Marko Vešović SVAŠTARA: Bazdigovno

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

1. Sjednica Odbora za bezbjednost i odbranu crnogorskog parlamenta prekinuta je nakon incidenta među poslanikom Marko Milačićem i glavnim specijalnim tužiocem Milivojem Katnićem. Nakon što je Milačić iznio ničim potkrijepljene optužbe da je Katnićeva odgovornost oko uključenosti crnogorskih građana u zloglasnu srpsku kriminalnu grupu Veljka Belivuka veća od odgornosti samih kriminalaca iz te grupe, Katnić je rekao Milačiću: „Ne laži, bazdigovno“.

Nakon  toga je Milačić krenuo na Katnića, a Katnić na njega. Tuču su spriječili drugi poslanici i obezbjeđenje. I spasili mog imenjaka, jer Katnić je nosilac crnog pojasa u karateu, a u mladosti je radio kao izbacivač. I sigurno bi iz Skupštine katapultirao Bazdigovno da mu se dovoljno primaklo. Mada meni ne bi bilo  mrsko da po južnom dijelu leđa dobije bar jedan od multičetika koji, kao pop Risto, obožavaju  „divlju siletinu bez sućuti i pameti“, što rekao Lalić.

Nakon  toga Šeki Radončić se čuo sa Balšom Kneževićem, glavnim urednikom Portala Aktuelno. me.  „Rekao sam da je Marka Milačića, u ‘Anatomiji jedne hajke’, nazvao Marko Toaletni Papir, jer je, po nalogu Miška Kesedžije, izvršio agresiju na zgradu Pobjede toaletnim rolnama zbog naših tekstova u Pobjedi. Rekao sam i da je Milivoje Katnić Milačiću dao ime koje mu bolje pripše no kršteno, i da će nadimak Marko Bazdigovno postati besmrtan u Crnoj Gori, kao Milka Kilomudić, Željko Goveče i Miško Kesedžija.

2. Pošto je Milačić aktuelan, evo komad teksta „Događanje ološi“ iz naše knjige “Miško Kesedžija i njegove bize“.

Nedavno, pred zgradom Pobjede, veličajno su bljesnula dva Kesedžijina specijalca za događanje ne naroda već ološa. Prvi je Marko Milačić, poznatiji kao Šogo Grof, nadimak jednog četnika iz Lalićeve ”Hajke”, a drugi profesor Filip Kovačević, rezervni Kesedžijin ker, zamjena za Milana Avetinju, koga smo učinili neupotrebljiivim, jezikom Vesti rečeno: poslali ga na Čepurke.

Pozabavićemo se prvi Miškovim specijalcem o čijoj hvalisavosti bi Matoš rekao: “to je Ciganin koji sebe smatra svojim konjem“. Milačić je sa Filipom organizirao  protest ispred zgrade Pobjede, a pet-šest nepoznatih likova s hirurškim i gas-maskama glumili su  masu. Neki vele da su to studenti koje je nafatao Filip, neki da su plaćenici Vesti kojim je Goveče pešnulo u džep po 10 eura, no, kako god bilo, za Slobe se narod događao u grupicama od milionče lica, a za Kesedžije desila se ordija od pet-šest klovnova, plus Tanja Pavićević sa diktafonom, falsifikatorka iz Vesti, što jamči da je objektivno izvještavala.

Bolje bi bilo da je Šogo Grof protestirao ne pred Pobjedom,  već pred sobom đe ga je babo Duća gradio: “Šta ti šće da načiniš neadertalca, jebo te Tadija Čemerkić!“ Protestanti su imali veliki transparent gdje je pisalo: „popiša, popuši, ispuši, kenja, serenda, biza, junac, budala, budaletine, lipsotina, blavor, kurac, avetinja, kerovi, guzica, gadoljče, krme, nitkov, splačina, kučka, radodajka, kurvetina, prkno, nesoj, bitanga“. Šta su time htjeli? Je li se Kesedžija ulitao kad shvatio da naša knjiga izlazi u Pobjedi i u beutu pokušao da nešto poduzeti protiv nje pa posegao za događanjem ološa. Ne znamo šta su htjeli, ali znamo šta su postigli. Filip Kovačević je priznao: “Ovo je manifestacija političko-patološkog poremećaja“.

Profesor fakulteta, gluplji no što vo ima kila, zori s onim što normalno čeljade ne bi priznalo na mukama: došli smo da pred Pobjedom manifestiramo patološki poremećaj. Što je točno, ali što ga zove političkim? Kakvu su patologiju htjeli manifestirati? Manifestirali su običnu glupost koja nije patologija već jedan od zakona svemira.

Našu knjigu koja je prije pisanja ovog teksta imala 123 hiljade riječi, sveli su na 25 leksema:  toliko su razumjeli. Adam Mihnjik je u pravu kad veli da o šljamu treba govoriti jezikom šljama, jer šljam samo taj jezik shvata. “Što oni ne razumiju“, kaže mi Andrej Nikolaidis u mejlu, “jeste sljedeće: stih u kojoj Vešović upotrijebi riječ ‘govno’ jeste književnost, a svaka njihova rečenica, makar koristili i riječi ‘transcendencija’, ‘metafizika’, a ako ih je volja i ‘Sein und Zeit’, obično je govno“.

Riječju lipsotina opisali smo Monitor koji se, javlja nam pilot Milovog aviona, štampa u 500 primjeraka i pola se ne proda, a glavni krivac je njegov doživotni urednik Esad Mitingaš. Pošto književni stil počinje od sinonima, Monitor smo zvali i krepalina i crkotina. Riječ lipsotina konstatacija je činjenice, a ne pokušaj da ga uvrijedimo,  što nije moguće, jer Esad  Mitignaš ima pendžetiran obraz.

Riječ radodajka potrošili smo na (B)lagoja Grahovca, političku kurvetinu koja je dugo davala koke dedinjskom kanu i dobila dvije generalske zvjezdice, a kad je Vožd popušio, Ranko, Milo i Sveta su joj priredili redaljku i prepustili je Mišku Prisrbici. Ukratko, “išao je, ko radodajka, od ruke do ruke i najzad postao mudrac u tabloidu Vesti“, rekli smo u Pobjedi ali preblago: nije Grahovac radodajka, ni obličanica, kako je Darinka zvala najveće kurve. već raspadenica: tako u Crnoj Gori zovu kurve koje se raspadaju od spolne bolesti.

Riječ kurac, tačnije moj kurac, rezervisao sam za četničkog vojvodu Mandića i sljedbenike mu: u tekstu Spomenik koljašu rekao sam da, u knjizi đe govori o četničkim zločinima nad muslimanima, šupak od istoričara Zoki Lakić niđe “ne pominje Đurišića kome je država, po Mandiću, dužna spomenik. Dužna mu je moj kurac“.  Davno sam čitao u Vinaverovom eseju da su u našem jeziku najmoćnije one negacije u kojim se javljuju imena spolnih organa, a čitaoci nek sude ima li riječ koja bi, u ovom kontekstu, bila ubojitija od kurca.

Gadoljče smo nazvali Andriju Nikolića, Miškovu zmiju koja me pečila ispod Milovog skuta, a sedam mjeseci ranije o rupometašu iz Godočelja smo rekli: “To gadoljče je uobrazilo da nitkov iz Morače ima patent na moral i istinu“. U međuvremenu je Mitingaš narastao u jednog od najvećih gadova u Nezavisnoj, a među Miškovim bizama je najveći podmuklać. Što mu ne smeta da se, kad ide Podgoricom, krecka ko ban: ko ga ne  zna, mislio bi da te noge ne nose gnjidu no čoeka.

A “juncem kakvog ćeš, bojim se, samo u našem tisku sresti“, nazvao sam Šoga Grofa, i ponosio se preciznošću te metafore dok iz mejla Tamare Ničkević nisam doznao da je Boro Krivokapić za te dvopapkare ima tačniju riječ: “za takve ima odličan izraz – JUNICA! Kaže – ne, nije vo, jer bi to značilo da ima neki karakter, neku težinu; ovo su junice“.

Kerovima i bizama zvali smo učesnike u Kesedžijinoj hajci na Šekija. Koji je predložio da ga zovemo Kerovođa, ali sam taj nadimak smetnuo s uma. Naša knjiga nudi premnoge dokaze  da su učesnici u hajci bitange i nesoji, ali i da su  popušili  i  ispušili u bici s nama i da smo se na njin ugled popišali. Naše analize onog što su o nama pisale te avetinje, budale i budaletine dokazuju da mnogi od njih kenjanjaju i serendaju, mada znamo da te niske duše imaju visoko mišljenje o svojim feklijama kojim zagađuju crnogorsku javnost. Itakodalje.

Zagonetno je zašto se Marku Milačiću  kriva na riječ junac kad sam u tekstu Šogo Grof o njemu rekao mnogo gore stvari. Kazao sam da je “idiot, mada bi mi taj novopečeni saradnik srpske udbe mogao reći: bolje je biti idiot nego ćelav, manje se vidi“. Da “na Maśu Milačića, čiju glupost, rekao bi Flober, ‘ništa nije napalo, a da se nije o nju razbilo’, ne bih ni biciklo prislonio, a kamoli o njemu pisao, ali, pošto nije prešao iz zoološkog u društveno stanje, mora biti uključen u našu knjigu“. Da je njegova glupost “moćna kao potporni stub petlje na autoputu“ i da su mu tekstovi “bili čitljivi samo zato što su idiotski, ali to im je bio veliki plus, jer ih je činilo zabavnim“. Da “nema pameti više nego što je dovoljno za skupljanje loptica na teniskom igralištu“ i da me “dosad  tješila pomisao da glupost Maśe Milačića ne može ugroziti stabilnost i mir u regionu, u šta više nisam siguran, jer  bi Borisova udba, u pravednoj borbi da odmetnutu Crnu Goru vrati u nadležnost legitimnoga gospodara, od Milačevićevog idiotizma mogla napraviti dalekometno oruđe“. Pa mi je čudo što mu se od riječi junac baš toliko dernulo? Može se tek nagađati šta vršlja po glavi jednog debila.

Ulični protestanti, koji su vazda imali peticu iz dernjave, mislili su  da će njina dreka oko jezika poništiti sadržaj naše knjige: na temelju činjenica koje se ne mogu pobiti portretirali smo gomilu ološa oko Vesti i Monitora, ali ti hajvani vjeruju da jezik knjige diskvalifikuje činjenice u njoj. Sve naše rečenice iz kojih su ti gadovi istrzali riječi mogu stati na tri ili četiri strane, pa ću Kesedžiju i njegove kerove pitati: čime će oboriti preostalih 316 strana knjige? Neandertalskom toljagom?

P.P.S.  U Bećkovićevoj knjizi „Reče mi jedan čoek“ ima 149 crnogorskih imena za nesoje. Katnić ih je zaokružio na 150. Milenko Perović je objasnio da se vladavina najgorih zove kakistokratija, valjda na grčkom, i na crnogorskom bio bi veoma pogođen prevod vladavina bazdigovana, to su i da ne kažem, a najgori je Miško  Prisrbak.

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta