Marko Vešović SVAŠTARA: Epilog

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

1. Prije završetka izbora u Crnoj Gori, morao sam otići u Zagreb i ostati dva mjeseca kod svoje kćeri Ivane, stoga sam Šekiju Radončiću poslao sve pjesme o Ristu Radoviću koje sam imao napisane, i ne mogu biti njima zadovoljan,  jer nisu pratile zbivanja u stvarnosti, što možda nije ni važno, jer Amfilijevo zlo je bilo vanvremeno.

2. Znam onu latinsku: “De mortibus nihil nisi bene“, ali poznato je i da su Latini stare varalice, pa ću o usopšem crnogorskome mitronoscu reći: teško da je, u naše dane, na prostoru srpskohrvatskog jezika, bilo bješnjeg popovskog paščeta od blaženopočivšeg Rista Radovića. Kazati bilo šta drugo, bilo bi licemjerje, koje prepuštam stotinama od mene pozvanijih za tu rabotu.  Moja majka bi rekla:  taj nije dao ni vjetru vijati. Ne samo zakoni usvojeni  u crnogorskom Parlamentu, nego ni zakoni biologije u Riletovom prisustvu nijesu smjeli ni pisnuti, što je vjerujem dojadilo Bogu, te mora da je rekao: “Vala je dosta toga tvoga“ i  viknuo mu ga vo vijeke vjekov.

Kako god bilo, Nezavisna je nadživjela moračkog Antihrista , što je pobjeda kao suza čista, mada znam da za Rista nikad neće manjkati bista, kao ni za Svetog Radovana iz Srebrenice: srpstvo stoljećima padaće nice ispred njih dvojice. Znao sam da su sva Amijeva nepočinstva, kojima zorio ko svitac guzicom,  pripremanje svetačke karijere,i na ovom portalu nazvao ga pripravnikom za sveca.

Matija Bećković kaže: “Velike nacionaliste i njihova dela smrt samo uvećava, proslavlja i uveličava, a sve druge poništava“. Nije jasno koji su to drugi, da li smrt poništava sve druge nacionaliste koji nisu veliki,  ili sve druge smrtnike koji nisu nacionalisti, a nije ni važno šta je htio hotio rijet, Beograđani su ga, podsjećam vas,  davnih dana prozvali Blećković, mada se često pitam: tom prije rata velikom umu kako godinama  na dojadi biti blebećković?

Mene kao spisatelja, svojom smrću Rile Sotona je zeznuo: vlasnicima ovog portala poslao sam pisamce kako jedva čekam da nova vlada proradi kako bih mogao početi knjigu po naslovom Kako vam je pod Ristom fašistom?  Tim pitanjem bih se obratio svim građanima Crne Gore, a zainteresirani bi svoje odgovore, temeljene  na faktima koji se mogu sudski dokazati, slali redakciji portala, koji bi ih prosljeđivala Šekiju Radončiću, a on meni. Ta zamisao je propala, a ovi koji su živi, sve je to talašika, kako u Bosni zovu strugotinu,i  evo jedan od brojnih primjera: “Želim da pozovem gospodina Vučića da posjeti Crnu Goru, da mi kao dvojica političara, iako ja nisam političar, ali se nalazim na takvoj funkciji, dođemo do saznanja šta smeta relaciji odnosa i da nađemo most koji će to prevazići”, rekao je Rukoljub Krivokapić za TV Prva. Pa razume se. Relacija je odnos, ali, ako već ima memorija pamćenja, što ne bi bilo i ”relacije odnosa”? Šta imaš divaniti s takvim kukavcem?

3. I prije rata, a naročito u ratu i poslije Dejtona, ponavljao sam: moje iskustvo kaže da su Montenegrinjci primitivniji od svih Jugovića. To je jedan od razloga što su na ovim izborima pošli za Ristom i njegovom tevabijom. Tim žrtvama amnezije pobeglo je iz glave šta su tri desetljeća radili mantijaši na čelu s Amfilohijem, ili im to nije bilo važno, pa su “posrljali ko prase u surutku” za Crnom Gorom boljom od Đukanovićeve koju su im vijetale spodobe obučene u srednjovjekovni mrak. Zlo koje su Amfi i njegovi mmeluci godinama ugrađivali u Crnu Goru postalo je, na ovim izborima, solidan temelj za gradnju srpske države, i možda četnici, koji su pristupili pravljenju  srpskog sveta “odavde do Tokija preko Milvokija”, ukinu Crnogorce, ili ih na popisu svedu na manjinu, mada se nadam da neće, a pribojavam se da hoće, jer dobro zam Montenegrinjce: njima je od svega važnije pitanje isplati li se više biti Crnogorac. Ali meni neće biti pretjerano važno koliko ih je nakon popisa ostalo, jer sam vazda bio Jugoslaven, osim u ratu, kad si se morao stiđeti što si Crnogorac, a meni daj da se stidim onog što rade drugi i ja se neću žaliti da je život besmislien, mada se to vidi i golim okom. Tom Jugoslovenu u meni svejedno je šta sam u Crnoj Gori, izdajnik ili jedan od čuvara njenog obraza koji ne postoji, i koliko značim u njenoj književnosti: ako ostavim po strani pjesme o svom djetinjstvu, Montengro sam pominjao uglavnom kad je po njemu trebalo oplajpičiti. Evo jedna pjesma iz Poljske konjice:

IZ CRNE GORE

zemlje čuvene sa pobratimstava

sklapanih najčešće u lupeštini:

“U Lazara Delje, pobratime,

imaju dvije ovce, Bog ih nije mogo ljevše dat”,

zemlje gdje ti se prašta sve osim duše,

gdje po ogrlici od smeća oko crkve

znaš da je juče tu bio vašar,

gdje se ubija lakše no što se u Turskoj

polaže za šofera,

gdje je Snješko Bijelić trajniji

no David Mikelanđelov,

gdje profesori tumače Gorski vijenac

urlajući kao desetari na poligonu

za muštranje regruta,

gdje čovjeka dovedeš u kuću

i najedeš ga i napiješ

a on ti preko pečenja jebe oca i majku,

iz pasje zemlje

četrdeset i četiri mjeseca

dolijetale su granate

i ravnodušno smrt nosile

djetetu mome.

Citat, označen kurzivom, uzet  je od Ane Ahmatove.

Risto Radović nije bio samo najdičniji predstavnik te i takve Crne Gore, niti samo  jedinica čija vrijednost raste zavisno od broja nula koje iz nje stoje, niti samo sportaš koji je, u sjedećoj odbojci, osvojio šest zlatnih medalja na olimpijadama za moralne bogalje, nego i teška budala. Doduše, budala s doktoratom, ali nesporna budala. Šta god bi kazao ili napisao, meni je to vazda bila hrpa gluposti, a danas znam i zašto.  Ako je točno što je Njegoš rekao: “Laktom vjere glupost čojka mjeri“, Risto  Radović je bio najgluplji svetosavski pop sa mitrom na glavi. Iz njega je blejao svekoliki popovski budalaluk, zašiven u jednu čapru. Eto zašto je bio toliko uticajan. Biti pametan Ristu je vazda bilo sneruke,  pamet je vidio kao nešto vrlo neudobno, poput auta koji te, s vječno puknutom gumom, vozi izlokanom cestom od makadama.  Jedan pjesnik bi rekao:

Za njim će slijepe vazda poći mase,

Ako Risto drukše ne naredi, zna se.

A ja nastavljam:

Njegovo neukusno biblijetanje,

S kojim je potpisivao na besmrtnost mjenice,

To je bilo čas klasično avetanje,

Čas bezglavo muvlje lijetanje

U praznom, bez i jedne činjenice.

Odlučeno je na nebesima

Da ono najgore

Čega odvajkada ima

U svetosavskom svakom popu

Iz Crne Gore

Bude okupljeno u jednom snopu,

U jednoj koži.

Tako je Risto Radović stvoren.

Taj mitropolit bio je hir boži.

Poslan ko kazna puku.

Kad je zlo činio,

Ili dobro hinio,

Sve mu je bilo nedovoljno i usko,

Stog je bio sa hiljadu ruku,

Poput Šive, boga induskog.

I često bi Rile šanuo u uho dobrog Boge

A s njime bješe vazda i prisan i ličan:

“Bol od Nezavisne u meni je sličan

Fantomskom bolu odsječene noge”.

I žrtovao s lakoćom bi mnoge

Da u njemu jednom prestane taj sičan.

Ristaga je bio jači

No svi srpski obesmrćivači.

Bio je u rukama Božjim puška

Koja na mir nije prestala da huška.

Te ako pastirski štap ovoga

Utjerivača mira

U muzeju ne procvjeta, poput  Aronovoga,

Jebite vi meni oca Velimira.

A jednom, u budnom snu, ko da sam na gori Idi,

Ili to možda bio je Orjen,

Mislio sam: zlo je Ristu što drvetu korijen,

Zato ne može da ga vidi.

A ovo sam pomislio možda stokrat:

Ispred ide đavao ko Sokrat,

I za njim pristao Risto, njegov đak,

A krok mu vazda mladačaki lak.

Jer zlo je eliksir besmrtnosti jak.

Žig svetosti je obilježavao, ko Kaina,

Toga  dilera vjerskog  kokaina.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta