New York Times u novom izdanju donosi kolumnu čuvenog američkog ekonomiste Pol Krugmana koji vrlo pesimistično vidi eru koju će obilježiti Donald Tramp na čelu SAD.
Profesor Krugman je u akademskim krugovima poznat po svom radu na teoriji trgovine i obrađivanju valutnih kriza i nove trgovinske teorije. Obično se smatra neokejnzijanskim ekonomistom, dok su mu politički stavovi bliski američkom liberalizmu i progresivizmu.
Godine 2008. je dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju.
Njegov tekst prenosimo integralno:
NAJGORE TEK DOLAZI
Da Amerika umjesto predsjedničkog ima parlamentarni sistem, Donald Tramp, koji je prvog dana na mjestu predsjednika doživio napad bijesa zbog male posjećenosti svojoj inauguraciji, već bi se suočio sa glasanjem o nepovjerenju vladi.
Ali mi nemamo parlamentarni sistem, tako da nekako moramo da preživimo naredne četiri godine. Ne smijem ni da zamislim Trampovu reakciju na loše rezultate o zaista važnim stvarima.
U svom morbidnom inauguracionom govoru gospodin Tramp je opisao zemlju u velikim teškoćama i pomenuo „američku klanicu“. Amerika u stvarnosti nije takva; ona ima mnogo problema, ali moglo bi da bude i mnogo gore. U stvari, izgleda da će tako i biti. Kako će se sa time suočiti čovjek koji ne može da podnese ni najmanji potres svoga ega?
Hajde da vidimo očekivano loše vijesti.
Prvo ekonomija. Slušajući gospodina Trampa pomislili biste da je Amerika u dubokoj depresiji, „sa zarđalim fabrikama rasutim kao nadgrobni spomenici širom naše zemlje“. Zaposlenost u industriji je zaista u padu od 2000, ali je opšta zaposlenost porasla, dok je stopa nezaposlenosti niska, čak i po istorijskim standardima.
Stopa nezaposlenosti nije jedini dobar znak, jer rast zarada i spremnost američkih radnika da napuštaju svoje poslove u potrazi za boljima pokazuju da smo blizu pune zaposlenosti.
Sve to nam govori da više nema prostora za pad nezaposlenosti, tako da će uz dobru ekonomsku politiku i dosta sreće otvaranje novih radnih mjesta ići daleko sporije nego za vrijeme Obaminog mandata. A budući da se loše stvari dešavaju, postoji velika šansa da će nezaposlenost za četiri godine biti veća nego sada. I da, Trampov budžetski deficit će vjerovatno povećati i spoljnotrgovinski deficit, tako da će zaposlenost u industriji opadati umjesto da raste.
Druga oblast u kojoj će se stvari sigurno pogoršati je zdravstveno osiguranje. Obamaker je doveo do naglog pada broja Amerikanaca bez zdravstvenog osiguranja. Ukidanje Obamakera bi obrnulo ovaj proces, jer bi već prve godine osiguranje izgubilo 18 miliona ljudi, dok bi prema procjenama Kongresne budžetske kancelarije taj broj ubrzo dostigao 30 miliona. A republikanci koji sedam godina nijesu predložili razumnu zamjenu za Obamaker neće to uraditi ni u narednih nekoliko nedjelja. U stvari, neće to uraditi nikada.
Treća oblast je stopa kriminala, čiji je razvoj teško predvidketi. Trampova vizija urbane Amerike opustošene „kriminalom, bandama i drogom“ je distopijska fantazija: broj krvnih delikata je u padu uprkos senzacionalističkom izvještavanju medija o porastu broja ubistava u pojedinim gradovima. Pretpostavljam da bi stopa kriminala mogla da nastavi da pada, ali bi mogla i da raste. Za sada je jedino sigurno da Trumpova administracija neće pacifikovati urbane ratne zone, jer one ne postoje.
Kako će se gospodin Tramp suočiti sa vijestima o rastu nezaposlenosti, gubitku zdravstvenog osiguranja miliona Amerikanaca i neznatnom ili nikakvom smanjenju stope kriminala? Poricanjem realnosti, kao i uvijek kada je ugrožena njegova narcisoidnost. Ali da li će ga u tome pratiti njegove pristalice? Možda. Već su ingorisali sve dobre vijesti iz Obamine ere. Dvije trećine Trampovih glasača pogrešno vjeruje da je za vrijeme Obame nezaposlenost porasla.
Tri četvrtine njih vjeruje da Soroš finansira proteste protiv Trampa. Samo 17 odsto republikanaca je svjesno da je broj ljudi bez zdravstvenog osiguranja na svom istorijskom minimumu. Većina vjeruje da je kriminal u porastu, iako opada. Tako da će možda ingorisati loše vijesti tokom Trampovog mandata.
Ali to neće ići tako lako. Ljudi su skloni da popravljanje lične situacije pripisuju sopstvenim naporima, tako da mnogi koji su našli zaposlenje u posljednjih osam godina vjeruju da su to učinili uprkos Obaminoj ekonomskoj politici, a ne njenom zaslugom. Da li će isto tako kriviti sebe, a ne Donalda Trampa, kada izgube posao i zdravstveno osiguranje? Teško. Gospodin Tramp je tokom kampanje davao velika obećanja, tako da je vjerovatnoća razočarenja izuzetno velika.
Da li će Tramp na loše vijesti reagovati tako što će prihvatiti odgovornost i pokušati da popravi stvari? Da li će se odreći svog bogatstva i otići u manastir? To je takođe malo vjerovatno. Ne, nesigurni glavnokomandujući egomanijak će gotovo sigurno poricati neprijatne istine i osuđivati medije zato što o njima izvještavaju. I ovo me zaista brine, jer će vjerovatno pokušati da iskoristi svoju moć i obračuna se sa slobodom govora.
Procijenite sami: kako će čovjek koji je uporedio CIA sa nacistima reagovati kada Odbor za tržište rada izvjesti o porastu nezaposlenosti i padu broja radnih mjesta u industriji? Šta će uraditi kada Centar za kontrolu bolesti saopšti da sve više Amerikanaca gubi zdravstveno osiguranje? Možda mislite da su prošlonedjeljni napadi bijesa bili nedopustivi. Najgore tek dolazi.
Izvor: Peščanik