Za aktuelno.me
Piše: Marko Vešović
Reče mi jedan čoek da je „onaj Latić“ u listu Ljiljan posvetio mikro-esej Rajku Nogi, „Vešovićevu dvadesetogodišnjem prijatelju, pjesniku snažnog poetskog izraza, i još snažnije četničke…“ – posljednju riječ ne upamtih tačno: ideologije? orijentacije? filozofije?
Točno je da sam bio prijatelj, ne 20 već 27 godina s Rajkom Nogom, poznatim srpskim pjesnikom koji je živio i stvarao na prijelazu iz 20. u 19. vijek, kako bi rekao Danijel Dragojević, ali tu je jedna olakotna okolnost: slagaće ko kučka ko će reći sam u parlamentu glasao za Velibora Ostojića: to sam prepustio Džemaludinu Latiću kome je savjest čista, taj se osjeća neumiješan u svoje glasanje i nije sporno što je glasao da fočanski istrebljivač muslimana postane bosanski humanista decenije, nego je sporno moje predratno druženje s Nogom, nek mu je lahka zemlja.
Latić, koji smatra da „ni jedna usluga koju je Vešović učinio Bosni ne može ga oprati od njegovoga vlahaluka“, digao je dva prsta da fočanskog koljača opere od krvi. Znam, znam: glasajući da Ostojić postane vrhovni bdjelac nad ljudskim pravima u BiH, Latić je spašavao državu. I Nogo je poživinčio spasavajući sprstvo.
Bistar, kakvim ga je Bog dao, Latić je skužio da “SDS sa Ostojićem postavlja rampu i želi dugotrajno gašenje državnog parlamenta“, koji, ako se ugasi, ni nas više nema, jer ,zmajjovinski rčeno, šta nas je održalo, i šta nam je krila dalo, i šta nas je napred zvalo, ako ne ruglo od beha skupštine?
Kao komunisti, Latić je majstor da svoje podlosti pravda državnim razlozima. Priznaje da je “pojeo g.“, ali, dodaje, to g. je pojedeno na braniku Jedinstvene za koju haje koliko i “riba za jabuku“, kako bi rekao predratni Bećković. Kad Latić kaže da me od moga “vlahaluka“ ne može oprati ni Drina, a potom stane vaziti o Nedjeljivoj, meni od huje dođe da uzmem konop i objesim se, jer vidi i ko očiju nema: glasajući za Ostojića, Latić nije samo pojeo g. već nam stavio na znanje da ga boli k. za Cjelovitu.
Glasanje za Velibora Mazovjeckog Latić zove “previdom“ i dodaje da su svi, biva parlamentarci bošnjački, bili šokirani kad je Bijelić pročitao ime Ostojića. Prvo doživiš stres kad predlože Ostojića da bude glavni baja za ljudska prava u BiH, a potom, kad glasaš, Ostojića previdiš! Stvar od koje mozak staje zove previdom, jer je od komunista naučio vještinu kako se riječima kroti i poništava zaguljena realnost.
Latić još reče da je tim previdom naša javnost bila „uvrijeđena“ ko da je riječ o pousjeloj gospojici koja se lako uvrijedi jer ima živce starofrajlinski pretanjene od seksualne apstinencije. Javnost koju je obalijestilo Latićevo glasanje za Ostojića parlamentarac iz Ljiljana naziva uvrijeđenom, jer je od komunista naučio da je stvarnost što i ocatna kisjelina: nerazblažena, ubila bi te, a kad joj doliješ ideološki hadvao, možeš njome krasno začiniti stranačku salatu.
No možda je dizanje frke oko glasanja za Ostojića u biti promašeno? Šta ako je fočanski nogometaš satanizovan? Sjetite se Karadžića: čak i njemu su, biva, našli falingu! Moreš mislit dokle su pokojna Kominterna i pajdaš joj Vatikan dotjerali u zavjerama protiv Srba. Jer, kad pomislim da je Rašo mogao pobiti pet puta po deset hiljada Sarajlija, svi mi koje su promašili njegovi kuršumi i granate, umjesto što ga ćeramo u Hag, trebalo da mu se s kapom u ruci poklonimo i kažemo: „Hvala ti što smo živi, mada ničim to nismo zaslužili.“ Preživjele Saralije Enver Mehmedbašić zove promašenim.
Latić zna da insan na arapskom znači zaboravko i nada se da se ne sjećam kako je taj đetić iz Gornjih Pridvoraca uoči rata trčao kao pudlica za Nogom, dotad jakim pjesnikom, a potom mnogo jačim četnikom. Misli da se ne sjećam kako se taj ponosni Bošnjak svojedobno pred Nogom prostirao kao asura, da ne pamtim kako mu je ‘89. išao u Beograd u poklonstveni posjet i preklinjao da njemu, Rajku Nogi, on, Džemaludin Latić, bude štićenik. Čujte jednu pričicu:
Zove me Nogo telefonom: došao mu „onaj Latić“ i donio mu pjesmice: Nogo ih pročitao, ali ne zna šta da mu kaže, nije siguran da to išta vrijedi. Pa zove mene, stručnjaka i za poeziju i za Latića, jer sam ga u „Tribini 08“ učio kako se pišu pjesme. I Nogo hoće da čuje: je li taj Latić stvarno darovit?
Rekoh da jeste i uzgred izanaliziram nekolika mjesta iz Latićevih pjesama koja su mi se zadržala u pameti. Više ne pamtim te odlomke, ni šta sam govorio o njima. Osim jednog. Ima Latićeva pjesma koja počinje stihom “Pehar hlorisane vode“. To je dobro, taj sudar današnjeg “hlora“ i davnašnjeg “pehara“, jer “pehar“ pomalo posvećuje “hlorisanu vodu“, pretvara je u velikaški napitak, kao što “hlorisana voda“ pomalo obesvećuje “pehar“, sterilizirana sadašnjost ironizira vrednote iz prošlosti, lišava ih uzvišenosti. A dvaput ponovljeno «h» sliva prošlo i sadašnje.
„Ma ti si blesav“, kaže Nogo, kad sam okončao predavanjce. Nije vjerovao da u Latićevim pjesmama ima deseti dio onog što vidim u njima. Biva, moja čitalačka mašta u Latićeve stihove učitava nepostojeća značenja. „U pravu si, kume. Jedino kad analiziram tvoje pesme ne bolujem od učitavanja: sve što kažem živa je istina. A čim pokušam analizirati stihove koji nisu tvoji, počnem da izmišljam, ne znam koji mi je kurac“. „Pička ti materina“, kaže Nogo.
Ne znam koliko iza toga, odem u Beograd i uđem s Nogom u kafanu, gdje je sjedio Bećković, od Noga mnogo jači i kao pesnik i kao četnik. I Bećković prostudirao Latićeve pjesmice. „Rajko“, kaže mu, „ovo sam pažljivo čitao, ali nisam siguran da je to poezija. Verovatno nije. Ali liči na poeziju. Zato treba tog momka objaviti“.
Ovaj prizor bih, kao i hiljade sličnih, vjerojatno zaboravio da nije glagola „liči“. Nešto poezija jeste ili nije, ali da ima i međustepen, kad nešto liči na poeziju, a bogapitaj je li poezija, vjerovatno nije, to sam prvi put čuo od Bećkovića.
I Književne novine objave osam Latićevih pjesmica: Zatvorski nokturno, To pathei mathos, Homage Goranu, Kletva, Magia morte, Život palme, Strah od mraza, Yaqub, a Književna reč tri: Nered moje slobode, Prsten s tri kamenčića i Strah od mraza, mada su Bećkoviću samo ličile na pjesme. Jer trebalo je tom dečku pomoći po izlasku iz zatvora. Tako su svojedobno dva četnika, jedan žešći od drugog, za Latića u srpskoj javnosti probijali led.
Nogo je srpski nacist. Latić je bošnjački ultranacionalist čiji mi napisani ili izgovoreni stavovi, ne jednom, jako tuknu na fašizam. I mada Nogo kaže: „Onom Vešoviću nedostaje još samo da se osuneti“, moram Latića upozoriti da nisam pisao protiv srpskih nacista da bih se svidio bošnjačkim nacionalistima. Čak ću reći: nisam siguran da Latić, kad bi mu se pružila prilika, kad bi mu okolnosti to omogućile i dozvolile, ne bi jednom postao što i Nogo. U svakom slučaju, svim što od početka rata radim, zborim, pišem, miljama sam dalek od obojice.
Nogo mi je danas posve nerazumljiv, i kad god čujem kako sa tv ekrana reži, jer to više nije ljudski govor već režanje na svijet, sjetim se Sempruna: „S nacistima nije potrebno raspravljati. Dovoljno ih je uništiti“. Ali mi i Džemica Latić, nedvojbeno, svaki dan postaje sve manje razumljiv.
P.S. Iz neobjavljene knjige „Srbisimus“. Nisam brojao, ali vjerujem da kompjuteru neobjavljenih spisa imam više od 37 objavljenih. Nogo je objavio pet puta više nego što je napisao, a kako je to moguće, nek vam objasni beogradski pjesnik Predrag Čudić, za Nogu veći stručnjak od mene. A ja ću se se sjeti jedne uspomene: kad su, treći ili četvrti put, izišle Nogine sabrane pjesme, Ćosić mu je na promociji rekao: „Dobra vam je ova poslednja knjiga“. Pa ili se zezao, ili je Nogu čitao prvi put, ili su drukčije korice Nogine stare pjesme pretvarale u nove, ili su pet neobjavljenih pjesama mađijski preobražavale cjelinu.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta
Bravo Marko, svakome po zaslugama!