Ko je bio Andrija J. Radović i zašto je političar-sinonim za izdaju Crne Gore i Kralja Nikole (DIO II)

Za aktuelno.me

Piše: Novak Adžić

Crnogorski Dvor i Vlada pokušali su da pariraju (vele) izdajničkim akcijama Andrije Radovića, Janka Spasojevića, Danila Gatala i njihove družine. Tako je crnogorska emigrantska Vlada, po preporuci Kralja Nikole, donijela rješenje o stavljanju pod krivično gonjenje Andrije Radovića i njegove družine zbog podrške koju su dali Krfskoj deklaraciji donesenoj 20. jula 1917. g. i što su pokušali “Crnu Goru nasilno inkorporirati jednoj drugoj državi i nametnuti joj drugu dinastiju”, optužujući ih za veleizdaju koja se ima kazniti po crnogorskom Krivičnom zakoniku. U ime Crnogorske Vlade ovo rješenje i nalog za podizanje tužbe potpisao je u Nejiu kod Pariza 17. avgusta 1918. godine tadašnji ministar unutrašnjih poslova i zastupnik ministra vojnog Niko Hajduković.

General dr Anto Gvozdenović, crnogorski izvanredni poslanik i opunomoćeni ministar u SAD, je oktobra 1918. godine Stejt Departmentu uručio notu u kojoj je tražio da američka vlada i Vilson preduzmu neophodne mjere da se “spriječi pobuna i krvoproliće u Crnoj Gori“. Apelovao je da se ne dopusti da srpske trupe uđu i okupiraju Crnu Goru, jer će to dovesti do istrebljivanja Crnogoraca. Krajem oktobra 1918. godine, na zahtjev crnogorske Vlade iz Neja, dr Anto Gvozdenović je tražio neposrednu američku vojnu intervenciju u korist Crne Gore, kako bi se spriječilo da Crnu Goru okupiraju srpske i francuske trupe. Međutim, srpska vojska, uz pomoć savezničke, zaposjela je krajem oktobra 1918. godine Crnu Goru s ciljem da bi izvršila njenu nasilnu aneksiju. U prilogu note koju je krajem oktobra poslao Stejt Departmentu, dr Anto Gvozdenović je dostavio tekst telegrama kojeg je primio od predsjednika Crnogorske Vlade Evgenija Popovića. Popovićev telegram iz Neja 23. oktobra 1918. godine glasi ovako:

“Srbijanske bande potpaljuju revoluciju i šire anarhiju među nama u skladu sa planom Pašić-Radović. Mi se bojimo da oni neće štedjeti ni pare ni oružje da propagiraju korupciju i ustanak. Njihov cilj je da protjeraju dinastiju i proglase aneksiju Crne Gore u skladu sa Krfskim paktom. Molimo da se o tome obavijesti američka vlada. U želji da se spriječe ove akcije, jedna riječ neodobravanja od strane Predsjednika Vilsona i Sjedinjenih Država srpskoj vladi bila bi dovoljna da se obnovi red u zemlji i mentalni mir starog kralja, koji je već toliko mnogo propatio.Francuska Vlada sprječava odlazak kralja u Crnu Goru i Albaniju. Ona prijeti da će u tom slučaju francuski poslanik ostati u Parizu. Raspitaj se da li je američka vlada svjesna ovog i reci da su suverenitet naše zemlje i dinastije u opasnosti, kao i da će Vilsonovi principi u pitanju Crne Gore biti odbačeni zbog srbijanskih imperijalističkih brutalnosti. Učini sve da se spasu naši interesi. Hitno traži pomoć jer narod ogromno pati, a Francuska nas namjerno lišava odlaska u cilju da spriječi našu odbrambenu akciju.Vrijeme je krajnje kritično; traži da naši podanici u Sjedinjenim Državama budu opremljeni i poslati u Italiju ili Albaniju. Vlada Velike Britanije i Italije znaju za našu situaciju i smatraju da su Sjedinjenje Države u boljoj situaciju da nam pomognu.Odgovor se očekuje hitno.

Predsjednik vlade Evgenije Popović“.

Dr Ivan-Ivo Jovićević u knjizi ”Kaplje žuči” objavljenoj 1919. prvi put, a drugi put, po odobrenju kralja Nikole u Ženevi 1921. godine naziva Andriju Radovića ”izdajnikom i osobom bez morala”, osobom ”demonske duše” koji se prema Crnoj Gori i Crnogorcima odnosio kao ”krvopija” i ”vampir”. Dr Ivo Jovićević u svojim memoarima ”O ljudima i događajima” navodi da Andrija Radović i Janko Spasojević nijesu ”imali nikakvih ideala. ”Njihov jedini ideal bilo je puno korito”, zaključuje Ivo Jovićević.

Službeno glasilo Crnogorske Vlade i Dvora u Nejiu kod Pariza- ”Glas Crnogorca” – postupanje Andije Radovića i družine spram Crne Gore i kralja Nikole naziva ”primjerima nečojstva i nevaljalstva”. Crnogorski ministar Niko Hajduković u svojim Memoarima daje veoma negativan sud o djelovanju Andije Radovića. Uz ostalo, Hajduković piše da Andrija Radović ”diže prljave ruke i piskavi pun smrada njegov glas na svoju Domovinu i svoga Gospodara, koji ga napravi zetom Petrovića i uzlalud pokuša od njega da stvori čovjeka i državnika”.

U knjizi “Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore”, izdanje Crnogorske vlade u egzilu, Rim, 1921. godine, koju su priredili Jovan S. Plamenac i dr Pero Šoć je Andrija Radović dokumentovano prikazan kao izdajnik crnogorski.

Dr Sekula Drljević u knjizi »Balkanski sukobi 1905-1941«, objavljenoj 1944. godine piše da se 1916. godine u emigraciji s kraljem Nikolom našao i »bivši ministar Andrija Radović, koji je bio osuđen zbog sudjelovanja u bombaškoj aferi na petnaest godina robije i pomilovan godine 1913. nakon završetka zadnjega crnogorsko-turskog rata. KRALJU JE ISPALA IZ VIDA ISTINA, DA JE ISKLJUČENA MOGUĆNOST POMIRENJA IZDAJICA S IZDANOM DOMOVINOM. Zaboravio je mudrost stihova svoga velikog pretka u »Gorskom vijencu« : »ŠTO SE CRNIM ZADOJI ĐAVOLOM, OBEŠTA SE NJEMU DOVIJEKA«.

Zbog nedostatka izbora, a možda i pod utjecajem laskanja, ponudio je sastav vlade Andriji Radoviću. On se primio. Kasnije, u Jugoslaviji, preko beogradskoga dnevnika »Politike« izjavio je, da mu je rečeno da se primi, da s toga položaja prati rad kralja Nikole. Njegov naredbodavac možda je imao na umu i to, da naslovom bivšega predsjednika vlade pobije kvalifikaciju za buduću ulogu. Neki slabo obaviješteni beogradski agenti prebacivali su Andriji Radoviću, što je bio predsjednik crnogorske vlade u Francuskoj. Ušutkao ih je jednim člankom u »Politici«, u kome je izjavio, da mu je rečeno, da se primi i zašto mu je to rečeno. Koliko je meni poznato, Radović je prva osoba na kugli zemaljskoj, koja se tako javno hvalila, da je kao predsjednik vlade jedne države i njegoga kralja bio u službi drugoga kralja i druge države. Rezumije se, domovina religije podvala nije smatrala tu osobu moralno diskvalificiranom. Bio je član Glavnoga odbora demokratske stranke Ljube Davidovića, član jugoslavenskog parlamenta, viceguverner jugoslovenske emisione banke, član uprave monopola duhana i, kao ljubimac kraljev, član uprave mnogih banaka i drugih ustanova, kod kojih je s tim položajem spojen veći prihod. U mjesecu siječnju 1917. naređeno mu je da dade ostavku. Dane su mu upute i kako da izazove sukob i kako da obrazloži ostavku, da bi bila opravdanje njegove buduće uloge. Podnio je kralju Nikoli prijedlog, kojim se predviđa reguliranje pravnoga položaja kralja Nikole i njegovih sinova nakon pripojenja Crne Gore Srbiji. O pravnom položaju Crne Gore i crnogorskoga naroda nema u prijedlogu ni riječi.

Ovaj prijedlog je prva izjava Srbije, da ne želi ujedinjenje sa Crnom Gorom nego njeno pripojenje sebi. Prema Pašićevoj balkansko-beogradskoj koncepciji ujedinjenja, Crna Gora je vodila s Turskom toliko stoljeća borbu za svoju državnu nezavisnost samo zato, da bi jednoga dana mogla postati upravna jedinica beogradskoga pašaluka. Kralj Nikola je prijedlog odbio, a Andrija Radović je dao ostavku motiviranu odbijanjem toga Pašićevog prijedloga. U toj činjenici Pašić je pronašao političku bazu za novinarsku kampanju protiv Crne Gore, koja je bila obustavljena od dana predaje ultimatuma Austro-Ugarske monarhije Srbiji. Osnovao je odbor od svojih agenta po rođenju Crnograca, i stavio mu na čelo Andriju Radovića. Nazvao ga je »Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje« i stavio mu na raspolaganje potrebni broj listova i njihovih urednika. Ponovljenje su sve izmišljotine, kojima se borio Beograd protiv Cetinja od dolaska knjaza Petra Karađorđevića za kralja Srbije«, piše dr Sekula Drljević na stranicama 93, 94 i 95 navedenog djela.

Srpski novinar i publicista Pantelija Jovović u knjizi “Crnogorski poltičari- portreti”, objavljenoj u Beogradu 1924. godine piše, pored ostalog, da je na svojevremeno na crnogorskom dvoru Petrovića “Andrija Radović bio jako voljen zbog svoje slepe poslušnosti” a da se radi o osobi “bez ikakvih ideja” koja je bila “bolesno ambiciozna”. Uz ostalo, Pantelija Jovović o Andriji Radoviću piše i ovo: “Pre no što je iskrsnula Bombaška Afera neko preplaši inače kao zeca plašljivoga Radovića, da će biti zbog nečega pritvoren i on se jedne noći baci na jedna teretna kola, koja su vozila kože za Kotor, pokrije se kožama i tako pokriven pređe u Austriju. U Boki se sreo s tregerima bombi: Dakovićem, Đonovićem i drugima. Oni su mu pokazali bombe, otkrili mu plan onoga što će da izvedu i tražili mu para za preduzeće. Radović, ne znajući za ovo ranije, poludio je od straha i uzbuđenja i beži na zapad i stiže u Pariz. Tu ga je zatekao poziv na preki sud, jer su ga pohvatani bombaši kompromitovali otkrivši njihov sastanak s njim u Boki. Sada se u njemu borio strah sa ambicijom i ova druga je pobedila, svakako pod uticajem izvesnih ljudi da neće biti osuđen a da će dobiti slavu ako dobrovoljno dođe na sud. Došao je na Cetinje i prosu na sud more fraza kao izliv svoje megalomanije”, piše Pantelija Jovović. Andrija Radović je na veleizdajničkom procesu osušen na 15-godišnji zatvor, iz kojega je pu[ten pomilovanjem datim od strane kralja Nikole 1913. godine. Vratio se potom u crnogorsku državnu službu.

“Na taj način došao je kao virilac u skupštinu, približio se Dvoru i bio u opšte servilan kao nekada. Malo po malo pa je opet došao u položaj da bude “četvrti sin” kralja Nikole. U toku evropskog rata dobijalo je najdelikatnije misije od Kralja i Vlade. U kapitulacionom kabinetu postao je ministar finansija a u Francuskoj i predsednik vlade kralja Nikole, braneći ga svuda. Ali jednog dana i on odskače u protivnički tabor. Posle ujedinjena, on je svojim držanjem u pitanju Skadra proigrao sebe potpuno u Crnoj Gori, gde, uostalom, nikada nije bio popularan, i on je danas politički mrtvac. Nema izgleda da će ikada ustati iz mrtvih i pojaviti se na politiičku pozornicu”, pisao je o Andriji J. Radoviću srpski žurnalista Pantelija Jovović 1924. godine.

Nakon tzv. Podgoričke skupštine, bjelaši (pristalice velikosrpske okupacije i aneksije Crne Gore) uz pomoć i zašitu srpske vojske, organizovali su 27 (14) decembra na Cetinju miting, na kojemu su protestvovali protiv opstanka nezavisne Crne Gore i politike kralja Nikole i Italije u odnosu na Kraljevinu SHS. Na tom mitingu glavni govornik bio je Andrija Radović. Po završenom mitingu donijeta je Rezolucija, u kojoj se, uz ostalo, žali »što se u Italiji našlo političara koji vojuju za zasebnu Crnu Goru« i protesvuje »što se zahtijeva da se stvori zasebna Crna Gora, jer je ona po volji naroda stupila u sastav jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca«.

Andrija J. Radović, glavni povjerenik Nikole Pašića za uništenje Crne Gore (1917-1919), biva od 1919. jedan od osnivača Demokratske stranke u Crnoj Gori (sjednište te centralističko-unitarističke stranke bilo je u Beogradu a predvodio je Ljubomir Davidović), a na izborima za Ustavotvornu Skupštinu KHS, u izbornom okrugu Crna Gora, 28. novembra 1920., jedva uspijeva da zaradi poslanički mandat (jedan jedini je osvojila njegova lista i to je bio on).

Lista Andrije Radovića na tim neregularnim i nasilničkim izborima (1920) osvaja minornih 1488 glasova i Andrija Radović uspijeva da se dokopa statusa parlamentarca u Beogradu. Andrija Radović se opet kandiduuje na parlamentarnim izborima u KSHS u ime Demokratske stranke u izbornom okrugu Crna Gora, 1923., i totalno popada na izborima, a 1925., na narednim parlamentarnim izborima, iako stranački funkcioner, nije stekao ni toliko unutarpartijskog povjerenja da ga centrala stranke udostoji da makar bude njegovo ime na listi Demokratske stranke.

Tek na potonjim parlamentarnim izborima u KSHS 1927, nakon toliko prethodnih izbornih gubitništava, uspio je da postane poslanik u Skupštini KSHS, ali ubrzo biva imenovan iste godine (1927). godine za člana Uprave Narodne banke KSHS, a 1928. dobija položaj njenog vice-guvernera i konačno završava neslavnu i prevrtljivu političku i ideološku karijeru. Penzioniše se kao bankar i nestaje iz aktivnog političkog života. Umro je 1947. u Beogradu.

Andrija Radović je bio opskurna politička figura u modernoj istoriji prve polovine XX vijeka.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta