Kratka povijest ponižavanja

Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

Ponižavanje poraženog pripada univerzalnom ljudskom iskustvu. Homer u Ilijadi, dokumentu kojim počinje duhovna povijest Evrope, opisuje kako Ahileju nije dovoljno što je pobijedio Hektora, nego ima potrebu i da ponižava njegovo mrtvo tijelo.

Crnogorci nijesu mimo svijeta. Uz pobjede su trpjeli poraze i poniženja. Nije se ni moglo drugačije. Ko odluči da živi nepokorno, uvijek ima posla s neprijateljima koji su jači, s više sile i sredstava, s tiranskom željom da oduzmu slobodu, ali i čast!

S bratskim komšijskim narodom – čije su vođe uvijek vodili politiku dobrosuśedstva i bratske sloge na principu “vuk na ovcu svoje pravo ima” – Crnogorci i njihovi povijesni preci u ovom pogledu imaju bogato i vrlo specifično iskustvo.

Povijesni izvori kazuju da se pobjednički trijumfalizam Stevana Nemanje u osvojenoj Zeti nije namirio ponižavanjem Zećana-Crnogoraca, nego je u “tiranskom ludilu veličine” s lica zemlje zbrisao sve što je bilo njihovo, liše Kotora.

U strategijama mentalnog rata velikosrpstva protiv Crne Gore i Crnogoraca mnoge su se stvari mijenjale od Garašanina do danas. Vrijeme je ipak preživjela i još je u punoj snazi krajnje neobična paradoksija.

Razdirani zavišću i zlobom, velikosrbi su uvijek nastojali ponižavati i obezvrjeđivati Crnogorce, rugati se svemu vrijednom u crnogorskoj povijesti, državi, kulturi, jeziku i načinu života. S jednakom strašću i smislom da po komšiluku ”posude” ono što je najdragocjenije, trajno su prisvajali sve što je crnogorsko. Isto ono crnogorsko što su šćeli sabiti u crnu zemlju, ugrađivali su kao najvrednije u vlastiti identitet! I nikad ih nije začudila ni zbunila nespojivost ova dva oprečna stava!

Ponižavanjem su nastojali sticati i potvrđivati svoju moć i pravo nad ponižavanim Crnogorcima. Napadajući na njihove vrijednosti, dostojanstvo, čast i samopoštovanje, pokazivali su za čim žude i šta im nedostaje. Duhom bogat čovjek ne prezire niti ponižava druge, nego ih  bogati i oplemenjuje. Duh je nepotrošiv! Bezdušna praznina je nepopunljiva!

Velikosrpstvu je uvijek bilo nepodnošljiva crnogorska heroika koja stremu u visinu. Principe čojstva i junaštva obescjenjivalo je kao “crnogorsku izmišljotinu.” Neprobavljiva mu je bila kultura slobodnih ljudi koji imaju svoj epos i ethos, kao da su izronili iz stare Helade.

Ono što je fasciniralo mnoge evropske duhove koji su otkrivali Crnu Goru u 19. vijeku, u obrenovićevskom i karađorđevićevskom Beogradu podjednako je izazivalo netrpeljivost, zavist i zlobu, a onda i želju za prisvajanjem. Velikosrbi su odbolovali crnogorske pobjede na Grahovcu i Vučjem dolu, na Skadru i Bregalnici, po Romaniji i Javoru, na Neretvi i Sutjesci. Odbolovali su sve vrijedno što je Crna Gora ikada načinila!

Strategija velikosrpskog ponižavanja Crne Gore ubrala je prve krupne plodove 1918. godine. Ne bi se Crna Gora mogla držati pod njenom okupacijom bez domaće kolaborature, spremne na poniznost prema okupatoru i teške zločine prema vlastitom narodu. Kad se u jednom narodu začne takva kolaboratura, to je znak da je dugo ponižavani pristao na ponižavanja, da je izgubio svoju volju, karakter, dostojanstvo i pamćenje. Tada mu preostaje samo da se počne identifikovati s onih ko ga ponižava i da mu počne služiti protiv dojučerašnjih sunarodnika, rođaka i braće.

Dugo trpljenje ponižavanja u svijesti ponižavanog reducira sliku svijeta i svodi je na ponižavatelje i ponižavane. “Spas” od daljnjih ponižavanja ponižavani nalazi u kamerdinerskom prelasku na stranu ponižavatelja! Odavno je opštim mjestom crnogorske povijesne nesreće postala činjenica da se niko s više patološkog prezira ne trudi da ponižava Crnogorce od Crnogoraca u trajnoj ostavci! Nacionalna konverzija ostavlja na njima trajne psihopatološke ožiljke.

“AB revolucija” je u punoj snazi oživljela velikosrpsku žudnju za ponižavanjem Crnogoraca, donekle prituljenu u vremenu socijalizma. Posao joj je bio uveliko olakšan, jer se već bio oblikovao i ukorijenio crnogorski kompleks inferiornosti prema “srpstvu.” Tzv. “tranzicija” je normalizovala i legalizovala pravo da svaka fukara iz Beograda može na svaki način ponižavati Crnogorce. I fukarluk nađe sebi sličnu iskru u kamenu. Beogradskoj fukari – mahom regrutovanoj među bivšim Crnogorcima – pridružile su se u Crnoj Gori  cijele kohorte domaćih odroda spremnih da opogane sve crnogorsko!

U postreferendumskoj Crnoj Gori ništa se nije promijenilo u strategijama ponižavanja i samoponižavanja Crnogoraca. Naprotiv, pokazala se njihova duboka ukorijenjenost u opštoj društvenoj svijesti. Trpljenje svim mogućih oblika ponižavanja postalo je prośečnim i neupitnim stanjem svijesti cijele političke generacije koja je mislila da je sposobna uzeti Crnu Goru u svoje ruke.

Vladajuća politička klasa Crne Gore i po njenoj mjeri odabrana i ustoličena “inteligencija” – razmještena po univerzitetima te institucijama nauke, kulture i obrazovanja – pokazala je kako stalno potcjenjivanje evoluira u samopotcjenjivanje, u dominantni submisivni karakter. Nomenklatura i njena “inteligencija” do kraja su ostale u submisivnom odnosu prema velikosrpstvu!

Ne protivurječi ovoj ocjeni opservacija da su se obje “strukture” prema javnosti odnosile s arogancijom. Uistinu, one su bile arogantne jedino prema onome što je crnogorsko i suverenističko. Nijesu one bile u stanju da iz sebe prognaju interiorizovanu velikosrpsku mržnju prema Crnogorcima, nego su je još i reklamirale kao “političku mudrost.”

Poslovica veli: “Ne daj ti, Bože, da te bije bijeni”! U primijenjenom obliku, mogla bi glasiti: Ne daj ti, Bože, da te ponižava ponižavani! Iz bahatog odnosa bivše nomenklature i njenih “intelektualaca” prema crnogorskom suverenizmu uvijek je probijao ośećaj da se ne mogu oduprijeti napasti pristajanja na ponižavanje. Ono je postalo dio njihovog pogleda na svijet!

Dio razloga poraza ove nomenklature na lanjskim parlamentarnim izborima treba tražiti baš u toj “nesretnoj svijesti.” Samu sebe ona nije bila u stanju osloboditi od naviknutosti da bude ponižavana i da bude transmisija ponižavanja. Kako je onda mogla od toga oslobađati Crnu Goru?!

“Bratsko” ponižavanje Crne Gore i Crnogoraca nije prestalo lanjskim izbornim porazom te nomenklature. Njena “inteligencija” nije ni dodirnuta porazom. Preko noći je najvećma, ne mijenjajući karakter ni posteljinu, uskočila u krevet pobjedničkih klerofašista!

Povijest ponižavanja stupila je u novi razvojni stadijum s novom klerofašističkom vladajućom nomenklaturom. Uz namjeru da Crnu Goru trajno baci na koljena, onaj ko je skrpario novu vlast po širini, dubini i visini bio je vođen starom opsesijom da je do kraja ponizi, ovoga puta s dodatkom šegačenja karakterističnog za komšijske panađure.

Ko god zaglavari onakvog “premijera” i zaministri gomilu nevjerovatnih idiosinkrazija – koja kao da se okupila da snima holivudsku parodiju latinoameričkih režima, pa se po načelima komedije zabune razmjestila po najvišim crnogorskim organima vlasti – ne čini to slučajno ni proizvoljno.

Nije ga vodila samo pobjednička euforija s uvjerenjem da je konačno doakao crnogorskom suverenizmu. Čini se da su iz te državo-lomiteljske svijesti i podsvijesti progovorili stari patološki anticrnogorski atavizmi.

Spiritus mentor nesretne “Vlade” koja ruži i ruši Crnu Goru već godinu dana odista je imao jasnu namjeru da joj se naruga kao što joj se nikad niko nije tako grdno narugao!

Crnogorci još nijesu našli odgovor na uredno i uporno “bratsko” ponižavanje!

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta