Za aktuelno.me
Piše: Marko Vešović
Nema datuma
Sa Hercegovcem Hasanom Ćesićem, dobrim piscem, istinski sam se sprijateljio prilično kasno, i često me zvao telefonom da hodamo po gradu i pričamo. Kad me ne zatekne kod kuće, Gordana bi mi rekla: “Zvao te novi prijatelj”.Tako bi joj se predstavio da ne objašnjava ko je i šta je. Ovo se desilo desetinama puta. Kad me nedavno Hasan zvao, rekao sam: “Baš ti hvala”.I objasnio mu da sam zaboravio sav svoj život sa Gordanom, a pokušavam napisati knjigu o njoj, i da su mi velike ko kuća njene riječi: ”Zvao te novi prijatelj”.
22.3. 2018.
JURIĆ ROZALIJA 1905 – 1942
Sjetio sam se jutros da sam u dva vrhunska ruska pjesnika našao istu izjavu: jako su voljeli knjige svojih drugova. I ja sam ih nekad volio, knjige i zbog drugova, a drugove i zbog knjiga, što dokazuju moji eseji, a očito je život htio da ih prestanem voljeti, i prve i potonje, i da danas u tom što su pisali cijenim samo ono što se mora.
Sa Šekijem Radončićem i Borom Kontićem bio na ručku od kojeg mi je došlo zlo: četiri jela, a ne znaš koje je od kojeg ukusnije. Da je sam uzeo samo tarhanu i pojeo jedno jelo, bilo bi sve OK. Ali je bilo preko jego, riječi koje pamtim od gimnazijskog profesora geografije Ljuba Kneževića. Onoga koji je đake opominjao da su TITI uvijek gore. I rekao sam im da sam kazao više ne znam kome: “Nikad moja penzija ne može biti toliko mala da ja ne mogu trošiti manje“.
U povrataku, stali smo autom kod groblja Svetog Josipa i ja otišao Gordani, razgrnuo snijeg s grobne jastučnice i, kao vazda, ime joj triput poljubio: prvo GOR, pa DA, pa NA. Upalio cigaretu, ali sam povukao tek dva-tri dima,jer je bilo užasno studeno. I tada mi je palo na um ovo.
Ako ostavim po strani božje davanje, mada Boga nema izuzev, možda, kada daje, Darinka i Gordana su meni darivale mene, i ne bi trebalo da plačem za mrtvom dragom nego da se veselim sebi ovakvom kakav sam danas, ali to nije moguće. Jer svakodnevno mi prođu kroz glavu, nekad i viša puta, Puškinovi stihovi o pjesniku:“Среди детей ничтожных (ništavnih) света, / быть может, всех ничтожней он.“ Ostaje mi, do smrti, ne samo da nju blagosiljam, a sebe često proklinjem, već i da živim svoju ništavnost, jer nema Gordane da me od nje liječi, kako sam rekao u pjesmi. Ipak moram željeti da što duže ostanem na zemlji: dok po njoj hodam, imaće ko da joj ode na grob,okadi ga duhanskim dimom, zalije joj cvijeće, misli na nju, i poljubi desetak puta dnevno njene dvije fotografije na pisaćem stolu: mladu i staru Gordanu.
Kad me pisanje zaista krene, i posve se u nj unesem u posao i ni jednom ne pogledam malo tužni osmijeh sa njene slike u starosti, kao da sam je u nečemu izdao. Ili ne, već kao da se naš život ponavlja: opet je zanemarujem zbog pisanja. Čuvanje uspomene na mrtvu dragu dalo bi smisao ostatku mog života, kad bi mogao imati smisla. Ali okle rosa u paklu? Može je biti samo u književnosti, i mada više ne bih morao zamrčiti ni redak, znam da ću zamrčiti još mnogi. Kao da time nešto otimam. Andre Malro veli: »Čovjek zna da mora umrijeti, ali do kraja otima od ravnodušne prirode pjesmu zvijezda». Među kojim je Gordana najblistavija i nikad neće prestati da mi pjeva. Stog ne prestajem čak i stihovima koje sam preveo braniti se od njene smrti. Bar pokušavam.
No ne u zemlji – sa tobom ću biti,
U dahu vjetra, u blistanju zraka,
Kao val blijed morem ću se liti,
Biću u nebu ko sjena oblaka.
Ovo su stihovi Ruskinje Zinaide Hipijus od kojih mi krenu suze, kao da ih se sjećam kako bih sebe povrijedio, jer Zinaida je strasno vjerovala u Boga, ali nema sumnje da Gordane, bar za sunčanih dana, i u meni i na svijetu ima malo više. Kad idem k njoj, a grije sunce, žao mi što nemam kome, jer Boga nema, zahvaliti na takvom daru. Jednom sam joj u sebi rekao: danas mi nisi izgrijala.
Kada sunce obasjava ovaj
Moj put k našoj vječnoj kući,
Mogao bih, čini se, snova,
U istinskog sebe ući.
Utješno i kad znaš da ti se to samo čini,jer kako ćeš biti istinski kad te pola nema?
17.5.2018.
PAULA AGIĆ 1911– 1930
Sinoćnji san. Nečim što je više sličilo kombiju nego na autobusu, raja iz moje studentske mladosti, kasno noću, vraća se s nekoga slavlja, ili književne večeri. Ili prosto sjedeljke. Imao sam dojam da su u tom vozilu na neki način prisutni svi koji su diplomirali na našoj grupi.
Ugledam, podalje, Gavrila Grahovca.Na licu mu, kao u našoj mladosti, smiješak đavolka. Odlučih da se kroz gužvu probijem do njega kako bih mu stisnuo ruku. Stisak je bio pomalo zavjerenički. Ili je značio čestitanje na nečemu, možda na uspjeloj dosjetki.
Docnije, budan, sjetio sam se davne scene iz tramvaja. U groznom jutarnjem krkljancu, Gavrilo je glasno rekao:„I pomešah se sa stokom nerazumnom“. To je bio stih Save Nemanjića iz Pavlovićeve Antologije srpskog pesništva.Jedna žena pored njega kazala je kivno: „Moglo bi to i obrnuto“. „Može, gospođo“, spremno je uzvratio Gavro i viknuo:„I pomeša se sa mnom stoka nerazumna“.
Ne znam gdje smo u tom snu svratili na piće, čini se blizu željezničke stanice. Koja me, danas, kraj prođem kraj nje, sve jače boli. Ponekad uđem, razgledam okolo, a isto mi kao kad gledam kuće gdje sam davno stanovao. Kao da je i na toj stanici ostao dio moje mladosti.
Odjednom iskrsne Hašim Silajdžić, jedna od meni najsimpatičnijih faca među rajom sa naše grupe. Odbija da se rukuje,jer može mi prenijeti bolest. Od koje ostaju rupe na tijelu. Prave rupe. Jednu je imao na grlu, precizno oblikovanu, kao da ju je provrtjelo svrdlo u drvetu, a kroz nju se vidjelo duboko unutra. Kaže da čeka hirurga iz Švice da ga operiše, jer bi mogao umrijeti ako bi mu se otvorila, ne pamtim više gdje, rupa koja je izlaz iz te na grlu. Hašima nisam vidio boga pitaj otkad, ali se ništa ne bješe promijenio.I jako me ražalostila pomisao da bi mogao mlad umrijeti.
Potom tražim Gordanu. Nađem je zaspalu na patosu pored jedne djevojke, mogla bi biti Žuža Koviljka, kolegica sa grupe, koju nisam milenijama vidio, ne sjećam se ni je li diplomirala. Budim Gordanu i kažem: Rajko Đurica nas zove na piće u hotelu Evropa. Ne mogu, veli, krepana sam.
U tom času sjetim se da je umrla. Prvo je zagrlim, potom je dižem u zrak. Vazda je bila teška, i do smrti će u meni ostati žal od misli da je nisam mogao, a stoput sam poželio, nosati po sobi dok vodimo ljubav. Ovaj put je bila laka kao pero.
Gledam joj lice visoko iznad sebe i ponavljam: „Ljubavi moja. Jedino moje“. I Gordana ponavlja da sam joj ljubav i jedino njeno, što mi živa nikad nije rekla, a ja njoj jesam hiljadama puta. “Da. Kad si bio na meni!“, znala je reći često ironična Gordana. „Nećeš valjda poreći da sam i ja tebi bio najmiliji kad sam na tebi“. „Najčešće jesi!“ Budim se. Dok sam cmizdrio, san mi je bio po sebi razumljiv, ali dan docnije nisam bio siguran šta bi mogao značiti. Možda se u njemu krije ono Epiktetovo: sustine et abstine. Podnesi i odriči se. I ne znam reći zašto sam se sjetio baš Epikteta.
Ali sam se sjetio, lako zaboravljm događaje a teže osjećanja, kad sam je prevario s drugom i htio da je ostavim, da sam čuvstovao nešto što tek danas umijem formulisati: u redu, zaljubio si se, desi se, ali to ne bi smio biti razlog da se razljubiš u Gordanu. Pa sam, raskinuvši s njenom suparnicom, dao sebi odriješene ruke da drugi put poludim za Gordanom. Jednom sam kazao: „Ponovo te otkrivam, drukčiju i istu“. U te riječi stala je bit naš 48-godišnjeg života: imao sam oči koje nisu dopuštale da Gordana postane zavazda ista.
12. 7. 18
Gordana i ja goli. To se nije često događalo. Teško je mogla savladati stid. I kao da je, već rekoh, u njenim očima, golotinja ljubav pretvarala u blud. Odjednom, u sobu ulazi Darinka: prije vremena se vratila sa bjelopoljske pljace. Gordana stravljena kaže: „Ugasi svjetlo“. Kako da ga ugasim kad je dan, mislim se. Mnogo je lakše bilo probuditi se. Taj san kazao mi je: kao da je uvijek strahovala da će neko banuti i zateći je golu s mužem.
U zadnjih dvadestak ljeta, ulazak u Novu godinu uvijek sam počinjao ljubavlju. Da rašćeram uroke. I nestrpljivo čekao da gosti odu, i vazda bio uspješniji nego inače. Ne znam tačno šta se te noći dogodilo, možda smo popili malo više nego obično, možda sam bio dobar kao u mladosti, vjerovatno su nježnosti i bezobrazluci koje sam joj govorio bili vatreniji nego što je uobičajeno. Kako god bilo, moja draga je propričala.Bio sam mahnit od sreće: cijela mi se daje. Kad je otišla u svoju sobu, u sebi sam ponavljao šta je govorila. Da ne zaboravim. I mislio, s pravom ili ne, da mi je svojom šutnjom mnogo sreće uskratila.
Nakon te Nove godine, u Podhrastovima su joj ustanovili rak. Moja nastojanja da je učinim razuzdanijom bila su i zov da mi pomogne u čuvanju ljubavi za Gordanu. Kad je taj zov poslušala, razboljela se.
Nedavno sam sreo profesora s našeg fakulteta, nisam upamtio kako se zove, možda se preziva Kahteran, i vječito je kao osmjehnut. Koji mi je rekao da mu se žena razboljela od raka i da ju je vodio ne znam koliko već puta vidarici koja liječi travama, iz Bistrice kod Bijelog Polja. Zna se da je od raka izliječila Abdulaha Sidrana i Vojislava Šešelja. Prilično je pomogla i njegovoj ženi, koju će opet k njoj voditi.
Kad sam se rastao s njim, kazao sam Gordani: sve je bilo protiv tebe zavjereno, dušo moja, i suze su mi tekle, sve dok nisam došao kući, a sa suzama i staračke sline, pa sam često iz tašne vadio papirne maramice. Ni Gordana, ni ja, niti iko od naših prijatelja i poznanika, nismo znali da ta vidarica postoji. Ne znam koliko bi joj pomogla, ali su citostatici njenu smrt ubrzali. Nekoliko mjeseci potom, taj profesor mi je rekao da se njegova žena smirila. Umrla. I opet je bio kao osmjehnut.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta