Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

Marko Vešović: Nešto kao dnevnički zapisi (4)

Jedan srednjevjekovni asket je zatvarao oči pred ljepotom švajcarskog jezera, da ga ne bi sablaznila. Što ne razumijem. Jer, mada ateist, nerijetko se znalo desiti da se, u prirodi, pred prizorom koji goni u oči suze od ganuća, s dna mog bića digne slutnja da ovolika divota nije sama od sebe nastala nego da njen Tvorac možda ipak postoji.

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

Kad ponešto sročim u stihu o političkim kockarima u Crnoj Gori koji imaju asove u oba rukava, ove zapise lakše mi je nastaviti.

APOSTOLI POPA MACE

 

Pitam se, ja u žrvnju zrno

Što brzo smleveno biti ima,

Gde Savaot nađe to crno

Koje stavi u duše njima?

 

To su nesoji, ljudske trice,

A obasjavaju, poput more,

Brzu budućnost Crne Gore,

Ko baklje, njine voštanice.

 

I, da imadem – o Gospodi! –

Maličak barem, pravo veta,

Zabranio bih toj gospodi

Da Tvoje Ime prde u vetar.

 

ZAPIS IZ RATA

U praznom prostoru, okruženom kućama, gdje je smještena Sandžačka brigada koja će kasnije biti rasformirana, pojavljuje se vremešna ali uščuvana gospođa sa dva kanistera i prilazi cisterni da nalije vode.

Njen parfem dobacuje daleko i podsjeća na fijuk silka u zraku kroz koji leti odlučno zabačen blinker. Njene panalone, valjda se zovu helanke, posve su pripijene: butine joj i zadnjica djeluju izazovnije nego da je gospođa bez ičesa na sebi.

Sjetih se pisca Alije Isakovića koji mi je rekao da se u jednom od hadisa kaže: “Đavo je izmislio svilu da bi obučene žene mogle ići gole!“ I helanke su izmišljene s tom nakanom, ali vrijedilo bi povući i potegnuti oko pitanja: koliko je đavo umiješan u ovaj izum koji nipošto ne umanjuje ljepotu svijeta. Zar je tutumračni Bog svu zemaljsku ljepotu ostavio u nadležnost Đavlu?

Jedan srednjevjekovni asket je zatvarao oči pred ljepotom švajcarskog jezera, da ga ne bi sablaznila. Što ne razumijem. Jer, mada ateist, nerijetko se znalo desiti da se, u prirodi, pred prizorom koji goni u oči suze od ganuća, s dna mog bića digne slutnja da ovolika divota nije sama od sebe nastala nego da njen Tvorac možda ipak postoji.

“A što je pušćate ovamo da pomamljuje ovu mladež?” – pitam oficire s kojima stojim u polukrugu. Maločas, bez ikakvog zazora, gotovo s ponosom, opisivao sam im svoje trzaje od bestrzajnih topova, potom sam počeo priču kako sam priveden u vojnu policiju, jer mi je isteklo važenje legitimacije.Ali sam govoranciju prekinuo kad je ušla gospođa, jer su se muške glave, ko po komandi, okrenule da meraklijski odmjere njene donje obline i izobčine.

“Ne da se gospođa. Ni ratu, ni godinama”, kaže Medo Haznadar, komandant brigade, veselo. I zbilja, način kako se oblači, kako korača i oko sebe baca poglede, zapravo ih milostivo dijeli – sve to budi pomisao da se radi o penzionisanoj filmskoj glumici koja se još sjeća svoje negdašnje slave i sjaja, zato u svakom mušku, po /navadi, još vidi potencijalnog obožavaoca.To jest vlastito ogledalo.

Kad je napunila kanistere, odjedrila je iz dvorišta odnoseći naše poglede u svom pozađu, kao strelice u meti pikada. Pade mi na um Gordanino objašnjenje: „Sarajke se, danas, pred izlazak iz kuće, oblače ljepše i dotjeruju temeljitije no prije rata, jer ni jedna od njih nije sigurna da će se vratiti kući u komadu, i zato se redovno operu, namirišu i presvuku kako se ne bi stidjele svoga donjeg veša i svog tijela ako ih pogode geleri, pa ih prenesu na kliniku, gdje će ih svlačiti pred tuđim očima“.

S Medom Haznadarem, koji je Bjelopoljac, prije neku godinu, dugo sam pričao u grbavičkoj kafani, i jedan drugom baš ništa nismo morali objašnjavati, jer nam je jezik isti. Pamtim da sam mu rekao:u Papama, na imanju Radisava Bulatovića, ima zaravan gdje se igralo lopte i zove se Vakup.

Medo je ispričao da je istraživao prošlost svoje familije,i da jedan njegov predak u Papama digao džamiju koje je mogla biti baš na tom Vakupu.

POEZIJA I ŠAH

Kad sam se probudio, ostale su mi u glavi riječi: „Čarobno kao kad se dijete u majci prvi put ritne“. Ko zna koliko puta sam napravio pjesmu od onog što sam usnio. U jednoj neobjavljenoj knjizi –  ostavljam sve ostale postrani – imam ciklus od pedesetak strana pod naslovom “Snoviđenja i priviđenja“.

Ali, sve češće se dešava da ono što mi uspije iznijeti iz sna zapravo bude hibrid pisanja teksta i igranja šaha: nakon riječi o ritanju djeteta u materici, pala mi je zastavica na satu, i partiju sam izgubio,a ja se probudio: jedino pamtim takve snove.

Predratni Abdulah Sidran, isto šahovski manijak, sanjao je kako je Rajko Nogo poginuo u avionskoj katastrofi. “Budala!“,misli Abdulah u snu. „Da je igrao skakačem na ef tri, ništa se ne bi desilo“.

Jednom ga pitam: „Šta misliš, koliko smo partija cugera u životu odigrali?“ „Vjerujem da nismo manje od dvadeset hiljada“. „Realna procjena“. „Od deset partija, u prosjeku, šest si dobijao ti, a  ja četiri.“ „Još realnije. Znači da vodim protiv tebe sa dvanaest prema osam hiljada“. „Ja sam bolji šahist od tebe, i više znam o šahu, ali imam kompleks da si pametniji od mene, zato od tebe gubim“.

„Jok. Zaboravljaš volju za pobjedom. Onu crnogorsku. Negdje sam čitao: kad sjedneš da igraš s velemajstorom Draškom Velimirovićem, unaprijed si bogin, iz njega šiba tolika energija, tolika mu je volja za pobjedom. Velimirović je rekao: „Kad imam svoj dan, mogu da pobedim svakog igrača na svetu“. A jednom, kad je izgubio partiju, kazao je: “Igrao sam kao vo“. Ovo mi je pričao Stevan Tontić koji također strasno pomiče na ploči  tu drvljad, ali ni po kojem osnovu ne zaslužuje titulu šahovskog manijaka.

Moja fascinacija poezijom i šahom bila je gotovo ista. Stotine noći osvitao sam prevodeći velike pjesnike ili čitajući za pločom komentirane partije velikih šahista, ali “sve je to bilo. bilo, bilo“, rekao bi Aleksandar Blok. Kad sam bio gimnazijalac, jedan igrač šaha u bjelopoljskom vatrogasnom klubu – u Novom Sadu je studirao književnost i pisao pjesme, čini mi se da se prezivao Popović – nesvjesno je ponavljao dok smišljša potez: „bilo i bitisalo“. Tu tričariju pamtim. a zaboravio sav svoj život.

K tomu, predratni Sidran rekao istinu: “Mi amateri igramo šah dubok jedan metar, a profesionalci šah dubok deset metara“. Slično je i sa poezijom: obični čitalac u pjesmi ne može vidjeti ono što profesionalac koji je analizira vidi pod uvećalom.

No to je “bilo i bitisalo“. Sad mi u nedavno kupljeni stan ulaze velike mrlje vlage odozgo, sa štuka, i s jedne strane zida. Jer je iznad mene živjela Bašić Ramiza koja je umrla davno, i niko živ ne zna ima li nasljednike, ni telefonski broj kojeg od njih, da otključaju stan, a zasad niko se ne smatra ovlaštenim da ga obije, mada nije zapečaćen, i omogući majstoru da uđe u njega i popravi što treba.

Do daljeg, u svakom slučaju do proljeća, starac u 77. godini, i s dugom listom bolesti, živjeće u vlažnoj pećini . Nisam ni za šta, osim za grob,  a smrt nikako ne dolazi. Šta ću, moram trpjeti što me snađe, jer dok sam živ, i Gordana će biti živa u meni.

22.12. 2012.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve