Za aktuelno.me
Piše: Marko Vešović
27. 12. 2016.
VIDAČKOVIĆ LJUBICA 1934 – 1947
Idem svaki dan na tvoj grob, iz stotinu razloga, možda ponajprije zato što u odlasku do Svetog Josipa, u šetnji i šutnji kraj mermerne ploče – jer sad su dani studeni i ne može se sjedjeti na njoj, čak moram obaveznu cigaretu što prije popušiti – potom u povratku kući, taj sat i po, dva, ili i tri, kako kad, ćutim da nisam drvo među drvima, da još nije u meni sasvim utrnula sposobnost biti živ, što mi je veliko kao kuća. Mrtva, činiš me živim.
I nerijetko osjećam potrebu, čak obavezu, biti živ i za tebe, a kad si u meni, Gospa si u crkvi. I bolje sam čeljade kad mislim na te.I s onu stranu groba svaki dan pomalo praviš od mene nešto bar mrvu bolje.
13.1. 2017.
MILOŠ ANĐA 1912 – 1953
Nakon pet dana neizlaska iz kuće, jer su studeni bile užasne, ojugovilo je, pa sam pješke i otišao do Gordane i vratio se kući krepan: pet dana nehodanja posve su me lišili kondicije, pa sam odmah na krevet kljúnuo, kako bi rekla Darinka, a šta sam sanjao, ne znam. Iz sna u kom šumjela je Tara
Dvostišje ovo me probudilo:
Sve do kraja vječnosti neću
Više nikad vidjet lice miloj.
Što vječnost pretvara
U kaznu najveću.
25.1.2017.
TADIĆ LUCA 1924 – 1954
Sanjao sam: vratila se Gordana. Nije tu, nekud je izišla, ali sam je vidio. Pa se mislim: baš je dobro što je došla, noćas ću joj kazati što nikad prije nisam. Tren potom sjetim se da je umrla, i teško se rastužim.
Zatim sam sanjao, pozadugo, nešto drugo, ali se ničeg ne sjećam – čak danas mislim: snovi i jesu zato da budu zaboravljeni – i evo napokon Gordane. Zagrlim je i velim:
„Znam da te nema, ali nek si mi došla da ti kažem ono što nisam, jer sam bio blesa, kazao dok si bila živa“.
I probudim se: zagrljaj mi prazan, a suze same idu. Pa se mislim: znam da ne postojiš, ali prenesi joj ovo nekako, Svedržitelju!
I sjetim se da “mrtvi živima oči otvaraju“, kako je rekao Radomir Prodanović, darovit beogradski pjesnik koji je poginuo u savezničkom bombardovanju okupirane jugoslovenske prestonice.
Kad čitam pjesme darovitih a rano umrlih ili poginulih pjesnika, da sam vjernik, zahvaljivao bih Bogu što mi je dao dovoljno dug život da napišem dvadeset knjiga pjesama i prepjevam, sam i u duetu, četrdesest tomova poezije.
Ali Njega nema, a svijetom ravna slijepi slučaj: da se moja majka udala za učitelja iz Lekovine koga je voljela, i da je njen ostac Simeun nije grabuljom naćerao da se uda za Velimira Vešovića („oni iz Lekovine je gladni gospodin, a Velimir je gazda čoek“), ne bih došao na svijet.
Ili da su četnici ubili mog oca kad su ga u našoj kući uhvatili sa petokrakom na kapi („pljuni na petokraku, Mošovo kopile! A vaš otac ugvozdenio onijem očima i šuti“) – ne bi imao ko da me načini.
Ili da sam poginuo za opsade Sarajeva, a mogao sam lako: bar dvaput sam slučajno izmakao sigurnoj smrti, najmanje pedeset mojih knjiga nikad ne bi bile napravljene. Mislim da bi bio ne mali jazuk ako ne bi bilo onih četrdeset tomova mojih prepjeva.
5. februar 2017.
ŠERŠIĆ FILOMELA 1902–1964
Prošlo je jedanaest mjeseci od njene smrti, i u međuvremenu sam svikao, zapravo oguglao na gluhu samoću, na misao da Gordane nema i da će mi ostatak života proći u pustinji, ali mi je stotinama puta dosad izišao pred oči njen ropac u kolima hitne pomoći, i svaki put sam, plačući kao streha, šteneći cvilio, jer od toga nema odbrane.
Milion godina kad bih živio, njena agonija bi mi ostala vječita sadašnjost. To se ne udaljava od mene, nego kao da mi je svaki put bliže, graverskom iglom i kurzivom u moj mozak upisano, to čak daje smisao mom tavorenju, i nekad budi želju da mi vijek bude što duži i da svakog dana, nekad i šest puta, cvilim za njom, jer imam za kime, čak bi trebalo da budem i srećan što me slučaj, slijep i gluh kao noć iz Mažuranićeva spjeva, nanio na ženu čiji će me ropac bacati u očajanje sve dok mi ne zvekne krampa nad glavom.
6. februar
Jednaest mjeseci u meni je mrak, nalik na onaj flor što su ga, iza ubijstva kralja Aleksandra, tri nedjelje morali, po naređenju ucvijeljene vlade, nositi svi Crnogorci koji su radili u državnoj upravi.
Ova rečenica me maličak ohrabrila, jer je dokaz da se bar ironijom kušam čupati iz svoga beznađa.
5. 3. 2017.
SKAKIĆ JANJA 1963 – 2001
Prije podne
Peti mart je najcrnji dan u mom životu. A da nikad nisam sreo Gordanu Mikulić, bio bi mi, možda, gori jedino četrnaesti mart, kad je Marko Darin rođen.Sjetih se trenutka kad smo onesvjelu Gordanu u stolici snosili s petog prata.
Nije nas bilo bilo dovoljno, a men je već nekoliko mjeseci boljela desna ruka, mislio sam da se suši, a lijeva mi je uvijek bila mnogo slabija, pa sam se grozio od pomisli da će mi Gordana ispasti.
Ali kad smo prešli tri-četiri stepenika,odozdo je uzletio mlad čovjek i uzeo mi ručku stolice iz ruku. Mislio sam da je to ljekar Puketa s prvog sprata. Sjutradan sam sišao da zahvalim, našao doma njegovu majku i rekao joj: „Hvala doktoru. Nikad neću zaboraviti jučerašnji dan“. Žena je, sad znam, smiješkom prikrivala nelagodu. Ili je mislila da sam šenuo umom.
Prošlo nekoliko mjeseci, i pred našom zgradom jedan mladić zastane da sa mnom popriča. Lice mi odnekud znano. Stanuje u zgradi preko puta, zaboravio sam gdje radi, povremeno piše pjesme. O onom što mu se desi ili što vidi. I priča da je onog dana kad je umrla moja žena, bio pred našom gradom i pitao ekipu iz hitne kome je zlo, i rekli mu: jednoj ženi s petog sprata. Potom je ekipa krenula uza stepenice, a njemu je nakon ne znam koliko, nešto reklo da potrči za njima, i da na trećem ili četvrtom stepeniku meni ručku stolice uzme iz ruku. Jeste, pomislio sam, to je taj momak s trodnevnom bradom, i poljubio ga. Rekao je da se raspitao kako se žena zvala i da je napisao pjesmu pod naslovom Zvala se Gordana. Često ga sretnem pred zgradom, jer stanuje u komšiluku,i malo popričamo. A pjesmu sam izgubio, ali stid me da mu to kažem. Patim samo dva stiha: „Zvala se Gordana. / Nek joj je laka zemlja“. Nisam joj jednom rekao u sebi: ako ti dolazim svaki dan, možda će ti biti zemlja lakša.
I sjetio sam se žene zbog koje Gordanu umalo nisam ostavio. Pošto sebi ne mogu ništa slagati, ni kad sam najnesrećniji, danas mi je jasno: moja idealna žena imala bi sve Gordanino, ali bi se prcala kao S. L. s kojom se ćutio kao Car Dušan Silni.
I sjetio sam se da je, u dane kad sam raskinuo sa S. L. i ponovo se zaljubio u Gordanu, jednom rekla: „Što mi šeta, što mi šeta!“ Bivao sam sve zatreskaniji u nju i osjećao se kao pravo muško. Pa sam joj jednom trljao zidove i ka istoku,i ka zapadu,i ka sjeveru, i ka sverozapadu, i ka sjeveroistoku, prosto se pomamio, a Gordana je glasom boginje rekla: „Što mi šeta, što mi šeta“. Možda ipak nije uvijek ćutala, možda je mnogo češće izlazila u susret mojim željama, a ja to zaboravio, ali znam da je svega toga ipak bilo premalo. Zato mi je danas toliko dragocejeno. I sjetio sam se da sam, ne jednom, pomisilio da njena šutnja dok se volimo možda kaže: ja sam istinska kad si u meni.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta