Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Marko Vešović NEŠTO KAO DNEVNIČKI ZAPISI (5):  Epigram

Otkako Crnom Gorom vladaju Driton i Zdravko – o kome vele da , mada je uljegao u godine, kad ugleda Četvorominstricu, u njemu se probudi nagon parenja –  dok čitam o njihovim nepočinstvima, bogzna koliko puta sam pomislio: ''Gad leti nogom''. Možda bi se ono za što se bori ta gerga na vlasti moglo definisati kao multičetnička Crna Gora đe lete nogom gadovi, bila to sela ili gradovi. To su priče vrzine koje sve funkcije mozga izbace iz brzine.

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

Guslarski stihovi, koje je Mihailo Lalić slušao u četničkom zatvoru u Kolašinu, ne izlaze mi danas iz glave: „Oj starosti, tamnico najcrnja, / od tebe su ključi izgubljeni“. I čim sam sjeo za kompjuter, javili se javili dva stiha, kao da su u snu nastali: “Sve dokle u Ništa jedanput ne uđem, /Ove će me noge nositi ko tuđe”. Ili sam prepisao sebe? Nije isključeno. Od dvije tisuće stranica vlastite poezije koju imam u kompjuteru, ne pamtim gotovo ništa.

Omače mi se zatim “Epigram o današnjoj crnogorskoj vlasti“ koji mi se, doduše, vrzmao po glavi kad sam išao da grob Gordanin okadim duhanskim dimom – ta tri sata u odlasku njoj i u povratku kući jedino je istinsko što imam od života – ali je tek u kompjuteru dobio konačan oblik.

 

Ma ne, kakvi, oni svi nijesu isti:

U tome ološu sa rukama čistim

Koji je na C. G. zinuo ko ala

Svak imade razlog svoj. Individualan.

 

Pošto uvijek, nakon pisanja kratke pjesme, ostane višak, s kojim ovaj put ne znam šta ću, evo i dodatak koji bi, ko zna, mogao biti i početak nove pjesme:

 

Vazda u buljuku, a svaki sam ko jeti,

I, dok beogradsku iju somovinu,

Uopće nije im mrsko mrijeti

Za tuđu domovinu.

 

Oduvijek, prvo sam bio pjesnik, potom i sve ostalo. Imam jedanaest objavljenih knjiga stihova koje, izuzmem li Andreja Nikolaidisa, Envera Kazaza, i još pođekoga, ne znam, ili se ne sjećam da je ko čitao, a neobjavljenih isto toliko, a kad će ugledati svjetlo dana, mnogo me ne sjekira. Znam jedino da će se, jednog dana, te pjesme ponovo roditi. Svaka se pjesma rađa dvaput. A što ni one neće biti čitane – vrlo važno. Dovoljno mi je što znam da čitanje zaslužuju.

Prijatelju iz Crne Gore, muslimanskom vjerniku, u jednom sam intervjuu rekao: znam kako nastaju stihovi, i mogu to na primjerima da objasnim, a kako nastaju pjesme, jebimioca ako ću ikad znati. Danas dodajem: zakovani sam ateista, ali pisanje pjesme čini mi se božjim davanjem.

  1. JATAGANSKI JEZIK

Moji preci su bili glavosjeci, a ja sam, u „čežnji za svjetskom kulturom“, kako bi rekao Osip Mandeljštam, sâm ili u duetu prepjevao oko četrdesetak tomova poezije, sa pet jezika, i danas me više ne guši, ili gotovo da ne guši, skučorepa Crna Gora – epitet je Lalićev, čiji bi drugo. Volio bih napisati proznu knjigu, ali je za nju kasno, u kojoj bi, u svakom tekstu, Lalić bio jedared ili više puta citiran.Pisao je žeženu istinu i zbog toga imao nevolja . Jednom,u vozu Beograd-Bar, Crnogorac ga je pitao : „Jeste li vi Mihalio Lalić?“ “Nisam“ , rekao je. Neće belaje.

Ipak ne bi se reklo da sam sasvim izdao svoje pretke: u knjizi “Grobnica za čarobnjaka” – tri toma, 550 strana – treći je najbolji, jer je pisan sa Sunitom Subašić-Thomas – pośeka sam Kolju Mićevića, kneza srpskih prevodilaca koji je u polemici sa mnom sebe proizveo u Johana Amadeusa Mocarta, a mene u Salijerija, jalovog i zavidljivog, dakako.

A pošto priča o dvojici muzičara nije bila dovoljna, jer to je samo legenda, prevodilački čarobnjak, koji ne može pobiti ni jednu moju analizu, dodatno je iz svog mađioničarskog šešira izvukao samog sebe prometnutog u Kiša, a mene u Velibora Vasovića, pljuvača po Danilovu djelu, i na taj način pokopao 550 stranica analize Mićevićeva prevodilačkog šnajderaja i švindleraja i fušeraja i paceraja.

Jer ovo je napol Crnogorac: Mićevićeva majka je iz zaseoka “čarobni Dučići”, pod Lovćenom – eto zašto sebe poredi sa Kišem i Mocartom. Multietničke Crne Gore jali će biti, jali neće – multičetničke glavešine gude da neće – ali montenegrinjska megalomanija čini mi se vječita.

Kad je ta troknjiga završena, shvatio sam da je njen junak postao zapravo sporedan: njegovi prevodi su bili povod da na jednome mjestu okupim i sublimiram mnogo od onoga što sam o naučio poeziji, čitajući je, prevodeći je, pišušći je, tumačeći je u esejima i na predavanjima, cijelog života posvećen jednom cilju: istinski razumjeti šta je pjesma. Danas mi je jasno da se to razumijevanje stiče cijeli život. A što više znaš, tvoj sud o pjesmi je sve nesigurniji.

U knjizi “Miško Kesedžija i njegove bize”, pisanoj sa Šekijem Radončićem – u konačnoj verziji: 350 strana – pośekli smo barjaktara crnogorske medijske ološi, moračkog Pitagoru dr Miodraga Perovića, danas poznatijeg kao Miško Prisrbak.

Pomenuh samo dvije, meni najdraže, od ko zna koliko svojih knjiga, objavljenih i neobjavljenih, u kojim sam ”śeka dok sam mahat moga”, kako bi rekao jedan od junaka iz komedije “Đetići u parlamentu”. Jatanski jezik mi je ostao od predaka koje sam, inače, posvud i posve izdavao.

U Tuzli mi je beogradski pisac Filip David rekao: ”Na sve bih pristao, osim da me ti javno biješ”. Njegovo objašnjenje ću parafrazirati, jer ga ne pamtim dobro. Kad bijem brata Crnogorca ili Srbina, Filipu se čini da je to neko iz inostranstva. Slažem se, nakadno: moji mušterije od mene fasuju kao da su iz države Burkina Faso.

  1. RADOST ŽIVOVANJA

Sa fakultetskim kolegom Omerom Hadžiselimovićem, anglistom,  preveo sam najmanje 1 200 strana anglosaksonske poezije.  Omer je, skupa sa mnom, odrapio 44 mjeseca sarajevskog konclogora, a iza Dejtona shvatio da je BiH ponio đavao, Darinka bi dodala: „u njegove grede“, i sa ženom i kćerkama otprtljao u Ameriku, gdje je bio profesor na koledžu i umro nakon operacije raka na prostati.

Njegova supruga Esma, iza njegove smrti, u mejlu mi je rekla: mislila da je Omerom isplakala sve suze koje imala, ali su joj linule od mog mejla, u kojem pamtim da sam kazao: „umiru pravi ljudi da je ološi šire“. I dodala je da mu je prevođenje sa mnom značilo mnogo: “I sad ga vidim za pisaćim stolom, nadvijenog nad originalom, ili tvojim prevodom“.  A ja neću zaboraviti kako je Esma, nakon što je pročitala poveliku gomilu urimovanih prevoda koje sam Omeru poslao, upitala muža: ”Imate li vas dvojica šta veselije prevoditi?”

Svaki put se osmjehnem kad se tog sjetim. Jer u očima žizneradosne žene te pjesme su morale biti gomila grozota. Žizneradostan je rusisam koji je Isidora Sekulić uspješno posrbila. Simo Matavulj – kome se, kad je umro, Laza Kostić u jednom zapisu obraća „moj Šime“ – to bi nazvao „radost živovanja“.

  1. ŠEKSIR ILI DANTE?

Da moja priča o prevođenju ne bude sasvim bez dokaza, evo moj prevod, pravljen sa Sunitom Subašić, od autora koga su nazvali “tamni Malarme“, a ovo ide u najrazumljivije njegove sonete:

 

Jer pečeno meso bî ukusno vrlo,

U listu detalji silovanja dati,

Jer služavka pod tim ružnim, kratkim grlom

Zaboravila je kragnu zakopčati,

 

Jer sat s raskalašnim drevnim parom vidi

U ko sakristija velikom krevetu,

Jer sna nema, i jer, a da se ne stidi,

Nogom tiče nogu pod plahtom, u letu,

 

Gad poda se meće hladnu, suhu ženu,

Noćnom kapom trlja belu kapu njenu.

Neumoljiv radi dašćući, i stoga

 

Što se jedne noći, bez bure, bez strasti,

Spijuć pare bića dva, može iz toga

Pesnik, o Šekspiru, i Dante, ispasti!

 

Otkako Crnom Gorom vladaju Driton i Zdravko – o kome vele da , mada je uljegao u godine, kad ugleda Četvorominstricu, u njemu se probudi nagon parenja –  dok čitam o njihovim nepočinstvima, bogzna koliko puta sam pomislio: ”Gad leti nogom”. Možda bi se ono za što se bori ta gerga na vlasti moglo definisati kao multičetnička Crna Gora đe lete nogom gadovi, bila to sela ili gradovi. To su priče vrzine koje sve funkcije mozga izbace iz brzine.

 

No zanemarim li njihove poroke,

Svi na biblijske liče mi proroke,

Il na Svete Mrate, čak na Svete Roke,

Na Svete Petke, Svete Katerine.

Sve zreli za slanje u tri materine.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

8 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Čevo ravno
13.01.2022-10:27 10:27

Sa “Mir njegovoj namučenoj duši! Nisam znao da je bio toliko nesrećan.”,
završi Meša Selimović svoj veliki roman “Derviš i smrt”.

Cerovica
13.01.2022-11:26 11:26

U tvojem maternjem jeziku ni u ujčevini ne kaže se ni tisuću ni danski
ni…..

Milija
13.01.2022-14:58 14:58
Reply to  Cerovica

E moj mozgu ispravnije je tisuću nego hiljadu.Malo pročitaj,malo istraži pa komentariši

Niksic
13.01.2022-20:08 20:08
Reply to  Milija

Njegoš u pjesmi ” Noć skuplja vijeka” kaže: “Od TISUĆU što čustvujem, jednu sada ne znam reći”!

Bjelave
13.01.2022-13:35 13:35

Ovu ljudsku splačinu Darinkinu finansira Fahrudin Radončić jer piše tekstove i knjige njegovom bratu blizancu Šemsudinu i to je odavno poznato nama Sarajlijama iz Crne Gore i nije nam jasno što sa njim zagađujete vaš portal!

Milija
13.01.2022-14:59 14:59

Genije

Čevo ravno
13.01.2022-22:11 22:11
Reply to  Milija

Ovom “geniju” se ipak mora odati priznanje za ovo brutalno suočavanje sa besmislom sopstvene egzistencije.
Pisao knjige za dva čitaoca (imena mi odnekud poznata). Dovoljno mu je da zna da zaslužuju čitanje!?

Lea
13.01.2022-15:12 15:12

Kome se ne svidja neka ne cita, mrzite rijec tisucu a ne volite da cujete stare rujeci koje ozive daleka sjecanja nanase pretke i povrate slike koje bi bile zaboravljene, ne razumijem mnogo poeziju ali pustite Marka neka pise, nesto lijepo mozda cete i vi naci, kad vec citate.