Utorak, 21 Septembra, 2021
Rubrika:

Marko Vešović SVAŠTARA: Nešto kao dnevnički zapisi (3)

I sjetio sam se da sam ubjedljivo najbolju rečenicu u svojoj knjizi ''Donjomorački prdonja'', čuo u telefonskom razgovoru s jednim muslimanom iz Bijelog Polja: ''Što može Amfilohije sjedeći, to ne može đavo u letu''. Ovo mi je zvučalo manje kao narodna izreka, a više kao individualna tvorba.

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

Zbog jedne poslovice vrijedjelo je doći na ručak u „Kedašu“, najboljem restoranu na Dobrinji, kažu. Musliman iz Pljevalja, ne znam kako se zove, a priča uvijek zanimljivo,  u razgovoru  s čovjekom koji ne znam odakle je, odjednom se raspucao i stao da psuje, pamtim da je rekao “jebem ti psovke“, kao da su se  u njemu sukobili islam koji  zabranjuje psovke i Crna Gora koja ih voli, a ja se sjetih da su u Americi testirali ljude i utvrdili da su psovači inteligentniji od nepsovača. „Najgori je go beg i mršav krmak“, tom izrekom okončao je svoj rafal i ustao iza stola.

Rekoh mu da će se njegove riječi naći u mom pisaniju, što mu ne bješe mrsko. Koji dan potom kazao sam da sam njegovog bega i krmka proknjižio đe treba i pitao kako se zove. Dževad. Onaj pred kim je psovao isto je Pljevljak i zove se Sejo.

I sjetio sam se da sam ubjedljivo najbolju rečenicu u svojoj knjizi „Donjomorački prdonja“, čuo u telefonskom razgovoru s jednim muslimanom iz Bijelog Polja: “Što može Amfilohije sjedeći, to ne može đavo u letu“. Ovo mi je zvučalo manje kao narodna izreka, a više kao individualna tvorba.

Od gimnazijskih dana, kad sam počeo škrabati pjesme, za šta je ponajviše kriv moj profesor književnosti Milorad Golubović, koga smo zvali Vujo, zaljubljen sam u naš jezik, koji ću do smrti zvati srpskohrvatskim,  i znam ga odsvakle, ali mi se čini najljepši u onih koji su rođeni i odrasli u Crnoj Gori, bili muslimani ili ne, mada bih rekao da ovi, kad odu negdje, recimo u Sarajevo, ljubomornije čuvaju taj jezik, pogotovo njegov akcenat.

Moj profesor morfologije Svetozar Marković na ispitu je  rekao da  se po mom akcentu ne vidi da sam iz Crne Gore, osim kad kažem “čitaamo“.  Stavio sam dva „a“, jer ne mogu da se sjetim kako se na  kompjuteru ispisuje dugouzlazni akcenat. Upamtio sitnicu sa ispita,  a zaboravio ono što sam uradio stotinama puta.

Moja majka Darinka Simeunova i moja tetka Ljubica Raduleva, bili su jezički čarobnjaci. Kad sam bio mali, ništa mi ne bješe slađe no ispričati pred jabanom ono što je  moralo ostati u kući. Što se “ne smije daljiti“. Kad me uvate u toj raboti, tetka Ljuša bi rekla: “Jezično li je ovo dijete, pomagaj sveti Luka, koji lučiš prave od krivijeg“. Darinka bi rekla: “Sve li ti moraš iščivijati pred svijetom, beilju“, pa ofrašti po meni. Zaludu me lemala: mene nije mogla išćerati iz mene.

Godinama, nikad ni od koga, osim od Darinke,  nisam čuo riječ beilj. Sve dok u dopisivanju preko interneta, od Izeta Sijarića Ilje, mog duplog školskog druga, gimnazijskog i fakultetskog, nisam doznao da bjelopoljski muslimani kažu behilj. Blesa. Darinka je stoput rekla: “Nije StanaTuleva“ – naša prva komšinica – „zaludu zborila: zbilja, kako Marko onako dobro uči  kad  je vako blesav?“ Na ovaj citat šutio sam , a kad sam uljegao u godine, znao sam reći: “ Eh, ti mi i Stana Tuleva i gora zelena i dva kumpijera pečena“. Ja sam zaboravio, ali Darinka jamačno nije nikad, šta ovo znači.

Ni Karadžićeve granate, koje su svaki dan dejstvovale po Saralijama, tu blesu iz mene nisu mogle išćerati: za 44 mjeseca opsade bosanske prestonice, ništa mi nemaše slađe nego odavati srpske tajne pred svijetom. Karadžićevi Srbi bili su u pravu: kriv je izdajnik Vešović što se njihov plan ubijanja bosanskih Turaka ostvario jedva 99 procenata. I čuo sam od jednog Crnogorca da je Ljubomir Zuković, Rašov Srbin, sa Durumitora i  on,  inače pofesor narodne književnosti, pred njim hvalio moje ratne tekstove. Rekao je: „Zbilja, kako Marko ovako dobro piše kad je onako blesav?“

Ujutru, nakon buđenja, kada je mozak odmoran, nekad pomišljam da me zaborav nije sasvim opustošio kao zemlju hunski car Atila u ruskoj pjesmi,  čak vjerujem: preživjelo je ono što se nije smjelo zaboraviti, a izbrisano možda nije ni bilo vrijedno pamćenja.

Sjetio sam se Matije Bećkovića – jebli ga Srbi svi i svuda – koji je iza rata,  pošto su obavili svetu zadaću klanja „Turaka“ koju je pred njih stavila papiga zvana Istorija, blagoizvolio reći: više volim da nisam u pravu sa svojim narodom, nego da sam u pravu, a protiv njega. Sjetih se da je general rahmetili Jovo Divjak –kažem rahmetli, jer u ratu smo obojica bili Aljovi janjičari – često volio reći: „Narod je štala u kojoj je toplo, ali smrdi“.

Sjetih se Stevana Tontića, koji je rat proveo u Njemačkoj, a danas ide u najveće živuće srpske pjesnike. Od Stevana sam zauvijek upamtio da narod u njegovoj Krajini doušnika zove potajnik, a nisam zaboravio ni njegovu priču da su u njegovu kraju uhvatili vuka, privezali mu zvono i pustili ga.

Miodrag Bulatović ima knjigu “Vuk i zvono“, i taj naslov mi je, zahvaljujući Stevanu,  postao manje zagonetan: u njegovu selu Okladi kod Bijelog Polja Miodraga su zvali Vuk, i nije se teško dosjetiti kome je privezano zvono.

Stevan Tontić mi je pričao da je, negdje, valjda u Mađarskoj, slušao Bećkovićev razgovor s evropskim intelektualcima i bio zapanjen Matijinom inferiornošću. „Ne umije ništa da kaže pojmovnim jezikom. Ne ide dalje od dosjetke“. Koje mu, odavno, nisu čemu.Tontić je tu stvar mnogo bolje i kazao i obrazložio, ali ovo sam, i baš ovako, upamtio.

Sjetih se da me jedan beogradski Montenegrinjac mejlom pitao: „Zašto je rat nego da se ubija?” i citirao: “ Pljuvanje po Srbima je pljuvanje uvis, kako reče nedostižni Matija“. Otpisao sam: “Samo po sebi se razumije da je pljuvanje po nebeskom narodu pljuvanje po sebi, ne znam šta tu ima nedostižno? Ali kad nebeski Srbin siđe na zemlju, više od svega obožava Turčinu preguđeti kamom ispod grla“. U prošlom ratu Srbi su se siti naguđeli.

Sjetih se posljednjeg popisa u BIH, kad sam popisivačima rekao:“Po vjeri sam pravoslavni ateista, jezik mi je srpskohrvatski, po nacionalnosti sam Jugosloven“. Da, pravoslavni ateista. Jer se ni jedna kultura ne može se zamisliti bez izmišljotine koja se zove bog, „jedino biće koje ne mora postojati da vladalo“, dodao bi Bodler. Danas znamo: ne mora postojati ni Risto Prdonja da bi bio svemoćan.

Uz to, Ješua Ga Nokri sav život bio mi je pretpostavljeni. Hrvati kažu nadređeni. Što mi je preciznije. Eto zašto govorim i pišem srpskohrvatskim. Biram što mi odgovara. U dvoje sam sasma uvjeren: da imam sluh za jezik i da sam vrstan tumač poezije, sve ostalo može da bude, ali ne mora da znači, kak bi rekel gospon Pašić.

Jugosloven  sam  bio čitav život, a ratu Crnogorac, jer srpski Spartanci nemaju adet da se stide onog što rade, a neko se morao stidjeti. Stid zbog drugih moja je uža specijalizacija, reklo bi se.

Sjetih se da danas u Federaciji BIH ima 8 001 Jugosloven, a prije rata, samo u sarajevskoj opštini Centar, bilo ih je treće ise. Sjetih se da sam se pisao kao Jugosloven  i zbog toga što ih je, uoči rata, u Jugoslaviji bilo milion i dvjesta hiljada, a pošto su u ratu dobrovoljno nestali, više ne mogu nikog prisliti da, kao Matija Bećković, jede govna za dobro svog naroda. Pošto ne ni bivši Aljov janjičar ne smije psovati, kao srpski pjesnik Ivan Lalić u prevodu jedne pjesme Alfreda Žarija moram napisati “gomna“.

Nakon buđenja, sjeo sam da na kompjuteru da zapišem „Epitaf Ristu Antihristu“ za knjigu napisanu na ovom portalu koju ponekad i pomalo dopunjavam: „Jazuk je što nema pakla da u njem gori./ Od svih popova u Jugi bio je gori. / I više nego i jedan – osion. / Tri desetljeća sa čela svoje ordije / Pucao je u leđa Crnoj Gori / I tim se ponosio / Kao da razvezao čvor je Gordijev“.

Potom sam, da se operem od Rista, zapisao četiri stiha: „Prazno je ili je tmuša / U vidu golemog vala /Gdje je nekada duša /Pramaljetstvovala.“ Sami od sebe su se dopisali još četiri: „No više tvoja smrt nije / Oko grla mi remen: / Češće me stvara u kremen / Otkuda vatra bije“ i na kraju ispala je poduga pjesma o mojoj mrtvoj dragoj, prva verzija. Imaću na čemu da radim,  oko čega da se mučim. Nekad,u doradi, iz jedne nastanu dvije ili tri. Uistinu umijem popravljati pjesme. Nikad ih ne pogoršavam. Vazda su bolje bar za bogdu. Nekad mi se čini da su najbolji moji stihovi plod naknadne pameti. S kojom, u životu, možeš kenjcu pod rep, što rekli Dalmoši, a u književnosti – to je istinski blagoslov.

Pjesma se završava stihovima: „ I dogodi se nerijetko, osobito kad snivam: Ja sam napola mrtav, ona napola živa“.U pjesmi „Usnuli Boz“ Viktora Igoa, potonji stih je taj biblijski junak rekao o svojoj pokojnoj ženi. Kad sam prevodio tu pjesmu, to je bila velika poezija, a danas je živa istina. Prva se ne smije prepisivati, potonju moraš.

I da ovaj zapis završim stihovima: „A kada krenem put vječnog doka, /pojmiću: znao  sam sve odoka“, koji mogu biti početak nove pjesme. I mada Stevan Raičković kaže. „Gde presta strah pred svetom, tu i pesma presta“, neću se bojati ničeg pod nebom dokle god mognem praviti valjane stihove.

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Premijer liga: Solskjer ne želi da priča o tituli

Mančester junajted je nakon pet kola sakupio 13 bodova i trenutno je na diobi prvog mjesta Premijer lige sa Čelsijem i Liverpulom. ''Crveni đavoli'' su...

Ažuriranje za PlayStation 5 korisnicima sada omogućava da dodaju svoj SSD u konzolu

Sony PlayStation 5 konzola stiže sa fiksnom količinom prostora za skladištenje podataka. Za one, koji žele više prostora za smještanje svojih omiljenih igara, stižu...

U Holandiji otkriven spomenik žrtvama Holokausta

Holandski kralj Vilem-Aleksander je u Amsterdamu svečano otkrio spomenik posvećen žrtvama Holokausta. Spomenik je otvoren u jevrejskoj četvrti u znak sjećanja na 102.000 holandskih žrtava...

U svijetu od korone umrlo više od 4,68 miliona ljudi, među najteže pogođenim zemljama...

U svijetu je od korona virusa umrlo najmanje četiri miliona i 689.140 ljudi dok je zaraženo više od 228 miliona i 494.810, prenijela je...

Mediji pišu: Barsa i Real posvađali Halanda i Rajolu

Erling Haland i Mino Rajola su u svađi, tvrde španski mediji. Problem je nastao oko izbora nove sredine za norveškog fudbalera. Navodno su njih dvojica na...

Najčitanije

Povezano

Marko Vešović SVAŠTARA: Vezivanje za mrca

Za aktuelno.me Piše: Marko Vešović 1.Sjedoh za kompjuter i, da rašćeram uroke, napravim epigram o Miodragu Peroviću, donjomoračkom Pitagori, poznatijim pod nadimkom  Miško Prisrbak: Možda neće da...

Vešović: Holandija kaznila naše promašaje, idemo na pobjedu protiv Letonije

Crna Gora nije iskoristila svoje šanse, Holandija jeste i uslijedio je poraz od 4:0 u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Svjestan propuštenih šansi i kazni koje...

Marko Vešović SVAŠTARA: Bazdigovno

Za aktuelno.me Piše: Marko Vešović 1. Sjednica Odbora za bezbjednost i odbranu crnogorskog parlamenta prekinuta je nakon incidenta među poslanikom Marko Milačićem i glavnim specijalnim tužiocem...

Marko Vešović SVAŠTARA: Dva ponavljača

Za aktuelno.me Piše: Marko Vešović Moj ujak Svetozar Tapušković, koga smo svi zvali Šoro, jer je bio jedinak, a turski nadimak je imao zadaću da ga...

Komentari

5 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Bellarina
06.07.2021-08:07 08:07

Gospodine Vešoviću, istinski ste pjesnik i poeta. Milina Vas čitati.

Marin Perk
06.07.2021-08:21 08:21

Čovjeku sve je dato samo za trenutak i srce snaga slabost saznat ćeš na kraju kad širiš svoje ruke da sjenu križa daju ti drobiš svoju sreću u svom zagrljaju a život tvoj je čudan neprestani gubitak jer nema sretne ljubavi Život je ko vojnik bez puške i bez bluze za drugu kob je četa bila odjevena što ustaje u zoru ako istog trena uvečer je opet samo svoja sjena recite moj živote i suzdržite suze jer nema sretne ljubavi Ljubavi moja mila rano moja noći u meni ti si kao ustrijeljena ptica mi proći ćemo skupa kraj nepoznatih lica… Pročitaj više »

Marin Perk
06.07.2021-08:21 08:21

Dok ja pjevam i pišem svijet se vrti i kreće vrijeme zastati neće i već je kasno I djetinjstvo i Grad zar su prošlost već sad život prođe za čas malo je dana ispred nas Nismo čuvali ljubav dok je bila sa nama pa je otišla sama i sad je kasno Dok smo tražili svud Ona bila je tu život prođe za čas malo je dana ispred nas Dok sam pisao pjesme mojoj dragoj slobodi već su stavili lance i već je kasno Netko pobjedu sprema u tom ratu mene nema život prođe za čas malo je dana ispred nas… Pročitaj više »

Marin Perk
06.07.2021-08:22 08:22

Kad lutali smo svijetom ko raspršeno sjeme, govorili smo sebi – to je za neko vrijeme. I ne znajući da smo na izgubljenom brodu, mi vikali smo: “ Kopno” dok gledali smo vodu. Kad ljubili smo kratko u tuzi kišne noći, govorili smo za se da ljubav tek će doći. X Postavljali smo stvari, al opet ne zadugo. za sva smo mjesta rekli – odredit ćemo drugo. Kad rađala se sreća i čekala je slava, pomišljali smo opet – to nije ona prava. Kad prijatelja nema, a dani idu sporo, govorili smo za se da vraćaju se skoro. Gdje najviše… Pročitaj više »

EViva
06.07.2021-10:34 10:34

Veliki stvaralac .Njegovodjelo i djelo Steva Vučinića i naseg mitropolita Mirasa Dedejica ostaće u anale stvaralastva kojece se izučavati i proučavati na katedri za montenegristiku FCJK najuglednijeg fakulteta na Zapadnom balkanu ali i sire.