Marko Vešović SVAŠTARA: Rasojevići

za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

1.“A fali Marka Vešovića koji je s Turcima, a svi se odrekli od njega, svaki pravoslavac i Srbin i svi Vasojevići su ga se odrekli. Ja znam bar njegovih deset rođaka što su ga se odrekli jer je ostao s muslimanima a ne na stranu pravoslavlja“, rekao je u Pobjedi četnički vojvoda Mileta Pavićević.

Nije sasvim točno da me se odrekao baš “svaki pravoslavac i Srbin“: mnogo je i prvih i potonjih koji su mi veliki prijatelji, a sve drugo što vojvoda Mileta o meni veli živa je istina, čak ću ga dopuniti.

“Devedeset četvrte“, priča mi poznanik sa Cetinja, “kad su uveli novi dinar, imalo se nešto para i mogli smo sići do Budve da se iskupamo. Nas četvorica išli smo autostopom da uštedimo koju crkavicu. Stalo nam auto, starije, i u njemu čovjek: reklo bi se da je šofer po zanimanju.

Predstavih se: ‘Ja sam Bojica Vušurović sa Cetinja, a ovo su mi braća i rođaci. Oni što su napali Momira Bulatovića. Vušurovići su vazda bili prvi u zvek. Ja sam liberal, sve ovo za mene je nastavak pobune iz devetsto osamnaeste. Ova Crna Gora mi je ka da su mi kuću načinjeli nasred puta’.

‘Ja sam Srbin’, veli on. ‘Nek si, zdravo bio. A kako se prezivate?’ ‘Vešović’, veli. Imaše mu oko 35 godina, momčina, duže kose, činio se pošten. Pohvalim se: ‘Znam Marka Vešovića, u Sarajevu je diza glas protiv bombardovanja’. ‘Mi Vešovići smo Marka osudili na smrt’, kaže. Zaćutao sam. Imao sam 19 godina i nisam se sjetio da kažem: zaustavi auto da iziđemo. To mi je sad krivo“.

“Jebo ih Krivi Vaso“, velim Bojici. “Kad su mi oca utukli u potoku – ‘ubiše ga njegovi, jadan’, govorila je četničija – Vešovići su, a bilo ih je ko kusih pasa, svi osim strika-Luke, digli ruke od nas, ostavili nas na golu ledinu da krepamo ili preživimo, kako goj oćemo. A pošto sam ipak preživio, osudili me na smrt, jebem im Vasa Krivoga posred srijede prkna.

2. Zauvijek sam upamtio svoj stid kada sam od Sefera Halilovića, komandanta Armije BiH, doznao da su Vasovi potomci bili u Foči među glavnim izvođačima radova.

“Je li istina da su Vasojevići srušili Foču?” – pitao sam Sefera. “Ne bi se moglo baš tako reći. Rušio je svaki đavo. Ali da su se Vasojevići u Foči istakli, to je tačno.“ “Hoće Vasojevići. I u onom su ratu, u pravednoj borbi da svetu srpsku zemlju očiste od nekrsti, postigli vrhunske rezultate na polju istrebljivanja muslimana. Ne samo fočanskih”.

Kad bacim oko na protekli život, učini mi se da sam bio, bogzna od koga, osuđen na ono što sam osjetio u Seferovu štabu: nikad nije prestao da me truje stid zbog Drugih. A kad sam doznao da su se Vasojevići opet istakli u Foči, nije mi bila prvina da se zbog njih stidim, čak sam u ovom bio vrlo izbirikan: još dok sam bio od pedlja stidio sam se đikana kojim je komandovao Pavle Đurišić, najveći koljač što ga je u onom ratu Crna Gora priložila čovječanstvu.

Po staroj navadi, Vasojevići su ‘92. polećeli da daju prilog ubijanju i proćerivanju fočanskih muslimana i svedu ih na jednog vječito pjanog sajdžiju i da uzgred, sa strahom božjim, štogođ pljaknu, jer narodna pjesma veli: “Oj Vasova čista krvi, gdje ste pljačke tu ste prvi”. Jesu li možda pljačkali i pelene sa lijenki!?

Ko zna koliko puta sam otplakao te pelene u dane kad Darinki stanu da se “krvave vrte”. To jest kad udovici strijeljanog ibeovca, koja se borila da ne skapamo od gladi, svega bude dovde, i onim što joj se zateklo u ruci ubije boga u nama, mada smo, ako ću pravo, lemani uglavnom zasluženo.

I dok plačemo, što je majka zvala guslanjem, poganstva naših đedova i prađedova nabrajala je kao naša vlasita.Na kraju, rekla bi samoj sebi: “A vala si i ti, Darinka, avetna! Ibretiš se okle ti vaki sinovi? A nije no su dobri od kojijeg su ljudi. Oni su, jadna, od onijeg vitezova što su, u prošli rat, po Bosni pljačkali pelene sa lijenki!“

Potopljen u samosažaljenje kao konoplja u močilo, udario bih u još gorči plač: zar sam ja kriv što su Vasojevići pljačkali pelene sa lijenki prije nego što sam se rodio? Danas znam: jeste, bio sam kriv.

Kad mi je Sefer kazao da su Vasojevići iz ‘92. u Foči bili dorasli Vasojevićima iz 1942. godine, zaludu sam sebi govorio: Ti si budala do zadnjeg šarafa. Šta te boli miško za Vasojeviće? Tvoj Velimir je bio partizan, ti si udario njegovim tragom, kud ćeš više? Đe piše da se moraš stidjeti zbog onog što su u Foči radile svaštočinje?

Ali sve mi je bilo zaludu: znao sam da ne možeš ne stidjeti se. Ako si se zbog toga stidio dok si bio od kile mesa, ako je Darinka smatrala da se moraš stidjeti, tako će ostati do tvoje smrti, jer neko mora, a ko će ako ne ti, stidjeti se zbog onog čim su se 1942. dičili i sad se diče ti zlikovci? Vazda je to ostavljano tebi kao da je stid zbog Drugih tvoja uža specijalizacija.

Darinkina motka ti je, dok si bio od litre mesa, rastumačila glavnu stvar: možeš ne htjeti vasojevićko dobro, možeš mu se smijati, čak se sprdati s njim, možeš se, ako ti je volja, i odreći Vasojevića, ali ne i zla njinoga. Možeš prezreti sve čime su se gordili, kao što i jesi, kad si odrastao, hladno prezreo gotovo sve njino, ali vasojevićkoj sramoti ne možeš uteći, nemaš se pred njom đe skloniti, ostaće zavazda tvoja.

Možeš s grčem u vilicama – od prikrivenog zijevanja – slušati priče o vremenima koja su vrvjela od vasojevićkih arslana. Može ti ništa ne značiti vojvoda Miljan Vukov, kao što ti nikad nije ni značio, o kome je, navodno, kralj Nikola kazao da je “Crnoj Gori prislonio još jednu Crnu Goru“. Može ti ništa ne značiti, ko što ti nikad nije ni značio,  general Radomir Vešović o kome je kralj Nikola još navodnije rekao: “da umiješ ka što smiješ, ne bi te bilo u svijet“.

Ali se nikad ne možeš odreći Vasojevića što su ‘42. za Božić išli preko Lima da pale, pljačkaju i kolju bihorsku sirotinju i spjevaju pjesmu: “Mjesto glavnji i Badnjaka gore glave od Turaka“, ni Vasojevića što su klali “Turke” po Bosni i usput pljačkali pelene sa lijenki, ni Vasojevića što su ‘92. pomogli Rašu da muslimane u Foči svede na jednog vječno pjanog sajdžiju. Ne možeš ih se odreći za svoje dobro. Da se ne bi poasio i mislio da si bolji nego što jesi. Tome te Darina motka naučila: pozlatila joj se ruka kojom te devetala.

“Kajanje je potrebno onom tko nije nacist i to zbog nacista koji nije u stanju kajati se”, kaže Hrman Broh. Ako kajanje zamijenim stidom, dobijem opis svog slučaja.

3.Razgovor sa Seferom ispričao sam Hilmu koji mi, kad je iza rata obišao svojtu iz Berana, reče da mu je šura postao Srbin i po. “Kako, bogoti, Srbin?”, čudi se Hilmo. Šura se pozvao na svoje korijene: u njegovoj familiji s koljena na koljeno prenosi se pamćenje da su iz Katunske nahije: navodi ime mjesta odakle su otprtljali, kako su se prezivali i zašto otišli sa starog ognjišta i primili islam.

“Pa dobro, ako si iz Katunske nahije, zar to ne znači da si Crnogorac?” Koji Crnogorac? On je iz najsrpskije nahije. “Ma budi šta te volja, nije me briga”, kaže Hilmo, “ali me jedno čudi.Znaš da su Vasojevići išli da kolju Muslimane po Bosni. Marku Vešoviću je Sefer Halilović rekao da su njegovi Vasojevići srušili Foču.” “Laže Sefer, da jebe oca. Samo je jedan bataljon Vasojevića otišo je na Foču. Ja bio na ispraćaju.“

Zahvaljujuću Hilmovu nepouzdanom pamćenju, jer Sefer mi je kazao da  su se Vasovi potomci istakli u Foči, danas  znam da su najmanje 400 tih vitezova išli trijebiti gubu iz torine. Dodajem i da je kralj Nikola, u nastupu rasističkog nadahnuća, kako reče Lalić, o Vasojevićima sročio pjesmu koja počinje stihom “Oj, Vasova  čista krvi!“ Zato ih Lalić u jednoj priči zove Rasojevići.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta