Izdajničko-teokratska vlada na čelu sa rukoljubivim Podoljubom Zdravkom Krivokapićem radi odličan posao na razaranju države Crne Gore i svih proevropskih i građanskih tekovina koje su mukotrpno građene u posljednjih 25 godina.
Zaduživanje od skoro milijardu eura pod veoma sumnjivim okolnostima, gašenje nacionalne avio-kompanije, konkretni potezi na ukopavanju Crnogorske plovidbe i Barske plovidbe, manipulacije i ispoljavanje potpune nesposobnosti kada je u pitanju nabavka vakcina, ozakonjavanje otimačine crnogoroske imovine od strane okupatorske crkve… Ovo su samo neki od nepočinstava zbog kojih će ova vlada biti upisana crnim slovima u istoriji Crne Gore.
S obzirom da čitava nova izvršna vlast, po nalozima Svetosavske crkve, stranih službi i domaćeg parapolitičkog ”ganga” revnosno radi na dezintegraciji suverene države i njene ponovne integracije u projekat ”srpskog sveta”, Ministarstvo vanjskih poslova nije ostalo izuzeto iz tog izdajničkog poduhvata.
Ovaj resor na čelu sa ministrom Đorđem Radulovićem koji je u javnosti zbog svojeg neznanja, nesposobnosti, neiskustva koje maskira bahatim ponašanjem dobio nadimak ”Mali Đokica”, na samom startu je odlučio da pokuša da uništi, ili makar trajno obogalji crnogorsku diplomatiju.
Marioneta u misiji uništenja
Očigledno je da je ministar (po)četnik samo insturment, ili narodski rečeno toljaga u rukama gore naznačenih nalogodavaca nove vlasti, koji po principu okamovske britve (noža) žele da eliminišu sve ”nepodobne” kadrove, trajno onesposobe crnogrosku diplomatiju i ostave je na milost i nemilost velikosrpskim diplomatksim lešinarima.
Radulovićev zadatak u ovoj operaciji je jednostavan – on je kao jedan od najneiskusnijih i najgorih kadrova, takozvanih svetosavskih spavača bivše vlasti, postavljen da bude marioneta u misiji uništenja crnogorske diplomatije, koji će potpisivati odluke, proglase i saopštenja bez postavljanja pitanja.
Stoga i ne čudi što je neiskusni ministar čim je nezasluženo zasjeo u fotelju kojoj ni izdaleka nije dorastao, pozvao sve šefove diplomatsko-konzularnih predstavništva Crne Gore, njih 38, na konsultacije u Podgoricu.
Mali Đokica crnogorske diplomatije takođe se proslavio namjerom da opozove ambasadore Miodraga Vlahovića (ambasador pri Svetoj stolici), Veru Kuliš (Njemačka), Sanju Vlahović (Italija), Dušanku Jeknić (Ujedinjeni Arapski Emirati), Darka Pajovića (Kina), Tarzana Miloševića (Srbija) i Obrada Miša Stanišića (Bosna i Hercegovina).
Ministar (po)četnik je u obrazloženju naveo da su oni naštetili interesima države, ali je zaboravio da kaže kakva je i kada je ta šteta počinjena. Možda za (po)četnika Đokicu štetu predstavlja to što su ministri zastupali građansku, procrnogorsku patriotsku spoljnu politiku, koja po svemu sudeći treba da bude eliminisana da bi se izdajničko subverzivne aktivnosti nove vlade sprovele u djelo. O kriterjiumima po kojima je odlučivao o opozivu najbolje govori primjer ambasadorke Kuliš, koju je čak bez ustezanja branio i predsjednik Odbora za evropska pitanja njemačkog Bundestaga Gunter Krihbaum.
Kirhbaum je za nju govorio da je snažno angažovana u evropskim integracijama svoje zemlje i odlično povezana sa donosiocima političkih odluka u Njemačkoj.
Iako je Kuliš u diplomatskim vodama poznata kao ”suvi profesionalc” što priznaju i iz Njemačke, razloge što je opozvana od ministra Đokice treba tražiti u ličnoj intervenciji pobornika svetosavske struje, veoma bliskih ministru Raduloviću, koji su puštili pipke u ambasadi Crne Gore u Njemačkoj.
Neznaveni apostol
Kolike su granice neznanja ministra Radulovića najbolje govori i smijurija koja je izašla iz njegovog govornog aparata da je nebitno što Predsjednik države Milo Đukanović neće potpisati odluku o opozivu sedam ambasadora jer to, kako je kazao ministar u napadu lulcidnosti, neće biti smetnja da ambasadorima prestane mandat. Neznaveni apostol se pri tom pozvao na član 43 Bečke konvencije o diplomatskim odnosima.
Radulović danas ide na sastanak sa predsjednikom Đukanovićem na kome je predviđeno da se razgovara na temu opoziva ambasadora. Đukanović je već jasno poručio da neće potpisati opoziv ambasadora jer bi to značilo da “saučestvuje u blaćenju tih ljudi”.
Na sastanku sa predsjednikom Crne Gore Radulović će vjerovatno da dobije lekciju iz Ustava i zakonskih propisa, jer pozivanje na Bečku konvenciju o diplomatskim odnosima kada je u pitanju opoziv ambasadora samo po sebi, narodski rečeno, nema veze s mozgom.
Stoga na sastanku sa Đukanovićem treba očekivati da neznaveni Đokica bude upućen da prije nego se pozove na Bečku konvenciju treba da zna sledeće – da je Ustavom Crne Gore članom 95. tačkom 6 definisana nadležnost Predsjednika Crne Gore da postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih misija u inostranstvu koji predstavljaju Crnu Goru; da je Ustavom Crne Gore članom 100. tačkom 9 definisana nadležnost Vlade da predlaže ambasadore Crne Gore; da je članom 40 stavom 4 Zakona o vanjskim poslovima Crne Gore utvrđeno da Predsjednik ukazom opoziva ambasadora a stavom 5 istog člana da Predsjednik daje ambasadoru akreditivno i opozivno pismo. Pa tako onda dolazimo do Bečke konvencije.
Svjedočanstvo bruke
Osim po nekompetentnosti i tendenciji da uništi crnogrosku diplomatiju ministar (po)četnik Radulović ostaće upamćen po možda najodvratnijem i najprizemnijem pismu koje je neko uputio u istoriji diplomatije.
U polemici sa ambasadorom Crne Gore u Vašingtonu Nebojšom Kaluđerovićem i indirektno sa ambasadorom u Vatikanu Miodragom Vlahovićem, Radulović, odnosno oni koji su mu pisali saopštenje, je iznio niz prizemnih, neargumentovanih, priprostih kvalifikacija koje će ostati za bruku u diplomatskim arhivama.
Ovom prilikom se tim saopštenjem nećemo baviti iz higijenskih razloga.
Treba takođe podsjetiti da ambasadori Kaluđerović i Vlahović pojedinačno imaju više iskustva u diplomatiji nego Radulović godina života i uz to mogu da mu drže predavanja iz međunarodnih odnosa. Stoga uličarska komunikacija ministra Radulovića najviše govori o njemu samome.
Treći diletantski ešalon
Neznanje i bahato ponašanje ministra Radulovića ne treba da čudi jer on, iako se hvali nekim desetkama i dobrim preporukama, pripada takozvanom trećem ešalonu diplomata bez nekog bitnijeg učinka u diplomatskoj karijeri.
O kakvom se kadru radi najbolje govori to što je njegov najveći domet u karijeri mjesto vanredno unaprijeđenog drugog sekretara u ambasadi Crne Gore u Bukureštu. Štaviše – nakon što je završio službovanje u Rumuniji na njegovo mjesto došao je, Dado Đurović – kafanski pjevač koji se u slobodno vrijeme, po svemu sudeći, bavi diplomatijom!
Na osnovu svega navedenog jasno je da je Radulović na mjesto ministra doveden ne na osnovu kvaliteta i iskustva, već zato što je podoban i neće postavljati pitanja dok arhitekte velikosrpskog projekta budu rušile crnogorsku diplomatiju.
Svetosavski spavači za propast diplomatije
Ipak, treba npomenuti da je za sve ovo najviše “zasluga” ima bivša vlast odnosno ”vječiti šef diplomatije” Milan Roćen koji je poznat po dovođenju svetosavskih spavača kojih je crnogorska diplomatija puna. Sadašnji ministar (po)četnik Radulović u krugovima bivše vlasti važi za pulena i čovjeka veoma bliskog bivšem ministru vanjskih poslova Milanu Roćenu.
Kontrolor Radulovića i čovjek koji je direktno podgovoran za njegovo namještenje na mjesto ministra je još jedan diplomata iz ešalona bivše vlasti Vladimir Radulović.
Osim Radulovića u Ministarstvu vanjskih poslova kao svetosavki kadar bivše vlasti na jasle nove svetosavsko-izdajničke vlade došla je i glavni pregovarač sa Evropskom unijom Zorka Kordić. Za državnog sekretara imenovan je bivši ambasador Crne Gore u Kijevu Ljubomir Mišurović. On je obavljao funkciju šefa diplomatskog protokola u bivšoj vlasti i za vrijeme mandata Roćena na mjestu šefa diplomatije.
Đorđe Janković, koji je takođe doveden kao kadar bivše vlasti ostao je na mjestu šefa kabineta u Ministarstvu vanjskih poslova. Stoga ne treba da čudi što je koketiranje sa svetosavskom subverzivnom politikom bivše vlasti dovelo do ugrožavanja cjelokupne crnogorske diplomatije.
Bruka za diplomatiju
Na kraju ovog teksta ostaje nam da se pozovemo na ocjenu ambasadora Miodraga Vlahovića koji je u polemici sa ministrom (po)četnikom poručio:
”Ostaje moja ocjena: aktuelni ministar, i oni koji njime upravljaju, brukaju i razaraju crnogorsku diplomatiju. To je bitno u cijeloj stvari. Rječnik, teze, neistine i uvrede koje je potpisao o tome govore sasvim dovoljno. Preživjeće Crna Gora i crnogorska diplomatija sve ovo. U to ministar i njegovi pomagači ne treba da sumnjaju”.
B.Knežević
Za ambasadore postavljqju nepismene ulicare.
Sve koje znam zamoliću poslije izbora i dolaska nove vlasti samo jedno. Da sadašnjem “ministru” ne daju otkaz. Naime, da ga rasporede na mjesto u MVP koje muprofesionalno, mentalno i intelektualno pripada. To je kurir. Da raznposi koverte zaposlenim u MVP. Da mu to bude kazna za njegovo “svetosavsko ministrovanje”. Đoko Orlandić PS Da prije unošenja koverti po kancelarijama mora sačekati da se smiliju da mu kažu “uđi i predaj koverte”.
Kurir sa njim na “tusku pijacu”da raznosi banane.
Ako mi neko moze objasniti ima li ovaj kakve rodbinske veze sa Vladimirom Radulovicem, dosadasnjim drzavnim sekretarom u MVP Crne Gore
uljez, “veliki” Milov prijatelj. A zna li se šta ima u Moskvi ?
Još se ne zna šta ima tamo bivši ambasador u moskvi jeli radio za državu ili za sebe