Za aktuelno.me
Piše: Marko Vešović
12.6.2017.
MILETIĆ AGNEZA 1896 –1942
Zadrijemao iza ručka na kauču u potkrovlju. Iziđe mi pred oči naš stan u Kikićevoj i u njemu Gordana i Azra Kovačević i Azra Kafa i Krle i još ljudi. Pokušavam ispričati kako smo 1993. godine slavili Ivanin rođendan, i zapnem na nekoj sitnici, i kažem: “Gordana, podsjeti me“, i smjesta se probudim, jer sam se sjetio da me Gordana više nikad ni na šta neće podsjetiti. To me uvijek ljuto zaboli, i nekad se čini da je naš zajednički život Gordana podnijela pod zemlju, što je u biti istina. Sjetih se Puškin:“Pjesnik, najništavnije od sve zemaljske djece.“
Ne struži nogama – onih dana
Kad smo se s kemoterapije
Vraćali rekla bi Gordana.
Danas, kada me truje besan,
Čak za zvocanjem njenin vapijem,
I svaka njena ljutnja mi je
Peškeš s nebesa.
A kad opet struganje nogu
Slušam, kao da moje nisu,
Po asfaltu, jer sam na visu
A istodobno dole koračam
Dolinom plača,
Znak da se može otegnuti
Sa zaludnošću ovaj boj,
Hio bih gdjekad reći Bogu:
Vidi se dobro sam da mogu,
Ali za koji moj?
Htio bih reći, ali šutim.
Ko konja, riječ dušu sputi.
Što je van mene, to me boli,
Ljudi, predmeti, njine sjene.
Čak u knjigama bole slova.
Sve prebijeno, prebijedno
U meni: nema je da me voli,
I potvrdi me kao vrijedno
Blašče, čak da prestvara mene,
Pomalo, svakog dana snova.
I nije sva u vlasti tame.
Ponešto njeno jest uza me.
Ponešto još mi umije dati
Bar kao mukli bol u kosti.
Ali je oči zanavijek
Sklopila – kako to da shvatiš?
Više pogleda njenog nije
Da me vida od ništavnosti.
Kad kiši, ili kad svod sija,
Brujaće isti, bez izmjene,
Kao u Pola Valerija,
Prazne čatrnje jek iz mene.
12.7. 2017.
DUŠKA PRAŽAK, rođ. SKOKIĆ 1969 –2012
U snu joj kažem: „Imaj duše prema meni, dođi mi češće na san“. Kad sam se probudio, bio sam potresen vlastitim riječima: mogao sam, na javi, dok je bila živa, malo češće biti tako nježan prema njoj. I počeh naprosto da se gušim od pomisli šta je sve nepopravljivo u mom životu s njom.
Najnepopravljivije od svega: nisam umro prije nje. Kako sebi to da oprostim? Pa me uhvati pravi očaj što Gordana neće znati šta je o njoj napisao njen „veliki pesnik“. Ko zna, možda i jeste veliki, ali živ čovjek to ne može znati. Ipak vjerujem da ću, do smrti, moći o njoj da pišem istinske pjesme. Zar je to malo?
16.7. 2017.
MARINA BAŠIĆ 1959 – 1966
U snu, ulazim u njenu spavaću sobu, gdje sam očekivao da ću je zateći, a onda kažem: „Nikad više ovdje nećeš ući, nikad, nikad“, i grunem u plač koji me probudio. Odsad mi je živjeti sa najstrašnijim pripjevom u svjetskoj poeziji. (naknadno dopisano).
19.7. 2017.
ANKICA JOKIĆ 1925 –1952
Držim na radnom stolu njenu uvećanu, Darinka bi rekla uveličanu sliku iz pasoša. Prava Gordana. Krenula da se osmijehne, ali je ispalo malo tužno. Možda je već tad bila bolesna, što nije znala ona već njeno tijelo. I svaki dan mi se dešava što i u davnom šlageru:Sliku tvoju ljubim, /Šapćem tvoje ime, /Čujem tvoje reči: Ne zaboravi me!
Danas, u tim jeftinim riječima, kao da odjekuju sve moje pustinje. Prije bih zaboravio vlastito ime nego najveći blagoslov svog života, ali je, otkad je nema, i najveća moja patnja, i tu se ne može ništa, sve dok ne pijehnem. Nekad na ulici stanem i ne mogu se sjetiti šta sam mislio, ali po riječima koje su mi se otele: „majko moja, majko moja“ znam da mi maločas Gordana bila u glavi.
Mada ponekad čujem Mandeljštamovo pitanje upućeno njegovoj ženi Nadeždi: „Ko ti je rekao da moraš biti srećna?“ Iako više ne čitam ništa, i dalje mi knjige, ono što iz njih pamtim, nude maličak utjehe. A život je valjda baš to: Gordanina slika na stolu, plus šlager, plus možda najveći ruski pjesnik 20 stoljeća, plus u meni nešto oko čega se sve, pa i to troje, drži na okupu. Ne nešto nego očajanje. Ko kaže da očaj ne može biti istinski i kad ga pokreću stihovi iz šlagera? I ko kaže da očaj ne može ucjeliniti tvoje biće?
Sa tvojom slikom na pisaćem stolu
Pomalo bivam sličan apostolu
Što bos spokojno kroz pustinju ide
A oči nam skupne oba sveta vide.
I ko pre, kada cvetale bi višnje,
Mislim se: ko zna, možda ima višnjeg.
I nisam više od tih što ridaju
I kada ruše i kada zidaju.
Krasote svjetske gotovo usov su
I staza k nebu veruga u ovsu.
Želim da pipam pupove u ive
I da zviždućem ko lovac na gljive.
I kad pod svoje skroz me uzme metar,
Čini se, svaki nadzviždaću vetar.
I tvoje lice zasja mi iz bola
Ko ruske crkve od zlata kupola.
I pokatkada oko biva svesno
Da u okviru tome ti je tesno.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta