Utorak, 23 Aprila, 2024
Rubrika:

MARKO VEŠOVIĆ: Nešto kao dnevnički zapisi (19)

Fakultetski kolega, moj veliki prijatelj, pripovijedao mi je od po pive, koji su profesori, ne samo na našem Odsjeku, prcali studentkinje. Znalo se to oduvijek, rekao je. Nije mnogo drukčije ni vani. A ja se sjetih ljekara koji je po povratku iz Amerike rekao: Nema mnogo razlike između naše i njihove medicine. I tamo lekari pišaju u lavabo i na dežuri prče sestre. Moj prijatelj se nasmijao.

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

3. 1. 2018.

KRALJ ANTONIJA 1927–1955.

Izveče kupio hljeb u pekari Ravena, htio i pitu, ali se sjetih da je Gordana rekla: pite treba kupovati u buregdžinicama, ne u pekarama. I ova sitnica bljesnula mi je kao almaz. Potom uzdah: mogao je njen genije pažljivije slušati dragu. Mada i mene treba razumeti: često mi je važnije bilo slušati njen glas nego ono što kazuje.U tom glasu je bilo odgonetki koje su mi svijet činile podnošljivijim. I danas mi je dovoljno zamisliti njen glas da mi zemlja bude nešto manji ad.Čak osjetih kako joj, mrtvoj, zamjeram što je cio život malo govorila.

Što mi je uskraćivala glas. Potom se postidjeh: zamjeram Gordani što je bila Gordana. Ali dođe mi da svisnem od žalosti kad pomislim šta mi je svojim glasom, koji mi je olovnu težinu svijeta pretvarao u lakoću peruške, sve mogla reći prije ljubavi, ili dok smo se voljeli. To bih sigurno pamtio, i ne bih zapisao, ali bih danas živio s time. Nije mogla sebe prisiliti na to, i zaludu mi tugovanka.

Sjetih se da joj se, za medenog mjeseca na Jahorini, bio kao odriješio jezik, valjda se oslobodila, više nismo morali to krišom raditi, sad mi zakonita žena, i koga briga šta mužu govori u postelji. A bog valjda ima preča posla od bilježenja njenih „bezobrazluka“  dok se Marko svojski zalaže? No važnije je bilo drugo. Seljak u meni dočepao se one rabote i povjerovao da je uhvatio boga za bradu pa je svoju strast verbalizirao na sve moguće načine, sve sam govori šta osjećam,što nije moglo ne djelovati i na nju.

Na Jahorini smo se družili s tri cure, jedna je nekad bila moja  učenica, odlikaš, duhovita, otvorena, maličak lascivna, mnogo smo pričali i često se smijali,a ja krišom pogledivao Gordanu, i pamtim da sam jednom pomislio da moja draga ima blaženo lice temeljito zadovoljene žene,i od toga sam bio silno gord.

Ali je po povratku u Sarajevo s  pričom u krevetu  postepeno prestala,a ja sam očekivao da se to rasplamsa,jer moja draga bila mi je mnogo više gola kad priča. Valjda je shvatila da, kad govori „bestidnosti“, to ipak nije ona. Ili da to ne spada u dužnosti supruge? Ili je na bračnom putovanju trebalo častiti muža, a ovo je, je li, svakodnevni trezeveni život?

Kako da ne budem žalostan što od nje nisam čuo ono što pamtim iz usta druge žene: „Jebi me, jebi me svunoć“, one zbog koje sam Gordanu umalo ostavio. I jesam, ta dva dana i dvije noći u Bugojnu, upirao kao da sam Alija Sirotanović. Gordanin stid lišio me mogućnosti da se, ko zna koliko puta, oćutim udarnikom, ja koji nikad nisam prestao sumnjati u svoju muškost. Možda je trebalo to otvoreno joj reći, ali kako ću potom znati da to govori zbog muža, da njemu učini, a ne da iz nje spontano izlaze besramne riječi koje bliskost produbljuju do beskraja.

Govorio sam da unese trun humora. Njenskog. Dovoljno bi bilo da mi uđe u radnu sobu i pita: kako ste vas dvojica? To bi ličilo na nju, odnosilo bi se i na me i na Malog, što je bila njena riječ. „Šta je s Malim, što se prepo?“ – pitala bi kad omanem. Dosta bi bilo da kaže vas dvojica pa da ostavim posao. „Jeste, ali ako ne bi mogao?“ „Onda džaba rad“. I Gordana se nasmije. Jer sam joj pričao kako je, kada smo bili gimnazijalci, moj brat od tetke Šole obigravao oko jedne bikulje, i ona rekla: „Ma bjež, mali, ne bi ti meni mogo ništa“ „Onda džaba rad“, odvratio je Šole.

I ne vjerujem da ne bih mogao, jer draga bi mi, kad njen prevedem na svoj jezik,  zapravo poručivala: želim da me jebeš, a to bi diglo i mrca iz groba. „A znaš da ima i ono bez onog“, dodao bih. I u takavim trenucima bilo nam je divno. Ali ostajalo je vazda isto: ona je zadovoljavala moj, nikad ja njezin prohtjev.

Ponekad, htio sam joj reći: “Kad god bih te zatekao u crnom kombinezonu u kuhinji, fasovala bi“, ali sam snebivao, jer to je kao je pokušavam umijesiti je prema svom ćefu. Danas mislim: muško je izvođač radova, trebalo je da mi skrene pažnju na sebe u dane kad sam ga u gaćama tražio po pola sata. Heftu je dana, nekad i više, čekala ko sveta Paraskeva da mi se digne. Kao da sam joj po starost kušao ispuniti želje koje je prećutala, jer je bila takva.

Htio sam joj  reći: “Kad bi mi rekla hoću kurca, nedjelju dana mi to ne bi izlazilo iz glave i zabatalio bih sve poslove da ti se odužim“,ali nisam se usuđivao, jer to bi bilo kao da od nje pravim kurvu. Danas mislim: Gordana je znala da mi je 35 godina bila jedina žena, i što ponekad ne bi bilo i gologa jebanja? Što mi ponekad ne bi bila kurva? Što ponekad ne bih oćutio da u njoj imam sve žene na svijetu? Doduše, zborio sam: “Htio bih da si mi kurva i Madona“, ali to je spadalo u poeziju.

4. 1. 18.

HAVEL LIDIJA  1897 – 1936

Ja sam jedinstven slučaj dvonošca bez perja, kako je Platon zvao ljude. Rodile su me dvije žene: Darinka Tapušković i Gordana Mikulić.

Ovaj zapis mi je bio prekratak, ali nisam imao šta dodati, a pošto sam se sjetio da je ovo dnevnik, rekoh sebi: zapiši neku uspome

Fakultetski kolega, moj veliki prijatelj, pripovijedao mi je od po pive, koji su profesori, ne samo na našem Odsjeku, prcali studentkinje. Znalo se to oduvijek, rekao je. Nije mnogo drukčije ni vani. A ja se sjetih ljekara koji je po povratku iz Amerike rekao: Nema mnogo razlike između naše i njihove medicine. I tamo lekari pišaju u lavabo i na dežuri prče sestre. Moj prijatelj se nasmijao.

„Što mi to nijesi ranije pričao?“ – pitao sam kad je stavio tačku. „Onda bi ti bio nadmoćan nad nama. Znao bi našu tajnu, ali ne i mi tvoju. Ti nemaš tajni“. Znao je da sam imao nevjerovatno pamćenje i ko zna šta bi od tog moje pero moglo napraviti, ali je znao i da sad može slobodno pričati preda mnom, jer staroj karini neće u glavi ostati gotovo ništa.

Upamtio sam jedino da je jednom vremešnom profesoru studentica sisala čunu. „Kad mu je pokazala šta je umjela, radila je od njega šta je htjela“. Žalostan sam bio i dok je Gordana bila živa, a pogotovo kad je nema, što smo i ono malo što smo znali najčešće otkrivali s golemim zakašnjenjem i ostaje mi da uzdahnem: sam bog zna koliko sam joj radosti, koliko nebesnih zagrcnuća, koliko divnih jecaja svojim neznanjem uskratio. I braku sam, i nakon 48 godina, ostao slepo kuče. Ali mi je veliko što se bar jednom objavila oslobođena Gordana. Možda nam je ta noć  bila od sviju najljepša.

Na mog brata Momčila žene su najahivale, mora da je znao znanje. Pročuje se to lako i brzo, pogotovo u malim mjestima. Jednom, kad sam bio dijete, pričao je društvu: „Ušao joj je začas pored gaćica“.I sa spokojem prokušanog majstora ženi Margiti je govorio: „Boga mi sam ti vazda bio kao ruka“. Bio je pravi i sa svojom i s tuđim ženama. A ja sam zalud, cio život, kušao da iznenadim Gordanu: nikad nisam ušao pored gaćica. Gordana bi, opet Darinkinim jezikom, jamačno rekla: nijesi od boga  za to daden.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve