Za aktuelno.me
Piše: Milenko A. Perović
Srbiju je pośetila njemačka kancelarka kao uticajna predstavnica “slobodnog svijeta.” Slobodnim sebe taj svijet drži po tome što deklariše da je uređen po sistemu liberalne demokratije.
Kancelarka ničim nije pokazala da joj smeta što u današnjoj Srbiji nema gotovo ničega od demokratskih ni liberalnih vrijednosti “slobodnog svijeta.” Ništa nije rekla o otvorenoj osvajačkoj politici koju vodi vlast Srbije protiv suverenih država Crne Gore te Bosne i Hercegovine. Nije pokazala da išta zna o odmakloj fazi radova na velikodržavnom projektu “Srpskog sveta” koji opet destabilizuju dobar dio prostora nekadašnje Jugoslavije.
Je li neobaviještena da je došla u pośetu zemlji s klasičnim režimom lične vlasti koji je privatizovao cjelinu države i dobar dio društva? Možda nije upućena da je u njoj uspostavljeno svjetski unikatno kakistokratsko “političko uređenje?” Može li biti da je savjetnici nijesu obavijestili da se u ovoj zemlji nemilice gaze politička, građanska i lična prava građanstva?
Sve to je kancelarka morala znati! Ipak, dala je punu podršku najgoroj državnoj vlasti u Evropi. Podržala je one koji su uspjeli od Srbije načiniti najsiromašniju, najnesretniju i najnedomokratskiju zemlju Staroga kontinenta. Zašto je ona u Beogradu prešutala sve o čemu je morala kritički govoriti?
Kancelarka je u Beogradu pokazala odurno političko i moralno licemjerje. Između ekonomskih i geopolitičkih interesa Zapada na Balkanu i htijenja njegove demokratizacije i evropeizacije po starim običajima izabrala je interes Zapada. No, izbor joj nije mogao proći bez uobičajenih licemjernih fraziranja o demokratiji, slobodi i ljudskim pravima u Srbiji.
Zar su se drugačije prema južnoslovenskim narodima ikada u povijesti odnosili gospodari sudbina malih država i naroda? Nikada nije bilo – liše nekoliko decenija poslije veličanstvene partizanske pobjede u Drugom svjetskom ratu – da ovozemaljski bogovi s Zapada i s Istoka, radi svojih računica, nijesu svojim dvoličnim politikama ove narode držali u političkom, ekonomskom, moralnom i psihičkom rastrojstvu, navodeći ih na uzajamne sukobe do granice istrebljenja!
Danas se ispisuje ko zna koja istorijska stranica licemjernog odnosa Zapada prema Srbiji, Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini. Nije on licemjeran samo i sada prema zemljama bivše Jugoslavije. Licemjerje je zakonomjerni manifestni oblik principa života Zapada. Ono je način ispoljavanja sistema liberalne demokratije, kako u unutrašnjoj, tako i u vanjskoj politici zapadnih zemalja.
Nijedna poznata istorijska civilizacija nije licemjerje učinila načinom svoga života, mišljenja i postupanja koliko je to “uspjela” današnja zapadna civilizacija! Nije njeno licemjerje rezultat moralne pokvarenosti ni dekadencije ni zabune oko vodećeg principa života. Ono slijedi iz činjenice da se Zapad od početka pokušava utemeljiti na dva uzajamno oprečna principa, na principima ekonomske slobode i političke jednakosti. Sporni spoj ova dva principa deklarisan je izrazom – liberalna demokratija!
Liberalna demokratija je contradictio in adiecto (protivurječje u pridjevu), spajanje nespojivog (naprimjer, u izrazima “okrugli kvadrat” ili “drveno željezo”).
Građanski ideolozi i teoretičari već dvije stotine godina pokušavaju kontradiktorni spoj ideologema liberalizma i demokratije učiniti konzistentnom ideologijom. Oni postuliraju balans između ekonomske slobode i političke jednakosti i uzimaju ga kao vodeći načini proizvodnje života u zapadnim društvima.
Zašto svaki teorijski i praktički pokušaj njihovog spajanja vodi u kontradikciju kao rodno mjesto svih strategija licemjerja Zapada? Dovedeni do svojih krajnjih konzekvenci, moraju se naći u kontradikciji liberalizam i demokratija, sloboda i jednakost, građansko i političko društvo (država), ekonomska i politička sloboda, ekonomski i politički interes, logika profita i logika političke slobode! Čovjek građanske epohe osuđen je da živi u protivurječju sebe kao privatne osobe (bourgeois) i sebe kao građanina (citoyen).
Princip privatne osobe – kao temelj liberalizma – uslovljava da ekonomska sloboda uvijek proizvodi socijalnu i političku nejednakost. Princip moderne politike – kao temelj demokratije – zahtijeva očuvanje političke jednakosti ljudi po cijenu ugrožavanja ekonomske slobode!
Aleksis de Tokvil – utemeljitelj koncepcije “liberalne demokratije” – tražio je njihovo jedinstvo, ali tako da ono počiva na primatu ekonomske slobode. Hegel je rješenje imanentnog sukoba građanskog društva i države vidio – mnogo prije pojave socijalističkih i komunističkim solucija te socijalizma s kineskim obilježjem – u primatu principa političkog društva (države) nad građanskim društvom, u primatu građanina nad privatnom osobom te političke jednakosti nad ekonomskom slobodom.
Ideolozi klasičnog liberalizma pokušavali su teorijski pomiriti ova dva principa, postuliranje (zahtijevanjem) koncepcije liberalne demokratije. Njihov postulat (zahtjev) ideolozi savremenih zapadnih društava su nekritički i mistifikatorski preveli u status aksioma (ono što se drži istinitim pa se ne dokazuje)! To mistifikatorsko „prevođenje“ željenog u „istinito“ je sva tajna tipične zapadne hipokrizije u odnosu prema sebi i svijetu!
Ideologem liberalne demokratije – sazdan na nesavladivoj kontradikciji – hipokrizijski je učinjen legitimacijskim principom civilizacije Zapada i u tom se obliku pokušava nametnuti cijelom svijetu.
Liberalistički shvaćena sloboda individue – koja pod kontrolom drži političku jednakost ljudi u demokratskom sistemu – nužno se preokreće u socijalnu i ekonomsku nejednakost u uslovima postojanja formalne političke jednakosti. Ovo preokretanje je imanentno kapitalističkom sistemu! Njegov konstitucijski princip nije politička demokratska emancipacija ljudi, nego egoizam privatne osobe! On svojim svrhama podvrgava državu i demokratske institucije.
„Odnos svijeta bogatstva prema političkom svijetu” – veli Marks – uvijek se razrješava u korist „svijeta bogatstva.“ Odnos liberalizma i demokratije uvijek se razrješava u korist liberalizma! Zapad je uvijek činio takav izbor. Između svoje koristi i ljudskosti uvijek je birao korist. Profit je uvijek pretpostavljao ljudskim pravima! Egoizam je uvijek držao najvišim oblikom slobode kome svi drugi oblici slobode moraju biti podređeni.
Isti princip je na djelu u međunarodnim odnosima. Od kada je u sebe usisala Britansku imperiju, Amerika je ideologijom “slobodnog svijeta” prepokrivala i uljepšavala svoj imperijalni pohod na cijeli svijet. Šireći po svijetu doktrinu demokratije i ljudskih prava, širila je i multiplicirala polja svoje ekonomske, političke, kulturne i vojne dominacije.
Kada je njemačka kancelarka poslata u Beograd “da uredbu vidi kako stoji,” kao predstavnicu zapadne plutokratije nije je zanimala demokratija ni stanje ljudskih prava u Srbiji, nego isključivo ekonomski i geostrateški interesi Zapada na Balkanu. Licemjerno glumatanje brige za demokratiju i ljudska prava samo ukras cinizmu ovakvih pośeta kolonijama od strane metropolskih službenika!
Nije Zapad nikad bio gadljiv ako svoje interese “na terenu” ostvaruje iz pomoć lokalnih fašističkih režima, satrapija, vojnih hunti, diktatura, mafijaških režima, kakistokratija, “demokratski izabranih vlada” (koje su otele vlast ili pokrale izbore), uopšte, režima koji rade na daljinski upravljač.
Čemerna je spoznaja ko se sve hvata daljinskog upravljača za bivšu Jugoslaviju!
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta