Marko Vešović SVAŠTARA: Giometri

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

1.Komšinica Marije Mikulić, moje pokojne punice, Šerifa sa Kovača,  bila je grlata i zato meni veoma draga, jer i moja Darinka je iz Rakonja kod Bijelog Polja mogla, bez telefona, dozvati svu svoju đecu rasutu po svijetu, kako je govorio moj brat od tetke Vukota Ljubičin.

Šerifa je izmozga vikala istinu, za koju  su svi postali gluhi, i u ratu je,ali  i iza Dejtona, sve dok nije umrla, o bošnjačkim guzonjama govorila: ”Otimlju! Zaboravili da nam je svakome dva metra bez giometra”.

Kad se sjetim Šerife, pomišljam da i u  BiH važi istina koju je Andrej Nikolaidis kazao o Montenegru: “U Crnoj Gori jedino žene imaju muda”, a ove dvije bivše jugoslovenske republike i jesu bile muškocentričnije od ostalih, pa je i ženska kontra morala biti žešća.

Možda je ovo moja  predrasuda, jer sve ti je to isti racku, rekao mi Vetko, mada se radi o sudu temeljenom na iskustvu: u prvoj sam živio osamaest i po godina, ovakvog kakav sam stvarali su me udarci, ne samo tuđi nego Darinkini: posljednji put me ošinula, kad sam s vratio s kupanja na Limu,  šakom po golim leđima, nakon prve svršene godine fakulteta.

A pedeset i tri godine su mi prošle u potonjoj, gdje sam se trudio da ostanem ono što me Darinkina batina gonila da postanem¸ te ako budem pri ovoj pameti,  biću takav do smrti, a pošto mi već desilo sve što me moglo zadesiti, nema razloga da pamet mijenjam, nije  Marko kao Aljo Izetbegović koji se nije stidio javno priznati: ”Ja prije podne mislim jedno, a poslije podne drugo”, i o Jugovićima mislim što i prije rata: Montenegrinjci su među njima bili najgori, iza njih dođu dva prazna mjesta, a Srbi i Hrvati nek vide ko je četvrti.

Moje naraslo iskustvo traži da se dopunim: svi narodi su manje ili više odvratni, dok pojedinici ili valjaju, ili ne valjaju, ili i valjaju i ne valjaju, ili nit valjaju nit ne valjaju, ili prije podne valjaju a poslije podne ne valjaju.

Takav je bio, na primjer, Nikola Koljević, i od svekolike ološi sa Pala jedini on će mi zauvijek ostati tajna: ne ide mi pod kapu da se predratni Nikola, sa kojim sa satima šetao uz Miljacku i niz Miljacku pričajući o Jejtsu, o Bloku, o Ujeviću, o Dučiću, mogao iščauriti u Malog gada čiji sam lice, na crtežima Mira Glavurtića, jednom vidio i zavazda ga upamtio.

Osamdeset i neke –  od Sloboda na Miloševića  još ne bješe ni pomena i  svi smo vjerorvali da će  nas mila Pokojnica  nadživjeti –  moj brat od tetke Vukman Čović, profesor mehanike na  Mašinskom fakultetu u Beogradu, koji je volio slikarstvo, znao čuvene slikare u prestonici i kupovao njina djela, poveo me u Glavurtićev atelje gdje smo satima pričali, a pamtim dvoje.

Pred uljanom slikom čudovišta netom izašlog iz vode, Glavurtić nas je pitao:  “Je li da je ovo moje čudovište dobrodušno?”  “Jašta je”, kazao sam s ježurcima uz kičmu, i to iznutra ozarenon čudovište pamtim i zato što sam sa studentima na času radio  Gilvikovu nenaslovljenu pjesmu koja u mom prevodu glasi:

Ima čudovišta koja su vrlo dobroćudna,

Koja naspram vas sjednu s očima sklopljenim od nježnosti

I na vaše zapešće

Meću svoju rutavu šapu.

Jedne večeri –

Kad sve bude grimizno u vasioni

Kad stijene opet krenu svojim luđačkim putanjama,

Ona će se probudit.

I pamtim da smo pomno razgledali Glavurtićevu crtanku sa petnaestak crteža, a da li olovkom, ili tušem, nisam siguran, pod naslovom Priča o malom gadu koja je “prepisana sa uspomena”, kako bi rekao Dušan Matić, a prototip je uzet iz Glavurtićevog ratnog djetinjstva u Boki.

U toj faci je bilo nešto pomalo mongolsko, a ja  Vukmana, koji  je kupio jedan od tih crteža, pitao: “Na koga ti liči?”Nije mogao da se sjeti, ali ga je podsjećao na čovjeka kog zna, možda ga je i zato kupio.   “Pa na moga prijatelja Nikolu Koljevića, brate!”  “Uu, jeste, majke mi”, smije se Vukman.

U ratu, ja i moja hanuma Gordana, a sebe stavljam ispred nje  jer sam, vo vremja ono, bio Aljov janjičar, na televiziji samo gledali ono nešto što se zvalo Jasuši Akaši, a Saralije su ga zvali Ja-suša-ja-kiša, Gordana kaže:  “Ovaj Akaši pljunuti je Nikola Koljević”.Zakikotao sam se. Jer mu je Tunjo Filipović u ratu pričao da su Koljevići Bugari iz Mostara.

Meni je, kažem ja njemu, Nikola pričao da su iz Crne Gore. Da je njegov predak otud pobjegao zbog krvi, i da su ga prozvali Koljevratić, nadimak koji je postao prezime Koljević. Nikola ti je, kaže Tunjo,,pričao mitsku historiju porodice.  Koljevića je malo, i nema ih nigdje, osim u BiH. Predak Nikolin bio je Mostarac Kole Bugarin.  Šta znaš, kažem Gordani, možda Nikola jeste porijeklom Bugarin, i nije čudno što ti liči na Akašija. “Ama pljunuti”, veli Gordana.

2. Jedna sarajevska Srpkinja, udata za Hrvata, iza rata išla u Beograd, išla svuda, i kod Milice Koljević, žene Nikoline, i o toj posjeti napričala mi poveliku kamaru, ali sam sve zaboravio, osim Miličinih riječi: od svih Sarajlija naviše ju je razočarao Tvrtko Kulenović koji je u ratu govorio i pisao protiv Srba mada je njegov otac Hakija bio veliki Srbin. To se pamti zauvijek, a bilo je kazano pred Srpkinjom koja je dobro znala šta su Srbi radili po Sarajevu: ubili su njenog djevera Tomislava zato što je Hrvat.

Vjerojatno je Koljevićka konzultirala srbometar koji joj je podastro dokaze da je u Hakije srbin bio veliki, ali malo je mnogo biti razočaran Tvrtkom zato što je govorio i pisao o užasima koje su Srbi činili muslimanima za 44 mjeseci opsade, mada je, da Milicu ne razočara, morao ćutati  jer je srbin u Hakije bio veliki.

Nisam Tvrtka pitao je li to istina, jer u autobiografskom romanu Smrt je neprovjerna glasina, za koji Emir Kusturica umalo nije dobio Nobelovu nagradu – „Maznu mu je Ljosa ispred nosa“, uzdahnuo je Bećković – na 339. strani se kaže: “Malo je dosadna ta istina, ona ne odgovara većini stanovnika naše planete, a već je znano da i nije neki veliki argument u ljudskom životu”, i treba mu vjerovati, jer to je knjiga jednog od najvećih lažova iz mile nam Pokojnice koji je zavro da izmisli kompletnog sebe od malih nogu naovamo, no ako je mislio da će  preveslati Nobelov komitet, zar je vjerovao da će prevariti Saralije koji ga znaju ko šupalj groš.

3. Evo i priče o giometrima, a čuo sam je od mog jarana Omera Selimovića, umirovljenog profesora književnosti, kao i ja, koji je negdje od Vlasenice, ili ovako. Ovo je, u stvari, informacija o priči koja bi postala umjetnost tek kad je usmeni Omer nakiti.

Nedjelja je, selo čeka giometre, koji su važni, jer njine sprave će reći istinu o međašima oko kojih se rataru pobiti sa komšijom, pa i s bratom, lakše no meni zamijeniti žarulju.

Na najzgodnije mjesto postavili sofru koja se lomi od đakonija i na najviše drvo popeli dečka čije će oko sokolovo  izdaleka registrovati giometre kako bi doček bio na dužnoj visini.

I prolazilo  vrijeme, a giometara nema. „Ima li hii?“ – pita ga meštar ceremonijala. „Nema hii“ – odvraća dečko iz jarbolskog koša. I negdje oko tri sata popodne, nakon sedmog ili osmog „Nema hii“, zaključe da neće doći, a zatim sliste sve što je na sofri  giometre čekalo. Uto dečko sa katarke poviče: „Eno hii“  „Jebi  hii“, odgovara Glavni.

Mnogi se, čak i među Bošnjacima, smiju ovom „hi“, ali ja ne big, jer „h“ je teško, možda nemoguće sačuvati na kraju jednosložne riječi, a pošto su htjeli da ga imaju, stavili su ga na početak, odakle nije bilo šanse da im pobjegne.

4. Evo i istorija jednog moga udovačkoga dana. Odlazim svaki dan Gordani, i kad sam došao do groblja Svetog Josipa, sjetim da možda nisam zavrnuo sve slavine u stanu, jer nam ne samo po noći isključuju vodu, već da se to desi i po danu. Potom utvrdim da sam promijenio kaput i da nemam para za taksi. Pa odem do Gordane, ime joj rastavim sa tri poljupca na slogove,i trk na tramvaj. U stanu voda još ne bješe došla, moja sreća, jer je jedna slavina ostala nezavrnuta, i bila bi poplava.

Pošto direktor saaje revskih toplana hoće da me nasiluboga natjera da plaćam godišnje dvije hiljade i šesto maraka grijanje, mada se grijem na struju za upola manju sumu, pozvonim komšiji, koji plaća parno grijanje, da popričamo oko toga.

Zatim shvatim da sam zalupio vrata, a nemam ključ, i da ne mogu natrag u stan, a u džemperu sam. Komšija upalio auto i odemo do moje svastike Mirjane  Dević, kod koje mi je rezervni ključ. U povratku, sjetim se da sam ostavio rezance na šporetu, mogao bi se zapaliti stan. Neće valjda, kaže komšija, ovo s ključem brzo smo  oposilili.

Ali  stan pun dima: rezanci gore. Skinem šerpu i stavim je na plastični podmetač na stolu, a ja izvjetrim stan. Pokušavam potom da šerpu dignem sa stola, ali ne ide: plastika se rastopila i pričvrkla za stolnjak.Sve ovo pričam da bi bilo jasnije kakvog je blećka bez giometra Gordana cio život trpjela bez posebog razloga, ako ne računamo njenu ljubav.  A kakva je to bila ljubav, shvatio sam tek kad je moja draga umrla.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta