Za aktuelno.me
Piše: Marko Vešović
5.11.
SOFFEL RÖSA 1877 – 1907
Napunilo se osam mjeseci od Gordanine smrti. Posve sam se zanio u pisanje, jer dopunjujem knjigu o njoj, a kad sam došao sebi, shvatio sam da ću morati do nje po mraku.
Svi ulazi u groblje, osim glavnog, bili su bili zaključani. Kad sam prolazio pored Pokopovog ureda, jedan mladić, iz osvijetljenog auta, jamačno čuvar, pitao me: „Kuda, gospodine?“ „Idem ženi na grob, pa zakasnio.“
Svašta sam mislio dok sam pušio obaveznu cigaretu sjedeći na mramornoj ploči, ali ništa, kao gotovo uvijek, nisam upamtio, osim pomisli: U ratu, na groblju Lav, iz razgovora dvojice zapamtio sam, i unio u pjesmu, kako ne valja da išta visoko raste nad grobom. Mogao bi barem jorgovan. Gordana ga doduše ne može čuti, ali ni jedno drvo nad mrtvima ne šumi zaludu.
25.11
IVKA ŠTERCELJ –NOVIĆ 1906 –1943
U povratku od Gordane, kad sam u mom naselju sišao sa trolejbusa, sjetih se prostitutke koju mi je, uoči rata u BiH, kad sam bio u Varšavi, u bogapitaj kojem hotelu, pokazao više ne znam ko, možda Poljak Vasilevski, kome sam ime zaboravio, inače otac mog bivšeg studenta Orhana Vasilevskog koga je rodila Muslimanka. Prostitutka je bila angel nebeski: zbog takvog lica i takvog tijela izdati tri domovine bila bi bezvezna sitnica.
Ličila je na Japanku, valjda i jest bila Japanka, pa sam se sjetio svog brata od tetke Vukote Simonovića koji je obožavao Japanke. Ko leptiri su, govorio je. I dodavao da bi više volio jebati Japanku nego se posvetiti.I ona bi se, na njegovom, vjerujem, osećala kao svetica. Jer se znalo da braća Simonovići, i Vukota i mlađi Vukosav, imaju su čim izić pred Miloša, kako je govoro Ranko Bulatović.
Vukašin Tripković, moj školski drug iz bjelopoljske gimnazije, jednom je kazao da Simonovići imaju kurčeve kao konji. Ovo je bilo svima znano, jer papljanski momci često su se kupali goli u Kolovratu Boškovića, najdubljem viru u Ljuboviđi, kojeg odavno nema.
Pošto je u ono vrijeme planetom vladao strah od side, u kurvu iz varšavskog hotela, rubinsku i kerubinsku, mogao si ući jedino oboružan kondomom, a morao si imati na rukama gumene rukavice. Ljekarske? Tako mi je rečeno. Cijenu ulaska ne pamtim, ali znam da je meni bila astronomska. Opštenje sa zvijezdama vazda se skupo plaća.
Onda kažem sebi: ti zaista nemaš pojma ni o čemu na svijetu. Eto, nikad se nisi sjetio, na primjer, da probaš kurvu, ako ni zbog čega drugog, a ono bar da doznaš kako se osjeća čovjek koji je platio da prca.
Ali zar bi iza toga Gordani mogao pogledati uoči? Mogao bi jedino ako joj sve ispričaš. No zar bi vjerovala da sam to uradio iz radoznalosti? Možda i bi. Gordana je bolje no iko na zemlji znala moje i zlo i dobro i vjerovala da potonje u meni toliko preteže da se ne treba previše obazirati na prvo.
Cio život si, kažem sebi, gledao Gordani među noge kao da ti otud izlazi sunce nebesko. Ako ćeš biti pošten, i jeste izlazilo, i nek je po stoput blagosloveno svako njegovo izgrijavanje, jer ovo što ti je još ostalo proživjećeš u mraku. Naježim se kad to zamislim.
Mada sam za njenom emilijom načisto poludio pod stare dane, Gordana je znala da su mi, oduvijek, mnogo više značile njene oči i ne bi bilo pretjerano reći da sam postao ovakav kakav sam danas možda ponajprije zbog njenih gledaljki. Koje su mi, nakon odlaska u penziju, bivale sve jebizovnije, kako se u Vukovom Rječniku zove ono što je u engleskom seksepil, na tu me riječ davno, dok smo bili studenti jugoslovenskih književnosti, upozorila Ana Šilić. U kuhinji, dvoje umirovljenika pričaju bog zna o čemu, možda o skakalima Kraljevića Marka, i muški primjerak odjednom oćuti da je mali u gaćama naćulio uši od blagosti u njenim očima! Koje su bile neizbježnost. Jednom sam joj rekao:“Svaki moj poljubac u bradavicu na tvojoj sljepoočnici bio je neumitan“. To možda nije kazivalo ništa ali ne nagovještavalo sve.
Ta blagost je bila i majčinska, što da ne, nema tu ništa postidno, Gordana mi je bila žena koje mi nije moglo biti dosta ni u mojoj 69. godini, ali s primjesom majke i sestre, jer ono što je vidjela u meni mogle su vidjeti samo majčinske oči u djetetu i sestrinske u bratu.Od šezdeset osme, kad smo se sreli, do njene smrti, trudio sam se da budem pola onog što Gordana misli da jesam.
I sjetih se kako joj je poznanica pričala o Francuzu koji je volio da joj „šapće u pizdu“. Njoj, ili pak njenoj prijateljici, više ne pamtim. Možda baš njenoj znanici, jer Gordani su žene lako povjeravale i ono što su najčešće krile od drugih. Nasmijao se jesam, ali smo i oboje znali da bi isto radio i njen čoek, ali se, eto, nije sjetio, jer nije rafinirani Francuz.
4. decembar
ŠUNJIĆ JANJA 1920 –1942
Sutra će se navršiti devet mjeseci od Gordanine smrti.Moja bol što je nema nije jača nego dublja. To je veći od svih gubitaka koji su me zadesili i, za ovo vrijeme, ko zna koliko puta mi je kroz glavu prošla primisao: bez Gordane ništa nema smisla. Svaki dan proživljen bez nje trebalo bi da zgazim kao opušak. Sve što dumam i snivam, što radim, govorim i pišem, ostaje iza mene, iza mojih koraka, kao jesenje lišće. Dozlogrdilo živjeti, a mora se. To sam dosad stotinama puta pomislio.
Ali u mome jadu ima i nečeg što nije sebično: Gordana me boli jer mi nedostaje svakog trenutka, no lako bismo za mene, gora je pomisao da nje više nema među živima. Kako da se sa tim pomirim?
I kad god idem uza stepenice u našoj zgradi, mislim na Gordanu: nakon treće ture citostatika, koja će je i ubiti, jedva se popela. Na svakom spratu ima dvaput po osam stepenika. Pošto pređe prvih osam, stavi lijevu nogu na sljedeći, desnom rukom uhvati se za ogradu, čeka da dođe do daha, i tako petnaest puta. Često radim isto što i ona, i zalud nagađam šta je mogla misliti, ali to je nevažno, jer tada sva je u meni, nekad sam ja pomalo ona, nekad je ona pomalo ja, ali tu je.
Kašto mislim kako je lijepo biti vjeran pokojnoj supruzi, a boga mi, kao starcu u sedamdeset drugoj, nije mi previše ni teško. Čak ako se i zaljubim u neku ženu, jer živ čovjek trebalo bi da ima kraj sebe koga živog, Gordanu ću voljeti do smrti. I to ne u sebi, krišom: valjda ni jedna žena ne bi trebalo da bude ljubomorna na mrtvu suparnicu?
I sjetio sam se, na njenom grobu, stihova Miodraga Žalice:“Dok je njegov grob bio živ, /i dok je živa bila Abelona“. I poželio da živim što duže. Kad sam, prvi put, na grobu blizu Gordaninog, pročitao imena bračnog para Gudelj: Irena (1941-2001) i Vojislav (1937-2013), pomislio sam: i ja sam od Gordane stariji četiri, ali ne daj mi bože da je nadživim dvanaest godina. Sad mislim drukčije: dok mene ima, i njezin grob će biti živ.
Iz njega piriće jeza
No sve do kraja mojih dana
Sa živim jedina pouzdana
Biću ti veza.
Moje je boriti se, koliko mogu, da do kraja moga života bude što manje mrtva. Više do toga se ne može, s manjim od toga ne bi bilo vrijedno živjeti. Čak ako su sve ovo staračke tlapnje. Vjerovatno i jesu. Pa šta? Zar tlapnje nisu uvijek bile puna stvarnost?—————–
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta
Poštovanje g. Vešovicu.