Marko Vešović SVAŠTARA: O Emini

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

Aleksa Šantić

EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,

Prođoh pokraj bašte staroga imama,

Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,

S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,

Stid je ne bi bilo da je kod sultana!

Pa još kada šeće i plećima kreće…

– Ni hodžin mi zapis više pomoć’ neće!…

Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,

Ne šće ni da čuje lijepa Emina,

No u srebren ibrik zahitila vode

Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste

Rasplete joj one pletenice guste,

Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,

A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,

Al’ meni ne dođe lijepa Emina

Samo me jednom pogledala mrko,

Niti haje, alčak, što za njome crko’.

Dajem odlomak iz teksta u kojem sam, kao na času, na sedam stranica analizirao Šantićevu pjesmu Emina i pokazao da je razlika između njene prve i druge varijante zapravo razlika između loše i dobre pjesme.

3. Ne bih detaljno razmatrao Eminu, strofu po strofu, stih po stih, da se govor o pjesmi ne pretvori u ljekarski detaljno prekuckavanje pacijentovih leđa. Dovoljno je bilo osvijetliti umjetničko načelo na kojem se pjesma drži. Pozabaviću se još i načinom na koji, u ovoj pjesmi, književno postoji njena junakinja.

Uzmimo pridjev “pust”. Koji se dvaput javlja: prvo je sva Emina “pusta”, potom i njene “pleći”. U oba slučaja, taj pridjev ne kazuje ništa konkretno, opipljivo, vidljivo o djevojci. Nego signalizuje kako je unutra, u duši: sugeriše talas zaprepaštenja, iznenađenja, čežnje, žudnje koje je izazvalo iskrsavanje djevojke.

Epitet “pust” je jezički džoker koji stoji na mjestu bilo kog drugog zamislivog atributa. Pridjev “pust” signalizuje poraz jezika pred djevojačkom ljepotom. O kojoj se ne može reći ništa. Osim da si pred njom izgubljen. I, uopšte, u pjesmi izostaje fizička konkretizacija djevojačke ljepote. Kakav je njen hod, kakva su njena pleća? Pojma nemamo. Znamo jedino da njeni koraci, i kretanje njenih pleća, toliko opčinjavaju da, protiv njenih čini, ne pomažu ni toliko pouzdani lijekovi kakvi su hodžinski zapisi.

Ovaj trenutak humora svjedoči da se pjesnik otima emociji, kuša spram nje uspostaviti distancu. Ovdje se radi i o svojevrsnom patrijarhalnom stidu koji – ako mogu tako da kažem – ne bi da skine “valu” sa djevojačke ljepote! Djevojka je razložena u detalje, u geste, koji znače izbjegavanje opisa i posezanje za književnim postupkom koji je, od Homera, bio oznaka velike poezije: ženska ljepota je data u djelovanju na promatrača.

Jedini detalj, od cijele djevojke, koji zaista vidimo, jesu “pletenice guste” koje raspliće vjetar. To je vjerovatno i najbolja strofa. Jer te pletenice postaju izvor zbivanja najuzbudljivijeg u cijeloj pjesmi: tu je data pjesnička jednačina od vjetra, grana, kose, zumbula, koja sliva figuru djevojke s prirodom, što nagovještava stres u svijesti govornika.

Kao da je vjetar pjesnikov saradnik, pomaže mu da se djevojačko biće neočekivano otvori kao cvijet: to je i najčulnija i najsublimnija strofa istodobno. Jer mirisi i jesu duboko erotski u svom djejstvu, miris i jest šifra najdublje i najskrivenije tajne bića. I kao da pjesnik u toj strofi, preko svih ograda, koje ga dijele od djevojke, poseže za njenom dušom, jer iz sevdalinki znamo da duše stanuju u mirisima: “Vjetar puše, al-katmerom njiše, a moj dragi amber dušom diše”. Kao da čulna ekstaza, na vrhuncu, prirodno prelazi u duhovnu.

4. Pero Slijepčević kaže kako su se, u Mostaru Šantičeva doba, pravoslavci “većma libili javno pevati o ljubavi, odnosno, oni su ljubav isprva zaodevali u serafimski veo. Naročito pravoslavska Bosna, tvrda i jednoumna, nije ni do danas ispevala mnogo ljubavnih stihova, zauzeta uvek mišlju otpora političkog i ekonomskog”.

Očito, Šantić poseže za jezikom sevdalinke iz nevolje: da preruši ljubavnu čežnju, o kojoj je inače Srbinu zazorno pjevati, preobukao se u jezik koji će mu proći “nekažnjeno”. Kao da je pjesnik, kaže Radomir Konstantinović, „morao od Alaha da traži ono što mu njegov pravoslavno-patrijarhalni bog nije mogao dati“. No tu je i dodatna nevolja: pjevati javno ljubav prema inovjerki, zar to nije dvostruk zazor? Ovo je Šantić krvavo iskusio na svojoj koži: zaklet materinim mlijekom, odustao je od ljubavi prema katolkinji, a time, zauvijek, i “njegove bašte ostaše bez ploda”.

Ali, ostati samo kod ovog objašnjenja, značilo bi stvar uprostiti. Šantić je bio po prevashodstvu pjesnik osujećenja, pjesnik uskraćenosti:njegova socijalna i patriotska poezija je prvenstveno govor u ime društveno i istorijski osujećenih. A u sevdalinkama se u hiljadama verzija pjeva isto: ljubav koja ne nalazi ispunjenje, ljubavna čežnja kojoj nema utoljenja, možda i stoga što ga se ne može naći, jer se radi o čežnji za idealom. Otud se ta čežnja toliko i razgara. Senzibilitet sevdalinke Šantiću je bio krajnje blizak, što dokazuje i književni rezultat: u istom maniru u kojem i Eminu, spjevao je najmanje desetak pjesama koje nisu, po vrijednosti, ispod Emine, a bar pola njih Eminu premašuju.

5. U prvoj verziji, to što je rasplelo djevojačke pletenice zvalo se “gornjak vjetar”, u konačnoj redakciji postalo je “s grana vjetar”. Sprva mi se činilo da je pjesnik pokvario krasnu sliku. “Gornjak” je predivna riječ, imenuje vjetar koji koji puše sa gore. U konačnoj verziji prilično je nejasno: kako je vjetar puhnuo “s grana”?

Onda sam pojmio: “vjetar gornjak” otvorio bi pjesmu ka zemaljskim prostranstvima, ka svjetskim daljinama, što nije smjelo da se desi! Jer u svijesti obenđijanoj ljepotom svijet je sveden na jednu baštu, ostatak ne postoji! Zbog toga je vjetar, u novoj verziji, i “duhnuo” “sa grana”. Ne dolazi, dakle, iz otvorenog svjetskog prostora, jer granice Eminine bašte, u tom trenu, granice su svijeta. Ta naznaka koja svjedoči o pomjerenom doživljaju prostora, najfiniji je potez u pjesmi, i zasvjedočuje snagu emocije.

To nije sve. U pjesmi, koja nam prepušta da sami zamišljamo Eminu, dvaput se pominju njene pleći. Pa jasno. Iz Andrićevih Znakova pored puta pamtim više se ne sjećam čiju rečenicu: “Oženio se njom, a nije joj ni petu vidio.“ Naravno, djevojačke pleći su pokrivene i, od svih sastavnih dijelova žene, najmanje je bilo zazorno pjevati o plećima. I očito je da na pjesnika, preobučenog u muslimana, jer ovo je pjesma iz ciklusa Alibegov-sevdah, i rado zaboravljamo da je Alibeg maska Aleksina, kretanje pleća djeluje kao na nas danas kretanje južnog dijela ženskih leđa: ni hodžin zapis ti ne bi pomogao!

Što bi jamačno moglo govoriti da su naše erotske čežnje prilično nisko pale, bukvalno nisko, u svakom slučaju zavidljivo pomišljamo da su Šantićeve bile na izuzetnoj visini. U stvari, pleći u današnjem čitaocu bude prema pjesniku sućut: kako da pjeva o Emininim grudima kad mu je okrenula leđa? I ta, u pjesmi dvaput pomenuta pleća, potvrđuju Šantića kao pjesnika osujećenja. Osuđenog da žene vječito gleda s leđa i, stidljiv, kakvim ga je Bog već dao, da ne spušta pogled k njinom jugu. Bar ne u pjesmi.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta