Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Marko Vešović SVAŠTARA: Riječi pokojnika

''Vaditi mrca iz zemlje, to je najdelikatniji poso'' rekao nam je grobar kad smo prije rata, u Zekića Rijeci, otkopavali kosti mog oca Velimira. Kad sam mu ovo pričao, guslar Vuko Dragović je rekao:  ''Neki pametan grobar. A i što ne bi bio pametan? Šta te može opametiti bolje od grobljanske gline koju cio vijek riljaš?''. Vuka su,  kasnije ubili, u crkvi.    

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

Sanjam najviše mrtve. Ponekad jedino mrtve. Abdulah Sidran kaže: “I danas, ja više o mrtvim mislim, nego o živim, bliži su meni mrtvi, oni su moja svojta“. Ako mi iziđe jedan pred oči, evo za njim još pet, a kasnije cio buljuk. I svaki ima nešto da kaže. Oni su otišli na onaj svijet, a u meni su ostale njihove riječi da me nekad truju, nekad krijepe, više potonje nego prvo, ali je oboje u redu.

1.«Jesam li ti rekao da ne volim kad je meso vlaknasto?! Kad hoću da jedem kadaif, odem na Baščaršiju i kupim kadaif“, rekao je za ručkom hanumi moj prijatelj Dževad koji je, iza rata, u pedeset i nekoj, umro od srčanog udara.

2.“Radio prije rata u hotelu Nacional, kao kuhar. Dizali su nas, u tri ujutru, da za Vlada Šegrta pravimo zeljanice i sirnice, otac ga njegov“, rekao mi je u ratu poznanik čije ime i prezime ne pamtim, znam da je bio musliman, a ubio ga je na Baščaršiji, sa Špicaste stijene, snajperist ili možda sijač smrti. Njegove riječi stavio sam u priču o slikaru Feđi Avdiću, njemu ih pripisujući. Nema više ni Feđe. Koji mi je rekao: “Jeste Šegrt mnogo koštao državu. Pojeo je i popio dva nebodera”.

3.”Fala vam! Od danas sam slobodan građanin Fenereje!“, rekao je Mitar K. kad su ga išćerali iz sedmog razreda osmogodišnje škole u Tomaševu. Ubila ga je bukva kad se  bavio protuzakonitom sječom državne šume.

4.“Đe si, bivša  tašto?  Đe si, bivša svastiko? Đe ste, bivše šure? Đe si, moja bivša ženo? Sve bivši do bivšega“, rekao je Milivoje Vuković, po profesiji pjanac, bivši muž moje sestre Mileve, kad je navratio da vidi svoju i njenu djecu. Milivoja su jedne zime našli smrznutog u njegovoj kolibi u Jabučnu koja nije imala grijanja. Kad god bih ga sreo, obuzimala me velika tuga. Koja se javila i dok sam ovo zapisivao.  Pamtim i njegove riječi koje su bile živa živcijata istina: „Pio jesam  kad sam imo para i ni jedan  čoek ne može da kaže, nako će da laže, da sam njegovu čašu popio,  a bilo ih je na stotine koji moju čašu jesu popili, i to ne jednu“.

5. “Vaditi mrca iz zemlje, to je najdelikatniji poso” rekao nam je grobar kad smo prije rata, u Zekića Rijeci, otkopavali kosti mog oca Velimira. Kad sam mu ovo pričao, guslar Vuko Dragović je rekao:  “Neki pametan grobar. A i što ne bi bio pametan? Šta te može opametiti bolje od grobljanske gline koju cio vijek riljaš?». Vuka su,  kasnije ubili, u crkvi.

U stvari, lažem. To je bila glasina. Vuko je uoči rata odselio u Novi  Sad, i vjerovatno odavno nije živ, ali  nije ubijen u crkvi nego se ja vježbam u postmodernizmu: kad se Ofelija utopila, njen brat Laert je o Hamletu rekao: “Mogao bih ga zaklati u crkvi“. Tako sam upamtio, a bog zna je li ovo iz Hamleta. Više nisama siguran ni u šta, a ne da mi se sedmi put čitati Mona Lizu svjetske literature, kako je tu dramu nazvao Tomas Sterns Eliot.

6.“Ne mogu ja svojim suzama naređivati”, rekla je moja sestra Milica, koju smo zvali Pláča, kad ju je Darinka prekorjela, ne nego izgrdila, što plače i kad treba i kad ne treba. Milica je umrla podavno, ne znam od čega, jer više sa rodbinom ne komuniciram: u ratu oni nijesu šćeli sa mnom, a potlje rata ja neću š njima.

7.“Odlično si znao, evo ti dva plus“, govori nam je nastavnik Zaimović, ime sam mu zaboravio, koji nam je u tomaševskoj osmogodišnjoj školi predavao matematiku. Dvojke su, u ono vrijeme, bile jedinice. Car Jurat mi je rekao da su Zaimovića ubili na svadbi, što nije najpouzdanija informacija, jer se vazda zavitlavao sa svim i svačim, a nisam se sjetio da ga pitam: zezaš li se?

8. Odobeg Toska, oženjen ljepoticom Nacom Dokinom, tražio je od Osmanagića da mu podgoričku Sahat-kulu prodaju ili iznajme, jer , kazao je,“ san  njegove  hanume bio je da žive u sahat-kuli“. Odbijen je uz objašnjenje da je kula visoka, pa se sa nje može zaviriti u svaku kuću, avliju i bašču, a to islamska vjera ne podnosi. Odobeg je umro godinu dana nakon ženidbe.

9. »Čovjek može steći svijest o sebi samo gradu“, rekao je Fridrih Hegel, koji je živio devet stotina godina, zato je bio onako pametan, a umro prije dvije i pol milenije, i to “od božje“, što rekli Bosanci.

10. “Reci neću“. “Neću.“ “Poloko krmeću méću“, govorio mi je u osnovnoj moj školski drug Vešo Bošković, a umro je ne znam tačno kad i od čega. Meća se dobije kad krmetu skuhaš koprive, štavalj, lobodu, štir, s ječmenim ili kukuruznim brašnom, nekad i s pokojim krompirom. I više ne znam gdje sam rekao ili napisao: kad se vozim kroz Banjaluku, osjećam se ko krme u Teheranu.

11. ”Zašto bi čovjek tražio istinu ako se ne bi osjećao kadrim da je nađe, ako ne bi slutio da je traženje istine jedan od zakona njegove prirode?” Tako je govorio Milorad Golubović, koga smo zvali Vujo, moj profesor književnosti u bjelopoljskoj gimnaziji, a umro je prirodnom smrću, i možda bio glavni krivac što se danas bavim mrčenjem papira i što s tom rabotom i što ću svoje čitateljke usrećiti i ovom škrabotinom. Vujo je u meni upalio svjetlo koje nije u vezi ni sa srećom ni sa nesrećom, ni sa porazima ni sa pobjedama, nezavisno od svega što me snalazilo, svjetlo koje, čini se, isijava sam život kao “jedno dobro za se, van ljudi i Boga”, kako reče Jovan Dučić.

12. “Neću morfijum! Neću da sam ko kamen studeni“, govorila je Halida Krkbešević mužu Dibu kad je u ratu umirala od raka. Nije htjela ublaženje bolova pod cijenu da, dok morfij djeluje, prestane biti živ čovjek. Ja, koji marljvo tavorim ovo što mi je ostalo i uzgred strahujem od raka, često se sjetim Halidinih hrabrih riječi. Ta žena je bila i lijepa i pametna i ljudstvena; za takve insane u mom zavičaju vele: “Ovo neće dugo sporovat!“ Sporovati znači trajati, a tih riječi sjetio sam se kad sam u Škaljićevu rječniku turcizama pročitao da Halida, na arapskom, znači Vječna.

13. “Naše ratno pisanje liči na pokušaje da pogledom zaustaviš avion“, kazao mi je Karim Zaimović, jedan od saradnika Dana iz doba opsade, koga je u avgustu 1995. godine ubila granata ispaljena iz VBR. Po sebi se razumije da treba posebno žaliti svakog mladića koji je na sarajevskim ulicama ubijen, ali žalost se uveća kad pomisliš da je Karim bio darovit pisac, što potvrđuje i rečenica o avionu.

14. Kad Mujica krene na pazar u Loznu kod Berana, Ramiz Softić, otac Faizov, kaže: ”Selam ćeš mi Šemilu!“ I Mujica spadne s nogu tražeći vazdan Šemila da mu prenese pozdrav. Ramiza, koji umro prije rata, nikad nisam upoznao, ali su njegove riječi zauvijek ušle u moj duhovni prtljag. Napisao sam pjesmu o svojoj duši kao krpari.  Koju je tkala SFRJ.

15. “U ovom ratu, svaki častan govor mora biti proglašen za antisrpski“, kazao mi je, kad je za opsade dolazio u Sarajevo, Stojan Cerović u Vetkovoj kafanici na Skenderiji. Pitao koliko ima Beograđana koji misle kao on. Odgovorio je: “Da te ne slažem, mogli bismo napuniti Partizanov stadion“. Mašala, rekoh. Kad žene mjere kitu, uhvate desnom rukom,potom lijevom, a za ono što ostane kažu: Mašala! Ne znam od koga sam ovo čuo. Ovo je bilo u dane kad je, uz četničku muziku, na Sarajevo ispaljivano iz 240 artiljerijskih oruđa, dedinjski kan plesao srpski kan-kan. Stojan je umro od bolesti rijetke i neizlječive, nisam shvatio o čemu se radi, i ne pamtim joj ime.

16. “Davno je to bilo kad se najgori naš brojio u najbolje čim ode u bijeli svijet. A ne vjerujem da je tako bilo, no se tako pričalo. Sad se ne smije ni pričat, da ti se ne smiju”, govorio je moj đed Simuen, koji je živio sto godina, a evo kako je umro. Te noći je lijepo večerao, popio čašu crmničkog vina, i otišao na počinak. Ustao je oko jedan iza ponoći, probudio sina jedinca, rekao mu: ”Šoro, bogomi se više ne more”, zagrlio ga i umro. Napisao sam o tome pjesmu koja se završva stihom: Za ljepšu smrt nikad nisam čuo.

17.“Kad pitaju vjerujem li u Boga, najčešće odgovorim: nek se toga zastarjelog običaja pridržava onaj kome je u tanjir graha pala granata i nije eksplodirala“, kazao mi je, devedest i druge, sarajevski slikar Mustafa Ibrulj. Eto, više nisam siguran da mu je bilo ime Mustafa, a od Rašovih granata je pobjegao negdje vani i brzo umro od raka.  Kad ga sretnem na ulici, pogotovo u ratu,pomislio bih: “Pravi pravcati gospodin“.

18. “Kad je Rista Đoga udavilo u jezeru, veli mi Velid: ’jedan naš zlotvor manje’, a Hazbo: ’jedan mrtvi četnik više’. Prvi je bolji čovjek, jer mu je važno da se broj naših živih dušmana smanjio. Drugi je lošiji, jer mu je važno da se broj četničkih leševa povećao“, rekao mi je poznanik sa Kovača, koji je pomalo ličio na Gorbačova, više se ne sjećam kako se zvao, a rekli su mi da je poginuo na Baščaršiji od granate. Bio je to možda posljednji, a u svakom slučaju jedan od posljednjih projektila koje je Dabić ispalio na Sarajevo.

19. “Treba da se zbijemo u gomilu, kao ovce kad osjete vuka“, rekao mi je Milovan Đilas uoči rata: tačna definicija velikosrpske propagade i njenih ciljeva. Krivo mi je što se tih riječi nisam sjetio kad sam u ratu pisao tekst Plemenska svijest đe sam govorio o utjerivanju straha kao glavnom sredstvu da zbiju pravoslavce u hitlerovske lijehe koje su hodale ulicama njemačkih gradova.

Đilas je umro u proljeće 1995. godine, a velikosrbi nisu propustili priliku da na njegovom lešu ubiju poene. Na Đilasovoj sahrani u Prošćenju kod Mojkovca govor je držao Matija Bećković, a kad je završio, dobio je aplauz od osrednjeg pjesnika i odličnog četnika Bećira Vukovića.

20. Mnogo prije rata, nakon književne večeri negdje u unutrašnjosti BiH, jedan mlad pjesnik, nećemo ga imentovati, od po pive je rekao: “Ja sam najveći živi pjesnik u Bosni i Hercegovini“. „Ćuti, budalo!“, kazao mu je Hamza Humo. „Ti pojma nemaš da je svaki pjesnik najveći!“ Često sam ovo studentima pričao, kad im tumačim pjesmu.

Hamzu sam često slušao na književnim večerima i upamtio stvar koja se ponavljala i zato preživjela: „A sad ću vam pročitati Labudovu pjesmu koju sam napisao juče, prije šesnaest godina“. Našto bi se mnogi nasmijali.

Sad znam da to nije bilo tek Hamzino tjeranje šege s pjesnikom u sebi koji je ćutao u starosti, šege koja je bila i način da se duhovno digne nad tu ne baš veselu činjenicu, već i gola istina: u mojoj duši, rat u BiH počeo je juče, prije 29 godina. Jer život proleti dok si rekao „Subhankellahumme-ve-bi-hamdike-ve-tebarekesmuke-ve-teala-džedduke-ve-la-ilahe-gajruke-Allah-uekhber”. Ovaj citat čije značenje ne znam, ni je li pravi ili lažni, prepisao sam od Borisa Dežulovića.

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Rovca sa katunima bez struje
01.05.2021-09:44 09:44

Nemožeš Maśa a da nepomeneš nasega Matiju i Rista. Sad si najargo i na Bećira.

.....
02.05.2021-00:30 00:30

nepomeneš??? Hah!