Marko Vešović: Nešto kao dnevnički zapisi

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

Pamćenje i zaboravljanje

Jutros mi dolaze uglavnom vedra sjećanja, ne ona koja su moji inkvizitori. Midhat Begić je bio najbolji od predavača koje sam slušao  kao student u Sarajevu i docnije kao postdiplomac u Beogradu.  Govorio nam je na času, a negdje  i zapisao –  citiram po sjećanju: kad se piše književnost, treba sve zaboraviti. Kad se piše o književnosti, treba sve upamtiti.

Prva rečenica podrazumijeva da se ima šta zaboraviti, da se čak mora zaboraviiti mnogo, jer se u literaturi ne može grlom u jagode. Danas je drugačije: postmodernizam živi od književnog pamćenja. Ponekad bi se desilo  da  nisam siguran je li u mojoj pjesmi poneki stih moj, ili tuđ  a zaboravljen, i stavljao sam ga u kurziv, znak da to može biti citat, ali bi se mogao čitati i kao podvučen.

Druge Begićeve rečenice često  bih se sjetio kad sam  pisao o poeziji,  što je značilo: nakon tri čitanja knjige pjesama, upamtim sve što sam smatrao važnim, i pišem esej iz glave, a pošto bih  obavio posao, provjerim jesam li sve tačno upamtio. Eto zašto više ne pišem eseje:  ne mogu ništa da upamtim.

Veselko Koroman, odličan pjesnik iz Hercegovine, s pravom se ljutio što sam, u eseju koji mu se svidio, mijenjao njegove stihove: bilo mi lijeno uporediti one u mojoj glavi sa onim u knjizi. To mi je bila važna lekcija: jesam iz Crne Gore, ali  pravo na lijenost nije mi fermanom zajamčeno. Nisam beg koji se može držati devize: samo mi nemoj zahmeta.

U ratu je Koroman potpisao jedno pismo u kojem su hercegobosanski itelektualčine tražili od Tuđmana da Hrvatskoj pripoji dio BiHe, ali pjesniku se mora štošta oprostiti. Pogotovo zato što je Koroman danas piše bolji nego ikad. Nije postao splačina, kao Bećković.

Danas, na tlu mile nam Pokojnice, najveći postmodernisti su Vučićevi ministri, jer je  njin bos legalizirao pepisivanje. U Crnoj Gori najveći  postmodernista  je historik  Šerbo Rastoder koji je od suda dobio potvrdu ko vrata da je plagijator. Vjerovao  je da ima izun biti resavska škola. Pošto je bio obavezan  da presudu objavi u medijima, publicirao ju je u Službenim  novinama koje niko ne čita, ako ne računam Šekija Radončića. Danas nas dvojica znamo da je Šerbo službeno najpotvrđeniji prepisivač u Nezavisnoj.

Sedam sekretara Skoja

Nakon odlaska Gordani, zaspao sam umoran, jer sam pješačio poprilično, potom sjeo za kompjuter, i iščitao kolumne iz tjednika Novosti. U tom listu čitam sve, ali Viktor Ivančić, plus  Boris Dežulović, puls Sinan Gudžević iz Graba, moji su osobnici.  Za nemontenegrinjce: osobnik je svojta prema kom  gajiš osobitu naklonost. Radovan Zogović je napisao antologijsku pjesmu o grabu da nam objasni zašto to drvo osobi.

I kroz  glavu  mi prođe Josip Debeljak, jer tim prezimenom je Viktor naslovio svoj tekst, a tren potom sjetih se da sam se, kao đak šaovićke osmoljetke,  u sedmom ili osmom razredu, prijavio da  napišem referat o Sedam sekretara

Skoja:  Josip Debeljak, Josip Kolumbo, Pavle Paja Marganović, Janko Mišić, Mijo Oreški,  Pero Popović Aga i Zlatko Šnajder:  sve njih je pobila policija, osim  Janka Mišića koji je, u sukobu sa džandarima, da im ne padne u šake, izvršio samoubojstvo, i Zlatka Šnajdera, koji se u zatvoru razbolio i pušten je na slobodu, da potom umre od posljedica mučenja.

Svi sekretari Skoja, osim  Pera Popovća Age, bili su iz Hrvatske, ali sam radostan shvatio da  u meni još živi dečko kome su  oni braća rođena – to se drukše ne mere kazati.

Sad su mi razumljiviji stihovi iz moje pjesme kojima sam se čudio: “Sinoć sam u snu bio u Novskoj, poslan da osnujem nov Skoj.Na žalost, ne pamtim ritam drugog stiha, a zaboravio u kojoj  je mojoj neobjavljenoj knjizi ta pjesma.

Praveći  referat, s  kraljem Acom sam razgovrao po mojski, čitaj: oca i majku mu pominjao u nezgodnom kontekstu, i ne bi me čudilo da sam  mu skresao: “jebem ti oca na majci“, ali je pitanje jesam li, vo vremja ono, tu psovku znao. I pozdano je da sam mu rekao: „Nek su te ucmekali“. I još pamtim  dva stiha iz rimovane guslarske pjesme:  „A nad njime voštanice gore, Spalajković i Jeftić ga  dvore“. Iz te duge guslarske pjesme izbrisala mi se sva prezimena,  osim ta  dva, o čijim vlasnicima ne znam ništa. I nisam zaboravio da sam  negdje pročitao: kad je pogođen, Aca je po crnogorski  opsovao: „Ubiše me, jebem  im oca“. Da li zato što je znao šta je  Crnogorcima radio? Meni je žao što ga nijesu oni cecnuli.Taj glagol pamtim iz jedne priče Vladana Desnice.

Triton

Iz svega što rade njino neznanje

Odveć se bahato ori

A jesu ekseperti za raskurcavanje

Svega u Crnoj Gori

Nezavisnom vladaju eksperti, a ono što rade gola je samovolja diletanata, koja ne čudi, jer tu vladu je sastavio Pitagora iz Morače čiji su hajkači na Šekija bili gerga najsamovoljnijih lažova, danas najopjevanijih na našem jeziku. A ovi hajkaju istinu, i sebe zovu apostolima, jer vladaju u ime Rista Antihrista. Zbog rodne jednakosti, trebalo bi da  bratićke zovu apostolkama, a ne zovu ih ,jer bi morali apsiti karikaturistu  koji bi nacrtao opostole u apostolkama.

Glasači su ovo zaslužili: izručili su sudbinu države u šape pokojnog Amfilohija, pokojnog matematičara Miška Perovića i  Dritona Abazovića, te „nezamjenjive važne nule“, rekao  bi Zogović. Predizbornim obećanjima vjeruju idioti, veli Šešelj , a u Crnoj Gori ima previše idiota koji su vjerovali Dritonu, zato što je  lijep ko lutka. Lutka s Miškova konca.

Analogija je možda najmoćniji zakon u jeziku i Bećković je Dritana nazvao Driton prema triton što je u nas repati vodozemac, a u Grka bog s ljudskim  tijelom i ribljim repom. Pogodio je Matija ko da je mene pitao.

Branislav Arapović

Oskar Davičo se, prije rata, veličanstveno zajebavao s Branom Crnčevićem, u čemu sam  istinski uživao. Razmatrajući Braninu poeziju, Oketa nije koristio njegovo ime ni prezime, već ga  zvao ”Nogo-Rosić pesnik”.

Rajko Petrov Nogo i Tiodor Rosić,  tadašnji urednici iz BIGZA, objavili su knjigu Braninih pjesama u pokušaju da od nepjesnika naprave nešto bolje.A ja ću se  sjetiti Vukove deseteračke poslovice: “žali bože tri oke sapuna što potroši bula na Arapa”. U našoj usmenoj književnosti Crnca zovu crni Arapine, pa sam Branu ponekad zvao Arapović. Inače,  kažu da je i on podrijjetlom iz Crne Gore, kao Rajko Otrov Nogo, kako mog bivšega kuma neki Beograđani zovu.

Kad se rodio  mesija iz Požarevca,  Branislav Crnčević i  Rasko Očivad, kako  je pjesnik  “Hane” unatraške znao napisati svoje ime i prezime,  stali su prđeti u istu tikvu, ali je potonji umro 30 . rujna 1989,  na vrijeme, i veliki pjesnik nije se mogao  posve izbrukati služeći Slobiškinoj očivadskoj ideologiji, dok je prvi, ne pjesnik već talašika, kako u Sarajevu zovu strugotinu, koja i jeste talasava, sve do 2011, kad je odrepezao bogu na divane, neumorno je jeo ono što ljudi ne jedu. Kažem odrepezao, jer je umro sa podugačkim repom.

Kad sam čitao takve, pogotovo Rista Radovića, često sam se pitao: Isuse Hriste Spasitelju, kako im  ne dojadi jesti ovoliko vanago? Izgovorio sam tu riječ naopačke,jer se pred Hristom, naravno, ne smiju upotrebljavati “izrazne riječi”.

U osnovnoj školi  smo bili obavezni ovako drugove  davijati: ”Molim učitelju, Vešo Bošković  govori izrazne riječi”. Ne voli ih ni Miško Svetigora  i našu knjigu “Miško Kesedžija i njegove bize”, a ne nas, jer bi dobili po rilu, davijaju sudovima, ko da su  makanje još neizišle iz osnovne škole, a ne najbezočniji lašci u Crnoj Gori. Za nemontenegrinjce: bize su lovački kerovi.

“Jebimioca ako i ja  znam kako im ne dojadi” , odvratio mi je jednom  Nazarećanin, koji zna da je to najjača zakletva u Crnoj Gori .“Mora da u njima vide ljejpojkine tulumbe ?” Hrist je ugnuo je ramenima, što je značilo : ne znam, i šta oš drugo da ti rečem.

Iako nepilac, jer sam bio teški čiraš, čitav sam se predratni život družio  s ljudima koji su bili pjanci,  i najmanje stotinjak noći prosjedio s njima u kafani. Jednom je kroz krčmu prošla ženska ko blijeska nebeska, i meni nepoznat pjanac je rekao: “Pojeo bih joj govno ko tulumbu da mi da minđe”.

Daśa,  Daśi, Maśa, Maśo

Željku Ivanoviću, koji će u crnogorskoj književnosti biti pamćen kao  Goveče S Krštenicom, džaba mu oštetni zahtjevi, dali  smo po rogovima kad se u Vijestima, on koji se u lingvistiku razumije kao Marica u kriv qurac, sprdao s crnogorskim novogovorom, posve neduhovito, i uz to pojma nema šta je novogovor. Sprdao se  kako bi moju Gordanu lišio prava da svekrvu zove  Daśa, a meni oduzeo pravo da pokojnog prijatelja, najboljeg šahistu u Bijelom Polju, znao sam ih sve, i jednu od najljepših crnogorskih duša meni znanih, zovem Daśi Radović, kao svi Bjelopoljci. Ne znam da li se iko u Bijelom Polju, osim njgeove rodbine, sjeća Daśija  o kojem sam govorio: „Kao da nije rođen u Crnoj  Gori ,  ni tu proveo sav život“, a u meni će, dok me ima, živjeti kao ozarenje u ovome đavo-će-znati-šta-je, gogoljevski rečeno.

Prije rata, Crnogorci su me često zvali Maśa, a Hercegovci Maśo. To Željko Goveče, genije iz fabričkog lista, zove crnogorski novogovorom, tu jezičku stvarnost koja  postoji stoljećima.

Kao student, često sam šetao Sarajevom sa drugovima Ratkom Kovačem i Milošem Okukom,bili su negdje od Oblja, što bi trebalo da je istočna Bosna,  ali oni nisu dali reći: “Mi smo Hercegovci“, i tačka.  Nije se jednom desilo, kad naiđe kakva napucana gospoja, da jedan prdne, a drugi još jače, kako bi  potvrdio ono što je njegov kolega veli. Ja ih molim i kumim da ne prde: “Misliće da smo primitivci“, a oni crkoše od smijeha . Mišuka mi, kako smo zvali Okuku, jednom veli: “Pa, Maśo, reci im da ti ne prdiš“.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta