Nedjelja, 25 Septembra, 2022
Rubrika:

Marko Vešović SVAŠTARA: Čiča Simo

Jednom, s Abdulahom Sidranom, koji je dnevno čitao u prosjeku pet novina, šetao sam pločnikom pored Velikog parka, i svratio da na trafici kupim cigarete i Politiku. Iscijepio sam šahovsku rubriku, jer Politika je imala najbolji šahovski komentar na našem jeziku. Potom sam novinu bacio u prvu kantu za smeće. Sidran me gleda u nevjerici: ''Pa da si makar pregledao naslove!'' Rekao sam da se mnoga zagađenja u Sarajevu ne mogu izbjeći, a mogu medijska.

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

1.Čiča Simo ima lice Milana Rakića iz Pavlovićeve Antologije srpskog pesništva, ali nešto dulje. Astmatičar je koji grozomorno kašlje: kad ga slušam, često se sjetim Manovog bolesnika iz Čarobnog brega u čijem se kašlju čuje  «muljanje organske kaše».

Svi bolesnici pričaju, pomalo, ali češće, neki i do bogojavljenja, a čiča Simo je  samo jednom-dvared progovorio, vjerovatno i zato što je, ako izuzem Darinku, teže bolestan od ostalih.  Jednom veli: “Da sam išta znao, ne bi zaglavio u ovu sobu, no šeto na slobodi, ka ostali svijet”. Osjeća se kao u zatvoru.

O njemu nisam znao ništa, i kad se pojavio njegov sin Vojo – visok, jak, plav, rano  oćelavio, znam ga još od mojih gimnazijskih dana, shvatih  da je to pastorak tetka-Ljušine sestre Dare, a da je taj što kašlje u krevetu Darin čoek.

Kad iziđe iz šok-sobe da prošeta, čiča Simo često nekim posebnim pogledom mjeri bolesnike koji iz ostalih soba iziđu na hodnik ili pred bolnicu. Odavno se trudim, bez uspjeha, da odgonetnem šta bi mu taj pogled može značiti.

Jutros smo iz šok-sobe izašli zajedno. Slušao sam u hodniku bolesnike koji su pričali kao da čekaju voz koji kasni  na željezničkoj stanici u Ustiprači. «Moja baba je znala reći, kad joj prineseš korpu jaja: ovo je od Pirge, ovo od Oberke, ovo od Srge“. Jedan čitao u novinama, ili gledao na televiziji, kako je čovjek silovao curicu od šest godina, a poslije je zapalio u kartonskoj kutiji. Pomislio sam da sam pošteđen od takvih priča, jer ne čitam novine, ne  gledam televiziju,  izuzev poneki film ili dramu.

Jednom, s Abdulahom Sidranom, koji je dnevno čitao u prosjeku pet novina, šetao sam pločnikom pored Velikog parka, i svratio da na trafici kupim cigarete i Politiku. Iscijepio sam šahovsku rubriku, jer Politika je imala najbolji šahovski komentar na našem jeziku. Potom sam novinu bacio u prvu kantu za smeće. Sidran me gleda u nevjerici:”Pa da si makar pregledao naslove!” Rekao sam da se mnoga zagađenja u Sarajevu ne mogu izbjeći, a mogu medijska.

Ispred Internog, prilično živahan razgovor ništa manje živahnih bolesnika. “Moj život je završen, pa zato…” “Daj ne petljaj“.“Pusti čovjeka da završi misao. “ “Vala baš. Ako mu je život završen, nije misao”. To kaže bolesnik –  u navodnicima – sa šakama širokim kao poslužavnici. Ili u bolničkom krugu izgledaju takve? Žive su da ne mogu više.

Zirnuo sam iskosa u čiča Sima i opet uhvatio onaj njegov pogled koji kazuje mnogo, ali na jeziku kojim još nisam uspio da ovladam.

Drugi s licem od štavljene kože priča kako se svađao s medicinskom sestrom. “  Kažem ja njoj: oću da mi taj lijek propiše Obrad, ne Jovanović.  Kad mi ga Jovanović propiše, ništa mi bolje nije od njega. Ona sestra se razgalami: i ovaki si i onaki si. Svi se vi bolesnici, veli, stoka. A nijeste ni stoka kako treba“.

„Rekla je istinu“, kaže bolesnik koji liči na Tvrdišića, zboravio sam mu ime,  iz mog razreda Prvog sedam, kad sam bio gimnazijalac. „ Stoci se zna šta je, a jebo sam majku onome ko mora istraživat šta smo mi. “

“I jesi budala», kaže potegljasti bolesnik. “Lijek je lijek, zar je važno iz čije je ruke? “ “Ama nemoj mi reć “ , razvika se pričalac. “Vidi se  da svake godine, prvazdrav, o trošku države, prezimljuješ u bolnici! “ “Šta ti, nemoj da ja“, buni se protegljasti koji o bolesti nema dvije čiste.   “Jesi, jesi, Šako, no ćut“, veli žuti. “Ne prezimiš no i preljetiš. Ako ne znam Musu Kesedžiju, znam tebe “.

„Znate li što sam živ, a trebalo je da sam davnih dana pod busenom? To je zato što znam da je drugo kad ti ga propiše Jovanović a drugo kad ti ga propiše Obrad“.  Zastao je maličak, a ja mislim kako pričalac, s nepogrešivim čulom za jezik, nemiloga doktora oslovljava prezimenom, a onog kome vjeruje imenom.

U Jovanovića nemam vjere kad vidim kako je rumen i čujem kako miriše. Ka da je maloprije iz berbernice. Znam da u njemu nema ljekara ni za pet deka. Osim za gospodina, u njemu nema mjesta ni za šta. Nemam protiv gospode ništa. Ali taki mene od smrti ne brane. Jebo ljekara kad ne miriše na bolnicu. A Obrad. Kad ga pogledaš, srce te zaboli. Da ga bačiš na vatru, ne bi zasmrdio. Od čoeka ostale šaka kostiju i ona nosina od po metra. Njemu vjerujem. Kad ga pogledaš, jasno  je da ga bog nije dao da krasi svijet, no da nas iz groba vadi.“

Ostali se smiju. U to je naišao čiča Simo. Opet ih je odmjerio onim specijalnim pogledom koji sam ovaj put donekle  razumio: vidi u njima gulanfere koje su, preko veze, u bolnicu njihovi poslali da se od odmore i da se kući vrate s kojim kilom više. Te je razumljivo što smiju. I što su juče pred Simom onako olako govorili o smrti. Bezobrazluk. Takve čiča Simo gleda s prezrenjem kao što čovjek koji ima posla preko glave gleda lezihljeboviće.

Čiča Simo je muž Darin koja je sestra moje pokojne tetke Ljuše. Kad pomislim da mi je Dara srodstvom blizu kao Ljuša, to je nevjerovatno. Neću reći da sam spram Dare ravnodušan. Ljuša nije mogla da ne baci malo svjetla i na nju. Sve što je u vezi sa Ljušom ne može da mi bar nešto ne znači i nečim ne zrači.

Nevjerovatno mi da Dara nema  veze sa mnom, ništa njeno istinski mi ne pripada, ništa moje njoj ne znači ništa, a bez Ljuše sebi sam nezamisliv ovakav kakav sam danas. O njenoj sestri Dari ne znam ništa, osim da joj je Vojo pastorak i jednu priču iz Car Juratovih usta.

„Čiča Simo je bio već čoek u godinama kad se oženio Darom. Pa kad se, kasno po noći, vraćaju sa sjednika, Simo ne vidi dobro po tmuši. A znaš kakav je prilaz njinoj kući bio. S jedne strane džombe, sa druge  lokve, a  Nikoljac nije imao ulična svjetla, nije imao ni ulice. I da se ne  sjarga u koju rupu ili jendek, Dara zagrne suknju i otkrije svoj bijeli kominezon, a čiča-Simo za onim kombinezonom kući dospije zdrav i čitav“.

( Iz Dnevinka o Darinkinu mrenju)   

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Rezultati anketa: Desnica pred pobjedom na izborima u Italiji

U Italiji se danas održavaju parlamentarni izbori koji će, kako predviđaju posljednje ankete, na vlast dovesti desničarsku koaliciju od koje u Briselu unaprijed zaziru,...

U saobraćajnoj nesreći kod Mostara poginule četiri osobe

U saobraćajnoj nesreći koja se sinoć dogodila kod Mostara četiri osobe su poginule, i četiri su teško povrijeđenje, piše Avaz. Kako im je potvrđeno, smrtno...

Zelenski Rusima: Putin svjesno šalje građane u smrt

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, koji se obratio direktno ruskim građanima, izjavio je da njihov predsjednik Vladimir Putin svjesno šalje “građane u smrt”. „Ruske vlasti savršeno dobro znaju da...

Uklesano ime kraljice Elizabete II na nadgrobnoj ploči u kapeli

Bakingemska palata objavila je prvu sliku nadgrobne ploče na kraljičinom posljednjem počivalište u Vindzoru. Crna kamena ploča postavljena je u pod Memorijalne kapele Džordž...

Na Brajićima gorio autobus

Na putu Cetinje – Budva, mjestu Barjići jutros se tokom vožnje zapalio autobus. Povrijeđenih na sreću nije bilo. Na lice mjesta upućeni su vatrogasci koji...

Najčitanije

Povezano

MARKO VEŠOVIĆ: Nešto kao dnevnički zapisi (18)

Za aktuelno.me Piše: Marko Vešović 10.11. 17. ĆURIĆ SOFIJA  1898–1958 Ujutru Nastavilo se moje uobičajeno lomljenje tanjira, šolja, časa, plitica, ali jednom sam si rekao: ružno bi bilo da...

MARKO VEŠOVIĆ: Nešto kao dnevnički zapisi (17)

Za aktuelno.me Piše: Marko Vešović 20.7. MILA PERANOVIĆ  1905–1938 Možda nisam zaboravio sav svoj život. Možda sam zaboravio kako da ga se sjetim. Na groblju Sv. Josipa sjetio...

MARKO VEŠOVIĆ: Nešto kao dnevnički zapisi (16)

Za aktuelno.me Piše: Marko Vešović 12.6.2017. MILETIĆ AGNEZA 1896 –1942 Zadrijemao iza ručka na kauču u potkrovlju. Iziđe mi pred oči naš stan u Kikićevoj i u njemu...

MARKO VEŠOVIĆ: Nešto kao dnevnički zapisi (15)

Za aktuelno.me Piše: Marko Vešović   21.3. 2017. MARIĆ VESNA  1950 – 2014 Mubera Isanović, arhitekta, slikar i pisac, poslala mi mejlom ovu pjesmu: MISLIM, IMAM DUG   Danas je Dan Nezavisnosti i odjednom...

Komentari

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve