući se zdravom razumu, našla na čelu Odbora za ljudska prava i slobode skupštine Crne Gore i njemu kongruentnih članova da to neće učiniti. Naprotiv, oni slave osobe odgovorne za monstruozni zločin u Srebrnici.

Bez dobrane doze mazohizma teško je pratiti medije u Srbije kad se bave Crnom Gorom. I to ne samo kad su u pitanju toaletoidi u štampanom obliku i televizije koje predstavljaju zastiđe ekumenskih razmjera, već i oni koji se diče da im je istina sveta i da oni ne objavljuju komentare već događaje posmatraju „iz svih uglova“ i iz „različitih izvora“. Tako se moglo čuti na vijestima NewsMax Adria televizije prije neku noć o trenutnoj, otvorenoj diskriminaciji Srba u Crnoj Gori. Dobro ste čuli, dragi čitaoče! Čak je i sagovornica iz Crne Gore, Nevenka Ćirović, bila zatečena, pa je, nespremna na te okolnosti, previđela tu konstataciju u daljem elaboriranju sreće svih u Crnoj Gori što je Joanikije Mićović izabran za mitropolita eparhijske mitropolije SPC na Cetinju.

I ne samo da je postalo opšte mjesto kako su svi vjernici u Crnoj Gori oduševljeni što je Joanikije postao mitropolit, nego je i sam Joanikije, u zanosu, ponešen sopstvenom veličinom, pripisao izbor „božjoj volji“! Valjda mu kalkulanti iz Sinoda SPC i sam Porfirogenije dođu kao izvršioci „božje volje“, pa je zalud Zdravko Krivokapić, ohrabljen maliganima, zavapio u Beogradskoj patrijaršiji o vjernom narodu i njegovoj volji. Ima li što ljepše i bogoudnije nego kad se poklope „božja volja“ volja „vjernog naroda“. A onda je Primijerej u Podgorici zavapio pred božjim izborom „oprosti mi pape“. Što bi rekao „junak“ sa početka ove priče – „raspameti“!

Čak nam je i čuveni graždanin, Aleks Bečić, razvijao sumnje svojom izjavom kako se „čitava Crna Gora“ raduje izboru Joanikija, poručujući ko je i što je za njega „čitava Crna Gora“! „Mir je naša Nacija“?! Ali svetosavski! Lijepo nam je očitao bukvicu kako samo oni koji „nemaju politiku“ koriste nacionalna ośećanja da bi dijelili ljude i tako dobijaju naklonost birača, stvarajući atmosferu u društvu koja ne doprinosi boljitku. Ili tako nešto? Usput nam predočavajući kako je biti svetosavski crvenokravataš dobitna kombinacija za „najljepšu zemlju na svijetu“. Pošto nam je sve to fino izdeklamovao, otišao je na nacistički dernek „veseli se srpski rode“ „onamo, onamo“, da nam ličnim primjerom pokaže kako on „ima politiku“ i kako on ne dijeli Crnu Goru. Nekako mi se urezala slika Slavena Radunovića u troprstaškom, pojećem zanosu i Alekse u pozadini kako mljacka svinjarije. Tu ti je mjesto, Aleksa Bečiću, u pozadini Slavena, mani se prodavanja jeftinih magluština, demagoških i populističkih tirada, izađi iz pozadine jezovitog Slavena na čistinu.

Ako je izbor Joanikija „božja volja“, a nije, onda nam je pukla pogibija. Joanikijev izbor je jasna slika što je buduća nakana śevernog suśeda i kakvu će politiku voditi SPC prema Crnoj Gori. Činjenica da se Zdravko Krivokapić nešto meškolji oko nekih članova tzv „temeljnog ugovora“, koji treba da udari čvrste srpske temelje u Crnoj Gori, govori da je taj tekst pisan u Beogradu. Ako je istina da su u njemu prepisani članovi srpskog zakona o crkvama u kojem se ne mogu pojavljivati crkve koje u imenu sadrže odrednice već postojećih crkava i ako se u njemu SPC proglašava tradicionalnom i sa istorijskim kontinuitetom, baš će biti zanimljivo na koji način će se zabraniti već registrovane pravoslavne crkve, poput CPC i još neke? Hoće li Crna Gora, poštujući želju svetosavskih imperijalista iz Beograda, ući u kršenje međunarodnih klauzula o slobodi vjerovanja i organizovanja i zabrani diskriminacije po osnovu vjere?

Najnovija Medojevićeva „otkrića“ o švercu cigareta pod pokroviteljstvom Premijereja i članova Vlade samo su potvrda onoga što stalno govorim: da su priče Nebojše Medojevića i njegovi izvori obična fabulacija i koještarija. Tužni su likovi koji su povjerovali u njegove fatamozgarije, a koje su, nažalost, doprinjele ružnom imidžu Crne Gore. Odavno tvrdim da su afere u crnogorskom društvu kamilica u odnosu na druga tranziciona društva i da su lošem glasu Crne Gore najviše doprinjeli likovi poput Medojevića, Čalovićke, Uljarevićke, buduće ambasadorke u Vašingtonu, koja je, čini se, tako i zaslužila to mjesto, Raonića, .. i da ne nabrajam više. Znate već o kome se radi. Na kraju krajeva, eto ih svi kao dio nove vlasti. Naplatili su svoj minuli rad. Naravno da ne vjerujem u Medojevićeve navode, nikada nijesam ni vjerovao, niti pristajem na takvu vrstu politike, koju koriste i Demokrate, i Ura, i DF, jer je to nivo kojeg se gadim. Nivo koji je patentirao Vojislav Šešelj, naslijedio njegov učenik Vučić, a kopiraju ga Abazopvić, Bečić i nacoši iz DF-a.

Upravo zato su se upregli Abazović, Bečić i DF da uređivačku politiku Javnog servisa pripodobe prljavoj politizaciji i obračunu sa političkim protivnicima na najprizemniji način. Nesposobni da vode zemlju i riješe nagomilane probleme koji su dijelom i proizvod protivprirodnog političkog bluda, riješeni su da nad Crnom Gorom izvrše zločin u mraku. Za razliku od javnog servisa u Srbiji koji je pod čvrstom kontrolom jedne političke grupacije, u Crnoj Gori je Javni servis dostupan svima da učestvuju u njegovom programu, iskažu svoje političke vještine i domete i ubijede auditorijum u istinitost i ispravnost onoga što rade. Ali ne! Dritanu Abazoviću, Aleksi Bečiću, njihovim partijskim poslušnicima i DF-ovcima smeta kritička misao, smeta ogoljivanje onoga što rade, smeta im dnevna svijetlost. Žele Javni servis kao što je Vučićev, Javni servis kao sopstveni servis. To im se ne smije dozvoliti! Sve televizije su uzurpirali po Crnoj Gori, napravili od njih govornice velikosrpskog nacionalizma, anticrnogorstva, apologetske ljigavštine i promotere smiješnih panegirika sadašnjoj vlasti i otrcanih lažljivih hvalospjeva, u sukobu sa realnošću. Nadam se da građani Crne Gore ne žele da žive u medijskom mraku, poput onog u Srbiji.

Moram da se zapitam da li su sudije Ustavnog suda Crne Gore slobodni ljudi, koji nemaju zazora da postupaju prema svojoj savjesti i Ustavu Crne Gore? Zaśedaju li oni uopšte i imaju li namjeru da rješavaju nagomilana kršenja Ustava, time prećutno aminujući situaciju u kojoj je izvršna vlast preuzela ingerencije koje joj po Ustavu ne pripadaju, ingerencije koje su protivne članovima Ustava, kao npr. člana 91 (Skupština odlučuje većinom glasova prisutnih poslanika na śednici kojoj prisustvuje više od polovine svih poslanika) i niza drugih! Izvršna vlast se ponaša kao da ima apsolutnu većinu, stalno se populistički poziva na „volju naroda“, iako je više nego jasno da nijesu zadovoljili čak većinu onih koji su je izglasali, a kamoli cijelo društvo.

Ogromno je nezadovoljstvo, velike su podjele, animoziteti, čak i mržnja, dešavaju se i ubistva za koja ne znamo jesu li motivisana nacionalnim tenzijama, dok pravosudno i policijsko selo „mrtvijem snom spava“! Ne postoji nijedan segment u kojem izvršna vlast može dobiti prelaznu ocjenu i u kojoj nije izazvala probleme, sukobe, netrepeljivost. Kadrovsku politiku karakterišu svetosavski, nacoški, polupismeni duduci. Sve to ne vodi ka dobrome i ne nagovještava mirne rasplete. Po ko zna koji put se pokazuje da ideologija koja je izazvala ratove u bivšoj Jugoslaviji ne zna drugačije do da sve dovede do usijanja i da onda optužuje druge za svoju zlehudu sudbinu!

Ma digni glavu!

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta