Za aktuelno.me
Piše: Marko Vešović
12. Ne znam koliko potom, studenticu riđe kose na ulici sam vidio podruku sa gospodinom mojih godina. Kad neće Marko, hoće Ramko. Father figure, rekao bi Ivan Slamnig koji je istine, u našem vremenu utvrđene zauvijek, objeručke prihvatao kako bi se imao s čime zezati.
Iza Gordanine smrti kazao sam Ivani: „Najviše žalim što ćeš ostati sama. Da sam se kurvao, možda bi jednom otkrila da imaš polusestru“. Sjetio sam se riđokose i žalio što u njoj nisam načinio kopilicu, da se opet poslužim Darinkinom riječju. Bojao sam se ženske ljepote.
13. Sad je i meni pomalo nevjerovatna stvar koja se dešavala, za Gordanin ukus prečesto: iza buđenja, 69-godišnjak i četvrtu godinu penzić, siđe iz potkrovlja gdje je pisao i spavao i, u trpezariji, svoju 65-godišnju ženu, novopečenu umirovljenicu, ljubi u grlo da se nadiše Gordane, zatim joj šapne na uho: “Oću – nje“. Tom zamjenicom sam se služio kad sam lirski raspoložen, što znači gotovo uvijek. Inače, naziv mjesta đe je majka kćerku prvi put pogledala ide u najekspresivnije imenice našeg jezika. I besmrtna mi je ona sarajevska: ulazi jedan par u hotel Amerikanac, prilazi konobar i pita: “Šta pije gospodin?“ On mu kaže. Potom će njoj: „A šta pije pička?“ To je možda najpogođenija sinegdoha na našem jeziku: valjda nigdje nije dio tačniji predstavnik cjeline.
Frojd je u pravu: u poveliko brdo pjesama pretvorila se moja čežnja za ženama „koje idu ulicom i među nogama nose ljubav“, kako je rekao izraelski pjesnik koga sam čitao u ruskom prevdu, mada sam kazao suštu istinu kad sam u Danima napisao: „čini mi da se ne bih umio disati bez Gordane“. Koja mi danas dođe i kao spasiteljka od mađija drugih žena. S kojim bih se brukao. Uglavnom. Sa Gordanom vazda mi je bio praznik, danas mi se čini da sam kašto, nakon ljubavi, čuo lepršanje državnih zastava, nama u čast.
14. „Izveo unučicu u šetnju? Ako, tako i treba!“ –rekao je general Jovo Divjak, kad me vidio na ulici sa Ivanom od koje sam stariji 40 godina. Stoga ima mojih nezvaničnih biografa koji tvrde da mi se prvi put digao u trideset devetoj. Jednome sam rekao: „To živa istina. Čak je Gordana kliknula: U vazduhu je, napokon!“
Stvar se desila maličak drukše. I sa Gordanom, noć ili dvije, znalo se desiti da Mali zariba, a želja je bila sve jača: htio sam da što prije poništim prethodne neuspjehe, ali moli ga, preklinji ga, sve je bilo džaba: isto rahatlokum. Kad je treće noći skočio na noge lagane, Gordana je rekla: „U vazduhu je!“
Oboje smo se nasmijali. Jer ovo je bio citat. Gledali smo, ko zna kad, američku filmsku komediju, sa duhovitim dijalozima, i pamtili scenu u kojoj je supruga, nakon dužeg zaludnog zalaganja, najzad rekla: u zraku je!
Kad smo se prestali smijati toj replici, Gordana je kazala: „Kao da se digao avion“. Pa opet u smijeh, oboje. Imala je fin sluh za humor i kašto sam pomišljao da bi me mogla prevariti samo sa duhovitim čovjekom. Ne vjerujem da me ikad prevarila, mada se to nikad ne može znati, ali ako bih doznao da jest, rekao bih si: „S tobom je bila previše sama“. Danas bih tako rekao, a vo vremja ono šutnuo bih je.
Dugo sam bio maličak ljubomoran na fotografiju jednog muškarca koji je izgledao savršeno. Gordana mi je rekla da je to profesor fiskulture, a imao je lice docenta filozofije, i objasnila okle on on među njenim fotografijama. Sve sam zaboravio, ali sam joj vjerovao, naravno. Danas kažem: nek je probala, ako je probala, kako je s pravim muškom. Nek je probala pravu čunu. Dotle je dogurao Marko Darin koji je nekad bio ljubomoran ka Turčin, što rekli u Papama. Ljubomoran zato što nije bio siguran u svoju muškost.
15. I jesam Ivani, najčešće, bio djed. Koji je tu da unuče bezmjerno voli, što znači da ga ljubavlju kvari. Gordana ju je, kako sam nedavno doznao od Ivane, istinski iznenađen, često znala pošteno nalupati, mada zaista nije bila zločesto dijete, ali nikad preda mnom, valjda i zato da me ne pretvori u saveznika Ivaninog. I možda se bojala da joj ne kažem po crnogorski: kako je možeš mlatiti, ruke ti se osušile? Deset godina si je čekala, a sad je tumezaš?
Doduše, znao sam da se ne treba miješati u majčinske nadležnosti. Majka i jeste tu da bije. Tačnije, i da bije. Ali nisam zaboravio koliko su me boljeli autogrami koje je svijet ostavljao na laktima, dlanovima, koljenima i cjevanicama moje kćeri, ni lakoću s kojom bih postao Ivana, mislio i osjećao iz njene kože.
Jednom je, u kožnoj jaknici, utrčala u kuću i rekla: “Tata, ne mogu da dišem. Udario me motor“. Zanebesalo mi se. Drugi put, staklo joj rasjeklo koljeno i odvedem je ljekaru. Pred ordinacijom dugo sam slušao vrisku dok ju je šio.To su mi dva najveća stresa iz predratnog života. Valjda se sve to i zove biti djed.
16. Todor Dutina mi je jednom rekao: „Kad ti žena rodi, kao da ga guraš u vodu.“ Mene je ta čaša mimoišla, da citiram Isusa. Gordana se četiri sata porađala: dijete stalo, ni vamo, ni tamo, pa ju je ljekar porodio na carski rez, zato je ostala uska, pouzdanije jemstvo moje ljubavi i vjernosti no što se meni činilo. Često sam se osjećao kao one noći u Foči, u kući mog brata od strica Miljana Vešovića, kad smo prvi put spavali skupa.
Miljanu sam rekao: hoću da spavamo odvojeno. Znao sam da ću na postdiplomski u Beograd, gdje se mogu zaljubiti u drugu i zaboraviti Gordanu, pa će ispasti da sam je iskoristio i šutnuo. Miljan se razgalamio, postao dvaput veći Šiptar nego što jest, i stražarno nas sproveo do naše sobe. Ćutala je, jer smo bili u tuđoj kući, i krvnički me zgrabila, noktima obje šake, za debelo meso, najslađi bol koji sam ikad osjetio. Tako je i trebalo: neka i mene boli.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta