Marko Vešović SVAŠTARA: Takov je Anželiko

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

Moju ženu Gordanu, pored ovakve pizde od muža, mogao  je nekažnjeno  vrijeđati ko je htio.Vrijeđao ju je i sarajevski pisac Anđelko Vuletić. Koji me, mnogo prije rata, sreo na Baščaršiji, kod sebilja, i pitao me: ”Đe si, šovinisto?

Jesam li mu uzvratio, kao što bih danas: “Šta to kažeš, majku ti ustašku u usta?” Jok. Kako ću to kazati državnom  špijunu?  ”Što sam šovinista?“ – pitam. Nije mogao reći: zato što si u svom prikazu sasjekao Život vječni, nagrađenu knjigu Hrvata Mila Pešorde. I jesam je s merakom sasjekao, jer ju je napisao loš pjesnik, kakav je Pešordica ostao do danas, ali u prikazu nisam pominjao njegovu pjesmu pod naslovom ”U“, gdje kaže: “Sve dok se ne vrati izgnana strana grupa /Naoštriti zube i čekati kao vuk.

U Jugoslaviju se, ne znam koliko prije, bješe vratio djelić te izgnane grupe i dobio po pički, ali u prikazu nisam pominjao ustaše, mada jesam rekao da u Pešordinoj knjizi postoji „crna mentalna jezgra“,  riječi koje pamtim jer su tačne.

Potom je Pešorda odjurio u Svjetlost, uzeo iz prodaje cijelu nakladu te knjige i u svakom primjerku izbrisao naslov „U“ iznad te pjesme, ama zaludu: za vakta Tuđmanovog to “U” se pojavilo na Pešordinom čelu i korektorski lak nije ga mogao izbrisati. Budući Tuđmanov ustaša Anđelko Vuletić nije mi mogao reći da sam šovinista  zato što sam srezao knjigu u kojoj budući Tuđmanov ustaša Pešorda oštri zube i kao vuk čeka povratak ustaša koji je i dočekao, eto zašto mi je  prije rata rekao:  „Ti loptu Vulinu, Vulin tebi. A kriješ se iza Hrvatice!“

Miodraga Vulina sam vidio usve pet ili šest puta u životu. Iz studentskih dana  pamtim kako smo, izveče, mi mladi pjesnici, kad smo noću prolazili pored današnjega kina Imperijal, nekadašnje Romanije, pogledivali gore, u osvijetljene prozore, iza kojih je, ne znam ko nam je to kazao, Vulin radio doktorsku tezu, pa smo dovikivali: „Dottooore!“ Šta je bilo iza tih osvijetljenih prozora, i je li Vulin završio svoju tezu, i o čemu, nikad nisam saznao. Mnogo kasnije sam čuo da je odletio u zatvor jer se dopisivao sa četničkim emigrantima. Takov je Anželiko: preko Miodraga Vulina, natovario mi na vrat četničke emigrante zato što sam u Večernjim novinama  opičio Pešordu koji je čekao ustaške emigrante.

I pamtim da mi je, nakon jedne književne večeri, na kojoj sam čitao pjesmu o ocu koja je počinjala stihom: „O ima li te u sinu, Oče?“ – Vulin prišao i rekao da je pjesma dobra. I da njega podsjeća na Dučićeve pjesme u kojim se obraća Bogu. I sjećam se  da mi se osmjehivao sa izrazitom simpatijom, pretpostavljao sam zato što me smatrao pametnim, mada sam vrlo mlad.  Ostalo mi je nepoznato šta je sa Miodragom Vulinom bilo u prošlom ratu, ali mi je neko od Bošnjaka rekao da baš i nije bio neki osobit četnik. I to je sve što znam o ovom Srbinu.

Umjesto da nastavim raspravu s Anđelkom, kazao sam: „Ako mi se više ikad obratiš na ulici, ili me pozdraviš u prolazu, prosuću ti zube po kaldrmi. Razumiš?“ A pošto sam znao da je debelo plaćen da, pred crvenim vezirima, potkazuje kolege po peru, svim sarajevskim piscima sa kojim sam družio ili ih poznavao,  kazao sam: „S Vuletićem sam  svaku komunikaciju zauvijek prekinuo. Te ako vam ubuduće kaže da sam mu bilo šta rekao, znajte da laže“.

Vuletić je 1992. objavio u Oslobođenju tekst s nadaslovom Moja potjernica, na što sam odgovorio tekstom Povratak sreskog špijuna:

“Čitam u Oslobođenju: Anđelko Vuletić raspisao potjernicu za povećim buljukom književnika iz Sarajeva. Proglašava ih “učiteljima i sumišljenicima” paljanskih dželata. Ko je iole upućen u međusobne javne svađe sarajevskih pisaca u potonjih deset-petnaestak godina, odmah će uočiti da je Vuletić na svoj spisak pripravnika za strijeljanje uvrstio većinu ljudi koje već sto godina mrzi, bolesno a neizlječivo. Vuletić nam, očito, svoje privatne mržnje nudi kao državni program. Što mu nije prvina, nego davnašnja navada.

 Vuletić je zaradio penziju kao zvanični komunistički dostavljač i mogao je, svojedobno, na svojoj podsjetnici, kao onaj Nušićev junak, komotno napisati: “Anđelko Vuletić, sreski špijun”. Jer svi smo znali: debelo je plaćen da pred boljševičkim moćnicima, kao njhov savjetnik, potkazuje kolege po peru. Da im, uz jutarnju kavcu, predlaže na kog pisca treba dići hajku u javnim glasilima, koga treba izbaciti s posla, kome knjigu zabraniti, koga iz Sarajeva protjerati, ko je zreo za buvaru.  Kad ga je šutnulo u mirovinu, ponadali smo se da ćemo od Vuletića odahnuti, ali evo li ti ga jopet: javno se, preko novina, današnjoj bosanskoj vlasti, nudi za službenog potkazivača. Mala mu penzija zar?

Vuletić je, u Politikinoj zloglasnoj rubrici Odjeci i reagovanja – i te kako krivoj za današnje klanje u Bosni – svojevremeno objavio ljubavno pismo Dobrici Ćosiću, a danas se razvikao iz dna mozga: Držte Izeta Sarajlića! Hvataj Zdenka Lešića! Zastanimo samo kod ova dva imena na koja se Vuletić najviše okomio. Lešić i Sarajlić su, po Vuletiću, “oblikovali” ne samo durmitorskog  “vožda” nego i brojne “voždiće” koji su danas pero zamijenili kamom. Da je riječ o opasnoj izmišljotini, koja je mogla izići jedino iz Vuletićeve pozemljušne dušice, pokazaćemo na samo jednom primjeru.

I bogu i narodu je znano da je Vojislava Maksimovića, jednog od dva najdarovitija srpska koljača u Foči, oblikovao Hrvoje Ištuk, subaša Mikulićev. Onaj  Ištuk koji je zvaničnim ukazom postavio Vuletića za oficijelnog špijuna. Vojislav Maksimović je, naime, za boljševičkog vakta, bio školski primjer  profesionalnog Srbina. Kao idealno nesposoban stvor, zapeo je za oko Ištuku koji je odlično znao: ako tu ništicu obaspe funkcijama i priznanjima, obezbijediće za svoje političke taljige poslušno tegleće marvinče. Jednom smo sjeli da izbrojimo koliko Maksimović ima funkcija u kulturi i politici BiH. Ispao je sveti broj sedam. Kad je njegov agica Ištuk mandrknuo, Maksimović je vezao  konja u Beogradu, a danas se po Foči lopta muslimanskim glavama.

Vuletić, međutim, stavlja Maksimovića na dušu Zdenku Lešiću i Izetu Sarajliću. Tvrdi da su njih dvojica ovome književnome mikrobu omogućavali javnu promociju, i da nije bilo njihove potpore, Maksimović bi ostao “književni i strukovni anonimus”, pa Milošević ne bi od njega, docnije, stvorio jednu od najsjajnijih zvijezda u plejadi današnjih srpskih krvoloka u Bosni.

Vuletić je prije sedam ili osam godina objavio u Književnoj reviji prikaz u kojem je sasjekao odličnu Lešićevu knjigu Klasici avangarde, a uzgred mu preporučio da se ugleda na Vojislava Maksimovića! Sravnio je sa zemljom djelo Zdenka Lešića jednog od najboljih esejista u današnjoj hrvatskoj književnosti, a besramno nahvalio Maksimovićeve beslovesne pjesme u prozi od kojih bi, da zna čitati, i nilski konj lipsao. Mada je hvalom doprinio Maksimovićevoj javnoj promociji, Vuletić danas u novinama otvara lov na Lešića, proglasivši ga “učiteljom i sumišljenikom” fočanskog nogometaša. Jer pokušava da u ovom ratnom metežu ubere glavu ponekom od pisaca koje već sto godina mrzi, bolesno a neiscjeljivo.

Zdenka i Izeta Vuletić je mrzio najviše zato jer ih je smatrao krivcima što  je propadao na izborima za člana ANUBIH. Iz istog razloga mrzio je i Ćamila Sijarića, ali on je već bio mrtav.

Vuletić mi je odgovorio u listu, ne pamtim kako se zvao, valjda Herceg-Bosna. Zaboravio sam šta je o meni kenjao, osim tvrdnje da sam ga potkazivao policiji. Anđelka Vuletića, savjetnika komunističkih vlastodržaca, potkazivao sam policiji ja, kome je Tito ubio oca u potoku, i koga su zbog priče Učiteljevo srce meko kao jerbiasma komunisti proglasili „povampirenim inforbirovskim duhom“ i digli na mene hajku.

Ali sam upamtio da je, u tom tekstu, moju ženu Gordanu nazvao kurvom, mada o njoj nije znao ništa: sreski špijun čak je ne bi  mogao identificirati na ulici, ali je svako znanje bilo izlišno, jer kakva će Gordana drugo i biti kad se udala za pravoslavca? Tako je mislio ovaj “Srbokatolik iz Ravne”, što sam upamtio iz ne sjećam se više čijeg teksta.

Divna Pervan, novinarka Oslobođenja, pričala mi je kako ga je srela na ulici i kazala mu:  „Vala si slagao, Anđelko! Svak zna da Markova Gordana nije kurva“.  Ne pamtim šta joj je odgovorio.

Nakon što je Gordanu nazvao kurvom, Vuletić je pobjegao na Grude, gdje ga je uslikalo na televiziji. Divna mi je rekla da prilično zna Anđelka i da se nije previše iznenadila kad ga je potom vidjela kako pred Matom Bobanom polaže za Hrvata sa velikim U, ali bolje će biti da iz Poljske konjice navedem pjesmu Na dan proglašenja Herceg-Bosne.

“Gledam na televiziji: Ađelko Vuletić, / do za vrat ćelavi književnik sarajevski, /sa licem kao u onih razbojnika / što, s nožem u ruci, nahrupljuju / u snove nevinih usjedjelica, / glavu malo pognuo i iskosio, sa šakom pod lijevom sisom, za slučaj / da srcu raskliktanome naumpadne / iz grudi iskočiti – gledam kako se zaklinje/ na vjernost Bobanu, / beglerbegu pokrajine Ašatsu  / i sjetih se svog dojma davnašnjega: /današnji Matin skutodrža / Sarajevom nije hodao, nego se vječito /šunjao i njuškao, pa bi se znalo desiti  /da se, zagledan u njegov trag na snijegu, /začudim što iza njega ostaju ljudske stope, /a ne otisci šapa kakove / zvjerke hercegovačke”.

Riječ „Ašatsu“ uzeta je iz priče Ranka Marinkovića: to je naopačke napisana  riječ „Ustaša“ i kazuje štošta o svijetu koji se, ne samo u Vuletićevu mozgu, u prošlom ratu okrenuo naglavičke.

U doba opsade Sarajeva, dok sam na radiju, TV i u intervujima i tekstovima za novine prčio paljanske zlikovce, u zagrebačkom tisku Vuletić je razglasio da je Vešović “u prvim redovima Karadžićevih jurišnika“. Kao svi ustaše, i Anželiko ima ”nehajan odnos prema činjenicama“, kako bi rekao Krleža. A glede ”zvjerke hercegovačke ” dodajem: nije mi u Sarajevu bio  poznat dvonožac iz koga je, kao iz Vuletića, otkako ga znam, tamni vilajet toliko glasno režao na sve što je pokušavalo, ako i zaludu, da ga ukine.

Glede Vuletićevog vrijeđanja Gordane Vešović, savjest mi se mirna, jer iza rata nije, da ja znam, dolazio u Sarajevo, i Tuđmanovu ustaši nisam mogao mačugom objasniti da ženu Crnogorca,makar bio Crnogorac pet posto, ne može nekažnjeno nazvati kurvom.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta