Za aktuelno.me
Piše: Marko Vešović
1.Čiča Simo ima lice Milana Rakića iz Pavlovićeve Antologije srpskog pesništva, ali nešto dulje. Astmatičar je koji grozomorno kašlje: kad ga slušam, često se sjetim Manovog bolesnika iz Čarobnog brega u čijem se kašlju čuje «muljanje organske kaše».
Svi bolesnici pričaju, pomalo, ali češće, neki i do bogojavljenja, a čiča Simo je samo jednom-dvared progovorio, vjerovatno i zato što je, ako izuzem Darinku, teže bolestan od ostalih. Jednom veli: “Da sam išta znao, ne bi zaglavio u ovu sobu, no šeto na slobodi, ka ostali svijet”. Osjeća se kao u zatvoru.
O njemu nisam znao ništa, i kad se pojavio njegov sin Vojo – visok, jak, plav, rano oćelavio, znam ga još od mojih gimnazijskih dana, shvatih da je to pastorak tetka-Ljušine sestre Dare, a da je taj što kašlje u krevetu Darin čoek.
Kad iziđe iz šok-sobe da prošeta, čiča Simo često nekim posebnim pogledom mjeri bolesnike koji iz ostalih soba iziđu na hodnik ili pred bolnicu. Odavno se trudim, bez uspjeha, da odgonetnem šta bi mu taj pogled može značiti.
Jutros smo iz šok-sobe izašli zajedno. Slušao sam u hodniku bolesnike koji su pričali kao da čekaju voz koji kasni na željezničkoj stanici u Ustiprači. «Moja baba je znala reći, kad joj prineseš korpu jaja: ovo je od Pirge, ovo od Oberke, ovo od Srge“. Jedan čitao u novinama, ili gledao na televiziji, kako je čovjek silovao curicu od šest godina, a poslije je zapalio u kartonskoj kutiji. Pomislio sam da sam pošteđen od takvih priča, jer ne čitam novine, ne gledam televiziju, izuzev poneki film ili dramu.
Jednom, s Abdulahom Sidranom, koji je dnevno čitao u prosjeku pet novina, šetao sam pločnikom pored Velikog parka, i svratio da na trafici kupim cigarete i Politiku. Iscijepio sam šahovsku rubriku, jer Politika je imala najbolji šahovski komentar na našem jeziku. Potom sam novinu bacio u prvu kantu za smeće. Sidran me gleda u nevjerici:”Pa da si makar pregledao naslove!” Rekao sam da se mnoga zagađenja u Sarajevu ne mogu izbjeći, a mogu medijska.
Ispred Internog, prilično živahan razgovor ništa manje živahnih bolesnika. “Moj život je završen, pa zato…” “Daj ne petljaj“.“Pusti čovjeka da završi misao. “ “Vala baš. Ako mu je život završen, nije misao”. To kaže bolesnik – u navodnicima – sa šakama širokim kao poslužavnici. Ili u bolničkom krugu izgledaju takve? Žive su da ne mogu više.
Zirnuo sam iskosa u čiča Sima i opet uhvatio onaj njegov pogled koji kazuje mnogo, ali na jeziku kojim još nisam uspio da ovladam.
Drugi s licem od štavljene kože priča kako se svađao s medicinskom sestrom. “ Kažem ja njoj: oću da mi taj lijek propiše Obrad, ne Jovanović. Kad mi ga Jovanović propiše, ništa mi bolje nije od njega. Ona sestra se razgalami: i ovaki si i onaki si. Svi se vi bolesnici, veli, stoka. A nijeste ni stoka kako treba“.
„Rekla je istinu“, kaže bolesnik koji liči na Tvrdišića, zboravio sam mu ime, iz mog razreda Prvog sedam, kad sam bio gimnazijalac. „ Stoci se zna šta je, a jebo sam majku onome ko mora istraživat šta smo mi. “
“I jesi budala», kaže potegljasti bolesnik. “Lijek je lijek, zar je važno iz čije je ruke? “ “Ama nemoj mi reć “ , razvika se pričalac. “Vidi se da svake godine, prvazdrav, o trošku države, prezimljuješ u bolnici! “ “Šta ti, nemoj da ja“, buni se protegljasti koji o bolesti nema dvije čiste. “Jesi, jesi, Šako, no ćut“, veli žuti. “Ne prezimiš no i preljetiš. Ako ne znam Musu Kesedžiju, znam tebe “.
„Znate li što sam živ, a trebalo je da sam davnih dana pod busenom? To je zato što znam da je drugo kad ti ga propiše Jovanović a drugo kad ti ga propiše Obrad“. Zastao je maličak, a ja mislim kako pričalac, s nepogrešivim čulom za jezik, nemiloga doktora oslovljava prezimenom, a onog kome vjeruje imenom.
U Jovanovića nemam vjere kad vidim kako je rumen i čujem kako miriše. Ka da je maloprije iz berbernice. Znam da u njemu nema ljekara ni za pet deka. Osim za gospodina, u njemu nema mjesta ni za šta. Nemam protiv gospode ništa. Ali taki mene od smrti ne brane. Jebo ljekara kad ne miriše na bolnicu. A Obrad. Kad ga pogledaš, srce te zaboli. Da ga bačiš na vatru, ne bi zasmrdio. Od čoeka ostale šaka kostiju i ona nosina od po metra. Njemu vjerujem. Kad ga pogledaš, jasno je da ga bog nije dao da krasi svijet, no da nas iz groba vadi.“
Ostali se smiju. U to je naišao čiča Simo. Opet ih je odmjerio onim specijalnim pogledom koji sam ovaj put donekle razumio: vidi u njima gulanfere koje su, preko veze, u bolnicu njihovi poslali da se od odmore i da se kući vrate s kojim kilom više. Te je razumljivo što smiju. I što su juče pred Simom onako olako govorili o smrti. Bezobrazluk. Takve čiča Simo gleda s prezrenjem kao što čovjek koji ima posla preko glave gleda lezihljeboviće.
Čiča Simo je muž Darin koja je sestra moje pokojne tetke Ljuše. Kad pomislim da mi je Dara srodstvom blizu kao Ljuša, to je nevjerovatno. Neću reći da sam spram Dare ravnodušan. Ljuša nije mogla da ne baci malo svjetla i na nju. Sve što je u vezi sa Ljušom ne može da mi bar nešto ne znači i nečim ne zrači.
Nevjerovatno mi da Dara nema veze sa mnom, ništa njeno istinski mi ne pripada, ništa moje njoj ne znači ništa, a bez Ljuše sebi sam nezamisliv ovakav kakav sam danas. O njenoj sestri Dari ne znam ništa, osim da joj je Vojo pastorak i jednu priču iz Car Juratovih usta.
„Čiča Simo je bio već čoek u godinama kad se oženio Darom. Pa kad se, kasno po noći, vraćaju sa sjednika, Simo ne vidi dobro po tmuši. A znaš kakav je prilaz njinoj kući bio. S jedne strane džombe, sa druge lokve, a Nikoljac nije imao ulična svjetla, nije imao ni ulice. I da se ne sjarga u koju rupu ili jendek, Dara zagrne suknju i otkrije svoj bijeli kominezon, a čiča-Simo za onim kombinezonom kući dospije zdrav i čitav“.
( Iz Dnevinka o Darinkinu mrenju)
Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta