Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

Marko Vešović: Nešto kao dnevnički zapisi (2)

Znam da bi i dalje bilo onih koji ne mogu bez zla, kao što ovisnik ne može bez heroina, kao što ni ja ne mogu bez duhana, mada znam da mi to skraćuje vijek, ali čini mi se da bi ljudski moral bio ukotvljen u nečem stvarnijem jedino ako bi čovjeku dobro koje sadrži moglo da život produži, a ne da mu ga dokazano skraćuje

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

STROGI MUSLIMANI

Žalila mi se najbolja prijateljica moje šćeri Ivane na svoje roditelje. Koji su strogi muslimani. Žive u Stambolu. I ne bi ti oni. Ne bi ti oni, gluho bilo. Ne bi ti oni, gluho bilo, ništa što ne piše u Kuranu. Kad bi njina Enisa – ime sam joj promijenio – koja je razvedena, udala za vlaha, njeni bi je raspeli, rekla mi je jedared.

I došli njih dvoje da usreće svoju šćer, koja je godinama nezaposlena i dovija se, na stotinu načina, da preživi, o čemu mi je Ivana pričala, a što bolje no iko znaju ti koji su jedini krivci  što se Enisa obrela na dunjaluku, koji možda nije đžehenem, ali ne prestaje da se sa njim nadmeće. Došli, u dane korone, da ju usreće tako što će živjeti, nisam je pitao koliko, na Enisin račun. „Zavili su me u crno. Sad znam da nemam ni oca i majku“.

Što me podsjetilo na razgovor dvojice na groblju, koji sam stavio u u pjesmu: “Pogreb košta dvije hiljade maraka!“ „Jebote, kad ti neko danas umre, zavije te u crno!“ Ne sjećam se je li to bilo u ratu ili nakon Dejtona.

Žao mi je što nikad neću sresti to dvoje Stambolija, da im pljusnem u lice istinu kao kofu splačina. Šta bih im rekao?   „Gori ste od balija koji vladaju Bošnjacima i živo im se jebe kako živi njihov narod“  ili: „Kako mogu insani koji se strogo drže Kurana biti toliko debelokošci?“ Ili: „Vi ste moralni slijepci koji strogo drže svog štapa.“ Ili: „Znam da su starci veliki sebičnjaci, ali ovo je čudovišno“ Ili: „ Kako vas nisu otrovali zalogaji koje ste pojeli svom djetetu i unučetu?“Jer sam se sjetio sebe. U 77. godini, sklerotičan, pišem za crnogorski portal, jedan tekst popravljam po šest puta da se pod starost ne bih brukao, kako bih mogao svom unukiću, pola crncu, pola bijelcu, plaćati obdanište.

Možda bi se umiješala Darinka. Rekla bi: “Sve se bojim e ćeš ig postiđet, to me najstraše“. Sjetio sam se i Todorove babe koja je zborila: „Danas je stid uljego u zid“.

Ako bi mi njih dvoje rekli: „Šta se, vlašino, miješaš u tuđe stvari?“, odvratio bih: „Vi balije ste dosmđeli faleći se svojim merhametom. Ja jesam vlah s dna kace i bezbožnik i penzić koji vaše dijete pomogne koliko može. To nije mnogo, ali veći sam musliman od vas oboje. Lako je dati kad imaš, ali hajde daj kad nemaš“.

Muhamed je govorio o davanju, nikad o uzimanju. Među Bošnjacima su se danas opasno namnožili hadži Uzimage. U jednom tekstu Babinog Sina sam nazvao Uzmibegović.

ONAKO

Uoči rata, sjedio sam na ploči Darinkinoga groba u Nikoljcu, i slušao u travi pčele koje rade pjevajući, kao Titina omladina na radnim akcijama, pitaju ći se: čemu onolike njene muke? Onako?

Zašto je cio vijek pazila da nikom ne “natruni ni vodu”, ali čemu onoliki strah da joj djeca ne uzmu obraz, i zašto bi čovjek morao biti moralan kad svak zna da smo u svijetu gdje odvajkada “nesoji ćetaju ko blagovijes”? Bio ti splačina ili vitez, na kraju ćeš krepati kao pašče, pa čemu čuvati obraz? “Ni zbog čega, onako”, čuh Savaota, preobučenog u Tolstojevog Ivana Iljiča.

Ima ljudi koji su zli, ti su u nas većina, ima ih koji dobri, ti su u nas manjina, i to je sve, iza toga ne traži ništa drugo, ništa više. Sjetih se kako sam u mladosti snivao o drukčijem svijetu u kojem dobro ne bi, kao u ovom, bilo bez temelja, svijetu u kojem živiš onoliko dugo koliko si dobar i onoliko kratko koliko si zao: umiralo bi se, zasluženo, u tridesetoj ili u dvjesta tridesetoj godini.

Znam da bi i dalje bilo onih koji ne mogu bez zla, kao što ovisnik ne može bez heroina, kao što ni ja ne mogu bez duhana, mada znam da mi to skraćuje vijek, ali čini mi se da bi ljudski moral bio ukotvljen u nečem stvarnijem jedino ako bi čovjeku dobro koje sadrži moglo da život produži, a ne da mu ga dokazano skraćuje. ”Kakav je ovo svijet gdje dobro truje onog ko ga nosi?”, pitao se zaludu Šekspir.

PRAVI JA

1.U martu se navršilo pet godina od kako moje drage nema.

Kad joj odlazim na grob i u upovratku, glava takoreći sama, ne osvrćući se na mene, sklada stihove i za pet godina sročila je 260 strana pjesama. Evo jedne koju sam smislio šetkajući kraj njenoga groba.

Ničega, ni što traje / Ni što prolazi, nije: / Bog jednim zagrabljajem / Kutlače isprazni svijet // Ničega više, mila. / Ni Jeniseja ni Nila. / Nestali ždrali, zebe… /Jer više nema tebe. // Ničega više, mila. / Ostaše tek sivila / Da pred okom se súre /Do moje smrtne ure. // I već žaliti moram / Kao iz grobne tame: /Milion svitaće zora – /No ne za te i za me. // Ničega više, mila,/ Zalud su sve riječi: / Tvoja mi se mogila / U grlu prepriječi.

Mogila je ruski leksem, odavno ponašen, prvi put sam ga pročitao, kao dijete,  u knjizi „Moji univerziteti“ Maksima Gorkog,u stihovima koje sam zavazda upamatio: „Sav u gvožđu, kroz tu zemlju pustu, / Nijem i mračan ko mogila, /Jezdi hunski car Atila“. I meni je, kad je umrla Gordana, bilo kao da je Atila  opustošio svijet.

I danas, u odlascima Gordani i pri povracima na Dobrinju, glava mi pravi stihove o svačemu, koje gotovo redovno zaboravim, ne donesem doma gotovo ni jedan, ali baš me briga, glavno je da je, ta dva-tri sata, mozak radio, to je postalo moj način borbe protiv skleroze, ali mi jeste  čudno što sam  upamtio ove stihove. „Prije će kamila proći, valaj, / Kroz iglene ušice, / No što ću proštiti šta da valja / Od Rajke  Glušice“.

2. Negdje je Miodrag Pavlović zapisao: od Orfeja naovamo, pjesnicima se htelo da im umre draga. To je pet godina boli u koju se ne sumnja. Inače, kad me ništa ne boli, znam da ne valjam ni pet para, ali odavno se često pitam: je li ovo bol, ili samo hinim da me boli? Da sam vjernik, rekao bih: hvala ti, bože, što sad znam šta je prava bol.Tako me boljelo kad god se sjetim Darinke, što nije čudno: te dvije žene su me skupa rodile ovakvog kakav sam danas: pravi Marko.

Pod starost su iz mene pokuljali stihovi i češće sam ih čitao Gordani. Kad sam u jednoj pjesmi uporedio cvjetove zovine  sa štrikanim podmetačima za čaše, pitala me: “Otkud to tebi? “  “Ne znam“, rekao sama. “Izgleda, tek iza šezdeste postao sam pravi pjesnik“. Vrlo sam žalostan što joj nisam umio živoj stvar objasniti: „uvijek sam bio pravi pjesnik, ali tek iza šezdesete postao sam pravi ja“.

3.U prvom stihu pjesme „Paroles sur la dune “ („Riječi na duni“) Viktor Igo kaže: „Maintenant que mon temps décroît comme un flambeau“ („Sad kad mi vrijeme slabi kao baklja), što sam preveo ovako: „Sad kad mi vrijeme slabi kao zublja“,  a banjalučki čarobnjak reči Kolja Mićević ovako: „Sad kad moj je život kao baklja spaljen“, o čemu sam u „Grobnici za čarobnjaka“ pored ostalog rekao: “Vrač se vara ako misli da će zvučnost sintagme “kao baklja spaljen” prikriti ili i iskupiti laž već u prvom stihu pjesme. Original kaže da Igou život nije spaljen, a ovakim pretjerivanjima od velikih pjesnika pravi drugorazredne. Baklje daju svjetlo, i mogu gorjeti, ali ne i biti spaljene. Spaljuju vještice, Đordana Bruna,  mostove iza  sebe, ne baklje. Dabić je spaljivao sela i gradove, i u kućama žive muslimane, ali nije poznato da je spalio i jednu baklju, mada je u doba opsade Sarajeva kušao da mene, baklju antisrpstva, spržiti granatama, ali jebiga“.

Jer Savaot mu je kazao: „Neš, da oca jebeš, spržiti Vešovića. Moja je volja da živi sve dokle je pravi Marko. Razumeš?“ Istrebljivač muslimana je lupio petama i propentao: “Razumi…em“. Počeo je kao ijekavac i sjetio se da je ekavac, pa ispalo pavelićevsko RAZUMIEM, a Poglavnik mu je u prošlom ratu i jeste bio bio brat od strica, pa sam zborio: “Rašo od Beha pravi srpsku Endeha“.

Jedan islamski mislilac, njegovo ime sam zaboravio, ali ne i prezime Kobilica, na portalu Rijaseta lslamske Zajednice, napisao je da sam, skupa sa svojim prijateljem Enverom Kazazom, „okorjeli islamomrzac“, i naveo dokaz: Karadžića zovem Rašo, “tepam zločincu“. Što hržu kobilice i njima slični, to bi trebalo zvati islam-za-ometene-u-razvoju.

KORACI

Evo još četiri stiha o Gordani, smišljenih u povratku sa groblja Svetog Josipa, koje mi nije bilo lijeno unijeti u bilježnicu, zato nisu zaboravljeni: „Ona je sad u raju, od njenog hoda i lica / Nikad se ne rasprhnu jata selica / I kada god mi ispred čežnjivog oka mine / Vječnim koraci moje vojvotkinje se čine“.

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

3 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Lada
05.06.2021-12:10 12:10

Čitajuci Vešovica i nasmijemo se i rastužimo.

Don Kihote
06.06.2021-00:19 00:19

Neka si se javio,, i ne brini za svako slovo, ovdje smo svoji

Volim kad je clanak pun ,ko nar,svega i nesto se nauci

...SNL
06.06.2021-06:58 06:58

“Inače, kad me ništa ne boli, znam da ne valjam ni pet para”