Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Marko Vešović SVAŠTARA: Dan kad je Darinka pjevala

piše: Marko Vešović

Bilo mi je otprilike desetak godina. Umočio sam zelenu pernicu u flašu s tintom napravljenom od mastiljave olovke i potpisao se krasnopisom na posljednjem, praznom listu Andrićevog romana Na Drini ćuprija.

Bilo je ljetnje popodne i vjerovatno jedan od svetaca koje je Darinka strogo poštovala, jer je djevojkom žnjela na Pantelijev dan, a izveče su joj se “usta okrenula na zatiljak”.

Moj najstarji brat Momčilo, dječji ljekar, govorio je da je to, očito, bila pareza, ali nam Darinka nikad nije dala da radimo svecem, što je za djecu bila velika uživancija, i često smo je pitali: ”Kad je Sveti Pantelije?”

Našto bi se udovica ibeovca smaknutog u potoku osmjehnula, ili se sjetila da godinama to nije radila pa hoće da provjeri je li zaboravila, i dodala:

“Znam, bogomi. Višijeg juruka od vas od nebom nema”. Juruk  je lijenština, neradnik.

Ležim na kuhinjskom krevetu, Andrićev roman sam završio, ali ga još držim pred očima i pravim se da čitam, jer pokušavam razabrati šta Darinka pjevuši dok sjedi na patosu i nešto radi, danas više ne vidim šta, možda je nekom od nas djece prekrajala staro u novo. To je jedina moja uspomena u kojoj Darinka pjeva, valjda mi je ponajprije stoga ostala neizbrisiva.

Jeste, doduše, kad sjedne da nam priječa opanke, ili okrpi košulju, ili zaplete poderani rukav džempera, ili naplete petu čarape koja se pojela, znala pjevušiti, ali isključivo tužbalice u kojima se uglavnom obraćala mome mrtvome ocu Velimiru, a kad bi došli stihovi: “Marko ti se uželio više no sva đeca tvoja“, ja zagnjurim lice u jastuk i, šta ću, plačem.

Ovaj put, zanesena u posao, gundorila je nedovoljno razgovijetno stihove meni potpuno nepoznate, ali, srećom, uporno se vraćala na početak, sve dok nijesam uspio da u njima razaberem svaku riječ:

Nek se naše pjesme HORE

Za slobodu Crne Gore

Od lažnije PAKRIOTA

Srbijanskig galiota

Očito, tu pjesmicu je ponijela iz djetinjstva, iz sela Cerovice u Rovcima. jer glas “h” nije postojao u njenom govoru, što je značilo da ovo  pamti iz doba kad nije bila sigurna šta znači riječ ”horiti se”. Stihovi su mi bili veoma zagonetni: od kakvih to srbijanskih galiota treba oslobađati Crnu Goru, ali je nisam smio pitati: “koja je to pjesma, majko?”, iz straha da ne vikne: “Idi donesi lonac vode sa česme, šta si se uzmetnuo na taj krevet, meko ti je, znam”.

Vječito nas je tjerala sa kreveta u kuhinji da ga ne bi morala iznova dovoditi u red, ali i da ne đavolišemo smeđe lencune s resama koji su majku vezivali za četiri godine našeg izaratnog života u Bijelom Polju, u Gornjoj Mahali, među muslimanima, jedine godine koje je Darinka priznavala za svoj istinski život. Ostalo je bilo golo teglo.

Jedino kada čitam, prećutno mi je bilo dozvoljeno, mada ne uvijek, da se na krevetu izležavam.  Čitanje izabranih pripovijedaka Maksima Gorkog  na tom krevetu jedna je od najvećih milina iz mog djetinjstva. I danas mislim da je Gorki zna biti vrhunski pripovjedač.

Zuji muva na prozorskom staklu, Darinka pjeva o lažnijem pakriotima, kravlje mukanje u izbi podsjeća me da je vijeme za puštanje stoke na pašu, a ja ustajem sa kreveta, nalazim bočicu s tintom od mastiljave olovke rastvorene u rakiji, uzimam pernicu s držaljom zelenom kao pero luka – obrnuto od onog u pjesmi Radovana Zogovića, gdje pera luka liče na zelene pernice – umačem je pažljivo u bočicu da ne napravim krmaču ako na peru bude previše mastila i, sa nikad zaboravljenom svečanošću u duši, na posljednjem listu Andrićeva romana ispisujem:

Ovu knjigu pročitao Marko Vešović selo Pape opština Tomaševo srez Bijelo Polje Narodna Republika Crna Gora Federativna Narodna Republika Jugoslavija Balkan Evropa Zemlja Kosmos.    

I prije i docnije sam sa slašću, na kraju pročitanih knjiga, kao i ostala papljanska djeca uostalom, ispisivao svoju vaseljensku adresu, pri tom osjećajući možda gotovo isto što i alpinist koji pobada svoj stijeg na netom osvojeni osamtisućnjak, ali samo taj popodnevni trenutak ostao  mi je, zauvijek, “kurzivom u um upisan”, kako bi rekla Emili Dikinson.

Muke kroz koje sam prolazio za tih petanestak dana čitanja Andrićeva romana ne vjerujem da su bile išta manje od muka koje doživi alpinist dok se ne popne na koji od himalajskih vrhova, ali, u času kad sam ispisivao svoju bezumno dugačku vizit-kartu u Andrićevoj knjizi, obuzelo me beskrajno blaženstvo: nestala je petnaestodnevna djetinja raspamećenost, zaboravljene mučnine u želucu, teški snovi, duge besanice – jer je Andrić veliki i surov pisac, ponekad ne znam je li veći ili suroviji:

Jednom mi je  moj najmlađi brat Gojko donio doručak kod govedi. Nastavio sam čitati, naslijepo uzimajući priganice iza pljata. Nabijali su na kolac Radisava sa Uništa.  Pogledao sam u pljat priganicama i zaludu pokušavao da se vratim Andrićevom tekstu: povratio sam cio doručak. Mjesec dana potom priganice nisam okusio, ni miris im nisam mogao čuti.

U trenutku kad sam prilazio da se potpišem, sve moje muke pomakle su se u ustranu i udalj, smanjile se, kao da se sve zbivalo prije nekoliko mjeseci: muva je na staklu zujala žalobno i u tebi budila divnu tugu za nečim izgubljenim što nikad nisi imao, jer nije ni postojalo, ali treba da žališ za time, jer žaliti po sebi je krasna stvar: tada znaš da imaš dušu.

Darinkina pjesma o pakriotima dirnula me u sred srca: bilo mi je pomalo kao da je dijete ona, a odrasli ja koji znam da su to “patrioti”. Krava je mukala žalostivo kao za krepalim teletom, a možda nije bila tužna ona već ja koji znam da uskoro moram izići iz čarolije ovog trenutka koji se više nikada neće ponoviti  i otići za Prutuljom i Peruljom na pašnjak, pa sam ustao da se potpišem Andrićev na roman, kao da taj čas  želim zaustaviti i preda mnom je pukla božanska čistina:

Iz Haosa rađao se Kosmos, rečeno mojim današnjim jezikom. Sve što je oko mene bilo nasumce razbacano kao u stovarištu polagano se slagalo u Red sličan onim  kutijama za šećer, kafu, so, papar koje nam je donijela tetka Dunja iz Sivca u Vojvodini: iz velike izvadiš manju, a iz ove još manju, a iz ove još manju, jedino što je kod mene bilo obrnuto: Marka smjestiš u malu kutiju Pape, Pape staviš u veću kutiju  Tomaševo, Tomaševo metneš u još veću kutiju Bijelo Polje…

Sebi sam bio nešto kao besmrtno središte svega što postoji: oko mene su se u slojevima, kao u divovskoj glavici luka, slagala prostranstva od užih ka sve širim, od Papa do Vaseljene; osjećao sam kako je divno šćućuriti se u srcu svemira savršeno sređenoga zato što i ti u njemu postojiš, ti si na tom gumnu stožer oko kojeg se, kao kada se vrše žito, sve čega ima čas odmotava u sve široj, a čas primotava u sve užoj spirali.

Više nije bilo odsobito važno što si zatočen u jebenom papljanskom nevidbogu gdje je sve obično, kržljavo, sićušno, pozemljušno, ni što ti je dosuđen svijet gdje u stvari nema izistinskog, jer ti je odnekud postalo jasno: gdje tebe ima, tamo sve mora biti istinsko.

A majka i danas, meni bijelom kao ovca, pogotovo kad naiđu nesanice, a rijetko mi se skidaju sa grbače, pjeva o srbijanskim galiotima koji su pod suknju stavljali mačke Bulatovićkama, njenim rođakama, jer Darinkin otac Simeun je bio na šire brastvo Bulatović.

Pjeva o Manji, ženi Radivojevoj, Milici, ženi Mirovoj, Mari, ženi Perovoj i Petrani, ženi Purovoj, kojima su Srbijanci ubacivali među noge po dvije mačke, vezali im donje suknje i potom po njima tukli, pa su pobješnjele i lude mačke noktima i zubima derale žensko meso.

Pjeva i o silovanoj pedestpetogodišnjoj Stevanovoj ženi čije ime nisam upamtio – mora da su se ti Srbijanci držali one ukrajinske izreke: pički i ribi vazda je sedam godina – koja se, iza silovanja, bacila u Lim.

A Marko ovo pamti jer je rastao u zemlji đe su žene bile najviše mučenice pod nebom, što pouzdano znam jer sam  sin jedne od tih mučenica, ali ovaj put ću izbjeći uspomene teške kao olovo, a sjetiću se nečeg vedrijega.

Jednom je Darinka u razgovoru pomenula Jelicu Mašanovu.

„Ene, zar je Jelica još živa?“ – začudio sam se.

“Jes.“

„Pa čuo sam da ju je drvo udarilo“.

„Jes. Ležala je ravnu godinu. I pridigla se. Sad je odlično. Kad nju Majo nije oćero pod zemlju, življeće sto godina“.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve