Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

MARKO VEŠOVIĆ: Bez Gordane (5)

Kad smo ušli u starost, pamtio sam kakva je bila djevojkom i, gledajući je, nekad bih pomislio da je ostarila živeći isključivo sa mnom, od čega se budila beskrajna nježnost, koja bi rasla do pune želje, pa mi je do posljednjeg njenog dana ostala privlačna gotovo kao kad sam imao dvadeset tri, a ona devetnaest. Što je Gordana znala. O meni znala je sve. Kašto mi se činilo da zna i šta mislim, nakon ljubavi, kad sam ćutao priljubljen uz nju kao uz Veliku Majku

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

I nije pokudno što jedan od najdivnijih trenutaka u životu ne pamtim ja već moja zadnjica. Jer šta je život ako ne mješavina niskog i uzvišenog? Nisam ulazio u žene kojim je dijete „izišlo na vrata“, već u djevojke, i svega jednom, u Bugojnu, handrio sam razvedenu ženu koja je rodila, ali i ona na carski rez, pa mi je s njom bilo kao sa Gordanom. Koju sam umalo ostavio zbog nje, jer je bila razuzdana, što mi je davalo krila. Kao da sam na poboljšanoj Gordani.

Kad bi joj došao onaj slačak, kako je to zvao moj rođak Mićko Vidojević iz Vragodola s Bjelasice, nekad bi se počela otimati kao da je silovana. Što me uzbuđivalo: siluje ju čovjek koji je u nju zaljubljen  i u koga se zaljubila, što znam pouzdano, jer mi je prijatelj Ranko Sladojević kazao da je, pošto sam s njom raskinuo, na poslu uzela mjesec dana bolovanja.

Ne znam kako sam se otresao njenih čini. Valjda mi je u primozgu kljuvala primisao da Gordanu možeš sresti samo jednom? Ne pamtim šta sam sve njenoj suparnici na rastanku govorio, ali znam da sam kazao: „Ne mogu da ostavim svoju ženu. Tebe neću zaboraviti, ali nju ne mogu da ostavim“.

Kad smo ušli u starost, pamtio sam kakva je bila djevojkom i, gledajući je, nekad bih pomislio da je ostarila živeći isključivo sa mnom, od čega se budila beskrajna nježnost, koja bi rasla do pune želje, pa mi je do posljednjeg njenog dana ostala privlačna gotovo kao kad sam imao dvadeset tri, a ona devetnaest. Što je Gordana znala. O meni znala je sve. Kašto mi se činilo da zna i šta mislim, nakon ljubavi, kad sam ćutao priljubljen uz nju kao uz Veliku Majku.

Tada nisam mislio već osjećao da znam šta je istinska ljubav. Istinski život. Istinska žena.  Istinski ja. Moju vječitu žeđ za istinskim tažila je najviše Gordana. Možda sam, kao penzioner, za njom četvrti put poludio i zato što sam bio žedan istinskog više no ikad. Žeđao da se sklonim od opšte, u BiH do paroksizma dovedene laži. Sad oko mene laži trešte ko Dabićevi projektili, a ja bez Gordane.Od ove kuge, gore no i jedna koja je prebivala u Sarajevu, gdje da pobjegnem? U nepripadanje. Ranije sam bježao u pripadanje dragoj.

16. Noć uoči njene smrti, na kauču u dnevnoj sobi, gledali smo i slušali djecu sa Pinka kako pjevaju i držali se za ruke. Desnicom sam joj milovao ljevicu možda ne s manje žudnje od one koje sam bio pun kao brod u dane kad smo sjedeli u kafani, a Gordana još imala himen. Stiscima šaka smo razgovarali, baš kao u te dane.  I moju čežnju je, siguran sam, te zadnje naše noći osjećala, ali sam za svaki slučaj rekao: „Ostarili smo skupa, a ostao sam te željan“. Stisak njene šake značio je: znam. Ali nismo znali da smo se, rukama, te noći, rastajali zauvijek.

Silno sam počeo žudjeti za Gordanom deset ili jedanest mjeseci prije nego što je umrla i to će u meni ostati dok ne krepam. Bukvalno tjelesna žudnja. Ne samo tjelesna. Ali prvo ona, a potom i drugo. Žudnja za nemogućim, obilježje mladosti, truje me i danas, kad sam, što rekli Papljani, na pomol grobu.

I  dok smo gledali Zvezde ili Zvezdice Pinka, nekad sam je desnicom svud milovao i ćutio se kao kerubin. To joj je bilo najnevinije i najčistije što smo radili ikad. Mada mi je bilo neshvatljivo da bih, u dane kad ne pišem, mogao ne poželjeti nje, došlo je vrijeme da i ja nju razumijem: te noći jesu bile nebeske. Dao bih godinu života da je još jednom mogu svud milovati i osjećati da je volim više nego četrdeset hiljada braće.

Nisam se  slučajno sjetio Hamleta. Moja čežnja za Gordanom ista je kao u dane kad nas je razdvojio moj postdiplomski u Beogradu, možda i mnogo jača, jer je beznadežna. Na Zvezdari, u studentskom domu Slobodan Penezić, pročitao sam u krevetu Šekspirova sabrana djela u 36 tomova, predratno izdanje, i Rajku Nogi rekao: „Šekspir je najveći pjesnik na svijetu“. Sad mislim da je Šekspir najveći pjesnik Zapada, jer mnogo bolje znam šta znači Geteova weltliterature.

Živjeli smo skupa 48 godina, a nikad mi Gordane nije bilo dosta. Kad ne pišem. Moju ljubav je pojačavala i svijest da je zanemarujem zbog književnosti. Bilo je divno osjećati se kriv pred njom koja me nikad nije optužila ni za šta i s većim žarom kušao sam se iskupiti. Ali i u mladosti, kad je nisam zanemarivao, kad sam joj često po crnogorski javljao: “opet me uvatio oni đavo“, želio sam više no što mogu kako bi draga, „onim organom kojim je žena najbliža prirodi“, da citiram sebe, oćutjela neiscrpnost moje ljubavi.

Ponekad se tome ibretila. Smatrala da pretjerujem. Pomalo crnogorski. Upamtila je cio moj, danas zaboravljeni život, pa i ovo. Cetinjanin Vasko Luković, oficir Armije BiH, jednom je sjedio kod nas, i rekao da u ratnim tekstovima kazujem istinu, „ali, brate, prećeruješ“. Našto sam snokta odvratio: „Jebo Crnogorca koji ne umije prećerivati“. Našto je Vasko ustao sa Fincijevog trosjeda, jer smo dvadeset godina živjeli u njegovom stanu, i rekao: “Evo ti ruka.“ I ovo bih zaboravio da me Gordana nije podsjetila. Spisak mojih prećerivanja bio je dobro poznat njoj koja je u svemu znala mjeru, što me pomalo pripitomljavalo, i gdje je nekad bio crnogorski poluprimitivac, sad stoluje čeljade uljuđeno. I očajno.

Moja ljubav je uvijek kretala iz mesa, letjela u mesu, ali i uzlijetala iznad mesa.

Draga se otvori kao knjiga i iz nje vazda čitam malo drukčiju pjesmu. Kad se vinem nad svoje mogućnosti, što se u našoj mladosti nije događalo rijetko, osjećao sam se slavan kao Alija Sirotanović. A pošto mi je, od rođenja Ivaninog naovao, bila data jedna žena, da nije bilo nad-mesnih uzleta dosadila bi mi pa taman da je Đina Lolobriđida. Šta je ako ne nadmesni uzlet bilo moje često  osjećenje da će ostati vječna djevica, da joj zaludu kušam uzeti nevinost?

Za moje izlete van braka, prije Ivaninog rođenja, možda je glavni krivac bila misao  da ne znam ništa o ženama, boljoj polovini čovječanstva. Kako tada, tako i potom. Uhvatio se Gordane ko slijepac štapa. I nek sam. Kad na groblju Svetog Josipa od mene ne ostane ni ona koska iz uha koja, vele, najzadnja strune, brojaće se jedino ono što sam pisao dok je Gordana kraj mene samovala.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Seoca
22.03.2023-10:28 10:28

Marko, učestvujemo u žalosti za vašom plemenitom suprugom Gordanom, laka joj zemlja. Vjerovatno nećeš više pisati o toj privatnoj, porodičnoj tragediji, jer očekujemo konačno nešto novo, drugo, univerzalno, nove vizije, nova razmišljanja o “sada, danas, sutra”, jer ako pišemo i ponavljamo ono što je davno prošlo, nećemo se iskoprcati iz jame mučne prošlosti i samosažaljenja, starosti, frystracija!!!