Za aktuelno.me
Piše: Marko Vešović
Sto devedeseti dan
Dok sam pušio sjedeći na Gordaninu grobu koji još nije moj, sjetio sam se banjanskog četnika Novaka Kilibarde, rođenog u selu Tupan. Gordana je imala prijateljicu Bošnjakinju, sa kojom je radila u istoj školi, zaboravio sam kako se zvala i sad sam ljut na sebe, jer bi u ovoj knjizi to ime i prezime trebalo sačuvati od zaborava.
Pošto je Gordana imala ima blago lice i pogled i glas koji ulivaju povjerenje, mnoge i mnogi su joj se ispovijedali._Za vrijeme opsade Sarajeva, ta prijateljica joj je nabrajala i opisivala genocide kroz koje je njena familija prolazila u posljednjih stotinu godina. Naslušali smo se, oboje, takvih kazivanja, ali njena priča je bila posve uvjerljiva i Gordana nije imala razloga i u šta da sumnja.
Prošao rat i, jednom, na pauzi, u zbornici, ta Bošnjakinja stade da hvali Kilibardu: “Uu, draga, da vidiš kako fino priča na televiziji. Pokajo se, ihi!“ „Marko koji ga lema po novinama veli da se nije pokajao već predomislio.“ „Ma ne! Istinski se kaje. Nigdje onog prijašnjeg Kilibarde.“ “Tebi je, izgleda, malo ona tri genocida?“ – kaže joj Gordana.
Peti septembar
Danas se navršilo šest mjeseci otkako je Gordana umrla. Kao da je to bilo prije šest godina, i kao da se desilo onomad. Jer svaki dan bez nje duži je no mjesec, a pošto mi se ponavlja vazda isti dan, kao da vrijeme nije mrdnulo s mjesta.
Ne prestajem, dušo, na tebe misliti. Šta god radio, kroz to se vidi tvoja smrt. Ne dozvoliti da umreš u meni: to jedino mogu. Toliko sam u stanju činiti da ti produžim život. Čak kad napišem pjesmu o onom što nema veze sa tobom, pitam se: šta bi ti rekla kad bi je mogla čuti? Ponekad radim do svitanja, ali ujutru više ne čujem ptice.
I svaka će zora svanuti mi nema
Zato što tebe više nema.
Deseti septembar
Pomalo upoznajem Gordanin i moj budući komšiluk. Na grobu, u travu zaraslom, dvadesetak koraka dalekom od Gordaninog, sveljeto je raskošno cvjetao ružin grm, i ja na njemu odmarao oči dok pušim, a nekad bih pomislio da bi možda trebalo otići i izbrojiti ruže na njemu, ali mi je bilo lijeno.
Sada su ruže ocvale i ja sam na krstači pročitao pola imena GORD. Priđem grobu i na krstači piše:
1943
GORDANA NIKOLČIĆ
2008
Živjela je dvije godine manje od moje Gordane. I sjetih se pripjeva iz šlagera: Ljubav je stvorena jedino za nas. I raznježih se istinski. Što banalnija muzika, tim bliža srcu, rekao je Vladimir Nabokov.
Nakon tog dana, dnevničke zaspise počinjao sam imenima žena koje su živjele manje od Gordane. Ne znam zašto. Možda mi se ponekad činilo da s njima pomalo leži i moja draga.
15. septembar
MARIJETA MEHMEDIĆ 1914 –1942
Pušio, gledao okolne grobove, pomislio: čovjek traje koliko ona lagašna para nad šoljom čaja. I dok sam zurio u ploču sa njenim i svojim imenom, prošlo mi je kroz glavu: nije uopće loše što već imam rezervirano mjesto, kao u spavaćim kolima. Možda se i zato više ne bojim zemlje u koju ću leći. Jer je i Gordana pod njom. I kao da bih htio dometnuti: ne bojim nestanka već bolova koji bi mu mogli prethoditi.
Sjetih se da je moj jaran Omer Selimović jednom kazao: Ni ti ni ja nećemo umrijeti dok ne pojedemo po jorgana. Zovem ga jaran jer, kad sam s njim, do kraja i do dna osjećam šta znači taj turcizam. I pade mi na um kako je jednom, bili smo još mladi, kad smo na Baščaršiji prolazili kraj tezgi sa ponudom za strance, Rajko Nogo, ko bi drugi, kazao: „Turizam kao turcizam“. Ili obrnuto.
2.oktobar
ANGELINA DOKO 31.V. 1921 –14.3. 1956
U snu, isto kao na javi u trenucima kad bih je uvrijedio: okrenula glavu od mene i ćuti. Nikad se nije svađala. Mada je pokašto trebalo. Ćegrsti ventiliraju donose muška i ženska. Ne ljuti se mnogo na mene, dušo, kažem joj. Uvrijedio te onaj u meni koji više ne postoji. Davno je umro.
Često mi se budnom vraća ta uspomena: zapalila cigaru, gleda u stranu i ojađeno šuti. Znam da tim sjećanjima želim sebi zadati veliki bol. Koji sam istinski zaslužio.
I stotinama puta, za ovih skoro sedam mjeseci, prošao mi je kroz glavu tren kad je umrla. Znam da i time sebe kažnjavam za sve što sam joj radio, i za sve što nisam, a mogao sam, bez osobitih napora.
Jednom je mobitelom nazvala Zumru Tutić da dođe po nju na onkologiju, nakon primljenih citostatika. „Marku to teško pada“, rekla je. I dok je umirala, štitila me od svoje bolesti, pa kako da ne brizneš u plač, kao da je sve juče bilo?
Znam da doktor Timur Cerić, kome sam zahvalan na svemu što je za Gordanu činio, njoj nije mogao reći: “Nema ti spasa“. Nakon prve ture ture citostatika, rekao je: „Ja sam zadovoljan“, i oboje smo se uhvatili, za te riječi kao za slamku, i ponavljali ih do besvijesti prijateljima i poznacima.
Ali trebalo je meni da kaže tako stvar uistinu stoji, jer bih mnogo više bio ne samo njen istinski muž, već i otac koji njeguje svoju na smrt bolesnu curicu. Mnogo svojskije bih radio oko nje, češće bih s njom pričao, više bismo skupa gledali televiziju – jednom je, telefonom pričajući s Azrom Kafom, rekla: “Gledam televiziju ko zombi“ – i ne bih bio onoliko izbezumljen kad je izdahnula u kolima hitne pomoći, jer smo se spremili, već rekoh, za dugu borbu s rakom. Ukratko, bio bih dorasliji njenoj i mojoj nesreći.
Na dan njezine smrti, kad je drugi put ljekar došao u naš stan, upravo sam silazio niz stepenice, jer je u dva trebalo da dođe čovjek koji će Gordani donijeti lijek za apetit. Prva ljekarka koja je došla u kućnu posjetu, mada smo tražili kola hitne pomoći da je prebace na onkologiju, iskipovala je pun fap optimizma: sad će ona njoj ubrizgati lijek, a guši se jer ne može da iskašlje šlajm iz pluća, treba više da jede kako bi imala snage za iskašljavanje, i ja sam otrčao u apoteku Delfin da joj kupim lijek za apetit, ali ga nisam mogao odmah dobiti, nisu ga imali, pa su telefonom dogovorili sa čovjekom iz druge apoteke mi taj lijek donese u dva sata. Po taj lijek sam slazio niza stepenice kad je došao drugi ljekar.
Kasnije, nakon što je Gordana umrla, Zumra mi prića kako je taj ljekar, kad je ušao u naš stan, kazao: “Ova žena umire“. Zumra se zaplakala i rekla: “Molim vas, doktore, nemojte to reći Marku“. I nije rekao. Mada bi bolje bilo da sam to doznao u kući: imao bih vremena da se nekako pripemim za događaj koji mi se, u kolima hitne pomoći, sručio na glavu kao usov.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta