MARKO VEŠOVIĆ: Nešto kao dnevnički zapisi (18)

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

10.11. 17.

ĆURIĆ SOFIJA  1898–1958

Ujutru

Nastavilo se moje uobičajeno lomljenje tanjira, šolja, časa, plitica, ali jednom sam si rekao: ružno bi bilo da te ne nadživi ništa od njenog porculanskog suđa! I od tada manje ga razbijam, jer mislim na Gordanu. Kažem joj u sebi: ovo je tvoje, i bude njeno dok ga perem.

Poslijepodne

Moja se svijest, kao zvjere u kavezu, vrti u krugu, oko vazda istih primisili. Šta god radio, gdje god se obreo, u meni je praznina, jer tebe nema. Tako će sve do smrti. I treba tako. Jer vječna pustoš dokaz je tvog  neprestanog prisustva u meni.

Kad pospremam kuću, ili si nešto pravim za jelo, moje očajanje je bezgranično, a onda kažem sebi: i treba da si očajan, to znači da misliš na nju. Nek zauvijek tako i ostane. Amen. Jer nekad si stvarnija u mojim suzama no dok si bila na zemlji. Samim sobom ložim uspomenu na tebe.

Jučer sam se na Gordaninom grobu sjetio Smilje Mandić. Gdje li je?  Na zemlji ili pod zemljom? Jednom sam Gordani povjerio da je Smilja kazala Milanu Nenadiću: „Ništa manje nisam u ruci držala“. Gordana je odvratila: „Ti si meni dobar, a šta te briga za ženske priče uokolo?“

Pomislila je da sam, kao prije Ivaninog rođenja, nastavio van braka da šaram. „Ako bih danas šta tuđe opalio, bilo bi mi kao da sam iz crkve ukrao“, rekao sam sa željom da vidim njen osmijeh, širi do svih mojih nepodopština. Nije se dovoljno ni osmjehivala ni smijala, ali treba da krivim sebe, jer mi se nije dalo smišljati dosjetke da je očaram. Šta imaš očaravati ženu zauvijek ti zagarantiranu?

Ispričao sam joj kako me, nakon duže sjedeljke pisaca kod Mate, Smilja odvela u svoj stan, gdje sam prespavao s njom, a nije mi dala. Ne znam  gdje je tog dana bila Gordana, ni šta je Smilja htjela, valjda poniziti me, ali pamtim da sam mislio kad sam od nje otišao: Njena je! Ona odlučuje kome će dati, kome ne. Nikad se nisam dokazivao pred ženama, a Gordana se nije žalila, niti se sa njenog lica, koje nikad ništa nije glumilo, čitalo da je nezadovoljna mojim učinkom.

Mnogo docnije, Smilja me odvela u stan da mi pokaže kovčeg gdje je slagala pjesme koje nije objavljivala. Dala mi pun ceker rukopisa, gdje je bilo svega i svačesa, ali je nesporno imala talenta. Iz toga sam izabrao knjigu pjesama i rekao: ovo možeš objaviti. Nije mi poznato šta je šta s tim pjesmama učinila.

Na početku opsade Sarajeva Smilja me nazvala telefonom: “Baš sam se probudila i zaželela da nekom kažem nešto nežno!“. Pauza. Potom: “Šta ono ti laješ protiv Nikole Koljevića, jebem ti pičku materinu!“ Spustio sam slušalicu da ne čuje moj smijeh: njena bravura je bila vrhunska.

Smilja je kod mene imala kredit. Ne samo zato što je bila pametna. Kad smo bili studenti, Rajko Nogo je jednom, na hodniku, rekao da je bedevija što ždrijebi ždrale, ili nešto slično, a Smilja jest bila rasna ljepotica. Danas nisam siguran da se baš tako izrazio, mada bih se zakleo da jeste bio deseterac, u svakom slučaju Smilji se nije svidjelo, pa je  rekla: “šta ti, mali, kenjaš“, i opalila mu šamar.

Smilja me pomalo podsjećala na Stankovićevu Sofku: u njenom prisustvu sam osjećao da je iznad svih nas, ne samo žena nego i muškaraca. Nije oholosti bilo u njoj, nadmoć joj je bila prirodno data. I nisam bio nimalo ozlojeđen što me onu noć nije pustila u sebe: znao sam da je iznad mene. I sjetih se naslova Čehovljeve priče „Misujs, gde ti?“ Gdje si, na zemlji ili pod njom, Smiljo?

2. 1. 2018.

Juče mi se telefonom javila Mubera Isanović, rekla mi da je obišla Gordanu, na njezin rođendan, ponijela cvijeće i pročitala joj iz Poljske konjice pjesmu Ženska bluza.

Sjetih se sinoćnog sna: s Gordanom sam na balkonu. Dubrovačkom. Možete misliti kakav je život imala sa mnom: na moru smo ljetovali svega pet ili šest puta, i nikada u Dubrovniku. Jebo mene moj ćaća.

Postojao je samo taj balkon, nisam se pitao gdje je kuća kojoj je pripadao. Gledali smo more. Koje je bilo kao na smjenu: jednom budvansko, drugi put dubrovačko, treći put ulicinjsko, kao da balkon plovi pored jadranske obale. „Pravo je kad je dubrovačko“,velim. „Jašta“, kaže Gordana.

Nisam bio tužan, nije me boljelo ništa,jer u tom snu Gordana još ne bješe umrla. Možda je ovo uspomena, jer sam se jedared priflasterio ekskurziji njene škole, i bili smo u Dubrovniku, ne sjećam se koliko.

Potom, pričam joj kako je jednu rusku pjesnikinju, koja je za opsade Lenjnigrada bila djevojčica, zatrpala fugasna bomba. I da ju je otkopao jedan mornar. Ovo mora da je imalo veze sa srpskim bombardovanjem Dubrovnika. I pomislio sam na javi: kad bi ovi trenuci mogli trajati do kraja života. U tom snu je trebalo umrijeti. Neizostavno.

Budan, sjetio sam se te davne ekskurzije. Bilo je grozno vrijeme, koje Milan Milišić jednoj u pjesmi naziva morina, ali, rekao sam joj,  krevet je najveća od svih pirodnih ljepota, kako je volio reći ne znam ko od moje raje  iz mladosti.

Blažen sam kad pomislim kako nam je bilo. Kad god bismo iz Sarajeva otišli drugdje – što se dešavalo prerijetko –oboje smo bili drugi, kao da smo htjeli biti na visini zadatka, mada nije bilo jasno kakvog. I u mene i u moje drage tada je ono išlo iz peta. Dobro si, složila se Gordana.Njeni udasi ili uzdasi nakon toga bili su mnogo dublji, mnogo čujniji.

Na njenim savršenim stopalima domali i srednjak bili su kao bliznaci, odvojeni od ostalih, jer su pri dnu spojeni kožicom što mi je bilo toliko dirljivo da sam vrlo često deverao oko njih. Jednom je rekla: „Vi ste, dečko, fetišist!“„Kakav fetišist? Vidi mi ih, bona, što su medeni!“ Ne znam o kakvom čarobnom defektu je bila riječ i ne umijem ga opisati.

Ležali smo na krevetu, i ne znam koliko i o čemu smo pričali, ona, bezbeli, u kombinezonu, crnom, da časti moje oči, ili je to možda bio išaret da je bila posebno raspoložena  za ljubav, ne možda nego sigurno, jer je, od tog  kobinezona, zrak u sobi bio pun miline,a ja uživao u odlaganju. Jedan moj prijatelj volio reći: „Najveći neodstatak braka jeste nedostatak pičke“, što je, vjerovatno, bilo surovo iskreno, a meni je smekšavanje Gordane, slamanje njenog otpora, najćešće bilo velika radost,i nije mi se jednom činilo kao da mi se prvi put daje. Jer bi u diplomatskim pregovorima koji su počinjali njenim: “Pa znate, dečko“, Gordana nekad uistinu postala Nepoznata Dama oko koje se valja svojski potruditi. Vjerovatno je pamtila moje riječi: nagovaranje da mi daš istinski me uspali. Drugi put sam rekao: dobro je što te nikad neću sasvim osvojiti. Ali njena odugovlačenja i oklijevanja činila su čarobnijim i trenutke kad, bez riječi, krotko pristane,jer pitoma Gordana bila je druga žena. Jednom sam rekao: mora ti se vrlo prijebalo kad si odustala od sebe? Nasmijala se,umjesto odgovora. Nije pustila da nam ljubav bude monotona ko kad se voziš ćirom: klaj-klaj.

Pričali samo i pogledivali niza se, i jedno niz drugo. Kad sam zamijetio njene prste-blizance, pobudalio sam od nježnosti. „Vidi ih, ko djeca su“, dugo ih milovao, mali se brzo uspijevčio, što rekao Džojs u Gorjanovom prevodu Uliksa. Ljubio sam ih, tepao im svašta, što ju je uzbuđivalo, prsti su bili isprika za neumjerene nježnosti upućene njhovoj vlasnici.

Polako sam joj zadizao kombinezon i na rate je milovao i ljubio  cijelu,i sprijeda i straga („da te obučem u poljupce“), vazda me uzbuđivala bjelina, pogotovo njenih butina i stražnjice kad joj, dok leži na trbuhu, zadižem crni kombinezon, a jednom sam, bilo smo mnogo mlađi, sebi rekao: „Kakva pička!“ Ko da je tuđa žena. Kad sam ušao, smjesta je doživjela vrhunac. Izišao sam, da se ohladim, jer sam bio srećan kad ona dvaput, dok ja jednom. Duboko je udahnula ili uzdahnula i kazala: “Ovako. A ne: zigu-zigu!“ Kretnjama ruku naprijed-nazad koje su oponašale nabijanje na neku stvar i izrazom lica dočarala je rutavog primitivca i ja se zasmijao iza glasa.

U tim trenucima riječi, što su bezveznije, to su divnije, a pošto sam joj uvijek govorio šta osjećam, sjećam se da sam, kad smo oboje doživjeli vrhunac, jednom kazao: „Na tebi ću umrijeti od sreće“. Tada je znala da je obožavana. Besmrtna kriška izistinskog života. Ono što sam zaboravio možda i nije bilo pravo?

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta