Ponedjeljak, 6 Februara, 2023
Rubrika:

MARKO VEŠOVIĆ: Bez Gordane (2)

I uopšte, verujem da bi isključivo majke morale davati imena djeci, a ne, kao Staka Vlahović iz Babljaka, moja baba po ocu, koja je unucima udarila imena iz epike: Momčilo (vojvoda sa Pirlitora), Marko (Kraljević, jašta) i Gojko (Mrnjavčević, razumije se)

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

2. A ovo nije samo zapisano u davnoj svesci, već je, kao posveta u sat što ga kolektiv daruje penzionisanom, u sjećanje ugravirano zauvijek.

Kad sam prvi dan došao u porodilište, rekla je: „Nikako da se uskladim s njom. Kad je donesu, ako spava, ja imam mlijeka. Ako je budna, onda nemam. Pa tegli i tegli. A onda udari u vrisku, sobu digne na se.“ kaže jezikom koji je i Darninkin.„Ljuta ko prišt“, kažem takođe Darinkinim jezikom. „Kako joj je ime?“„Pa dogovorili smo se: Ivana.“

„Aa, jeste“, rekao sam, mada se nismo ništa dogovarali. Jer to je njeno dijete. Naravno da je i moje, ali u pravu su Jevreji kojima je majčinstvo važnije od očinstva: muško je u svemu tome tehnički detalj. Uz to, Gordana je vidjela toliko muke da plod najzad sačuva. Gledan svojim današnjim očima, bio sam dokonjak koji, s rukama u džepovima, dosađujući se, čeka da prođu devet mjeseci, kako bi se ponovo, gladan ko vuk, dočepao svoje žene. Koja je tih dana bila tabu. Danas mi čini: iza porođaja, mjesecima se nisam skidao  s nje. Nikad mi dosta. Bila mi je kao nova. Jer sad je Ivanina majka.

I uopšte, verujem da bi isključivo majke morale davati imena djeci, a ne, kao Staka Vlahović iz Babljaka, moja baba po ocu, koja je unucima udarila imena iz epike: Momčilo (vojvoda sa Pirlitora), Marko (Kraljević, jašta) i Gojko (Mrnjavčević, razumije se).

Iza rođenja Momčilova, Darinki je umrlo četvoro djece. Milosava, rođena 1936. godine, umrla kao jakoroče: živjela je desetak sati. Dragomir je umro 1937. a Ruža 1939.  Kad je 1941. godine rodila sina, kum Tomo Medenica je rekao: „Nađenućemo mu, kumo, teško ime, da ga čuva od veštica“. I nazvao ga Gruban. Moja snaha  Gordana, žena mog brata od tetke Velibora Vujovića, zove ga Grubi, što iz njenih usta zvuči veoma nježno.

Umalo sam zaboravio da je ratu umro Manojle. Četnički štab nas zimi išćerao iz kuće, živjeli smo u pojati, gdje se prehladio i umro. Darinka nam je pričala: „Ovo dijete će mi umrijeti. Turi ga barem u mali krst, da ne umre nekršteno, kažem onom četničkom popu“._Ne znam šta je mali krst. Nikad je nisam pitao. “Imam ve šestoro, ali svako umrlo dijete ostaće mi zadovijek rana na srcu“, rekla kad smo njine koščice prenosili s papljanskog groblja u porodičnu grobnicu u Nikoljcu. Gdje mene neće biti. Neću ni njene crve da hranim. Tako sam u jednoj pjesmi o CG kazao.

Gordanina majka Marija poželjela je da joj se unuka zove Darja, jer je voljela Darinku, ali je porodilja odlučila drukčije i, kad sam joj ovo nedavno pričao, naša šćer je rekla: „Pa što mi niste dali dva imena: Ivana Darja?“„Što smo degeni!“, rekao sam, ljut na se i na njenu majku, više na nju što se nije toga sjetila, jer ko zna jesam li, vo vremja ono, i znao da se to može.

Kasnije, velim sebi: mora da je o tome razmišljala, ali dva imena su njihov običaj i valjda nije htjela Markovu šćer da pokatoličuje. Njen čoek bi smjesta pristao i bilo bi mu milo što mu kćerka ima dva imena, a sad bi mi ime Darja miruhilo kao iz Zapolarja onaj cvijetak o kome je Anatolij Žigulin, Staljinov mezimac iz logora na  Kolimi, napisao krasnu pjesmu. Može li naknadno? – pitao sam Ivanu. „Procedura je tako komplikovana da je bolje i ne pomišljati na to“.

U svesci je to malo drukčije zapisano:

Kako se zove, pitao sam Gordanu. Ivana, veli. U redu, kažem. A dva dana docnije  počelo je povuci i potegni oko njenog imena: hoće da je nazovu Darja. Nemam ništa protiv, ali sad je kasno. Razglasio sam da se zove Ivana, upisana je tako i u dijagnozu kod ortopeda.Počela je da postoji kao Ivana, i neću da je prekrštamo.

Ovo je valjda jedini slučaj da mi je pamćenje pouzdanije od zapisanog, što ne čudi: nakon dva spontana, Gordana je konačno rodila. Negdje sam bacio na papir duboku noć kad sam je odveo ljekaru jer je prokrvarila. Zaludu sam, danima, tražio taj zapis. Sjećam se jedino da te noći, nisam bio tužan ja, nego sve u što pogledam, i da sam pomislio: ovaj svijet Bog je stvorio da imaš gdje serbez plakati.

Kad je rodila, jedan ljekar, ne pamtim kako se zvao, rekao mi je: „Ono su, vjerovatno, bili muški plodovi. Ženski su otporniji.“ „Pa da. Žene su prirodi potrebnije.“ Kad bih se osjećao, što bi me često snašlo, posve izlišnim na zemlji, sa zavišću sam gledao žene, i kad nisu bile čemu: svaka je od njih mogla da rodi. Što ja radim, cio život, to su hinjeni porođaji.

3. I bili smo se, konačno, pomirili da nemamo djece. Vjerovatno je i to omogućilo Ivanin dolazak na svijet: mati joj se manje sjekirala. Ako bude, biće, ako ne bude, šta da radimo?Da ne zaboravim ni Baćka, kako svi u porodici zovu Velimira, što je đedovo ime, mlađeg sina mog najstarijeg brata Momčila. Kad je Ivana začeta, Baćko nam je bio u gostima, ne pamtim koliko, valjda nedjelju dana. Momčilo i njegova žena Margita, kad su došli na babine, sjetili su se Baćka. Po njinu tumačenju, pošto smo živjeli u garsonjeri, Baćkovo prisustvo je bilo krivo što sam Gordani mnogo rjeđe prilazio, da upotrijebim Darinkin glagol, pa je sjeme bilo gušće.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve