Klopka

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

Često se sa nostalgijom porodično śećamo moje kćerke koja je sa nepune dvije godine đječji izgovarala rečenicu iz njoj omiljene slikovnice – „upao si u kvopku pvikane“! Nekako mi je ta rečenica pala na pamet dok sam gledao i slušao premijera Crne Gore u Ohridu, đe je prisustvovao kao posmatrač skupu posvećenom inicijativi Open Balkan (OB). S tom razlikom da mi sada nije bila smiješna, jer sam svo vrijeme imao ośećaj da je klopka pripremljena Crnoj Gori, a da je premijer Crne Gore svjesno pošao po sir za koji pokretač tog projekta, predśednik Srbije, A. Vučić, zna reći da je jedino besplatan kad je u mišolovci.

Ono što najviše iritira, makar mene, je kad se političari obraćaju javnosti kao da se obraćaju maloumnim ljudima, koristeći „argumentaciju“ koja je mješavina praznih fraza, floskula o napretku, budućnosti, novoj slici regiona, populističkih i demagoških naklapanja koja nemaju cilj da ozbiljno rasvjetle sa svih strana ono o čemu je riječ, već da prevare, zavedu puk i navedu vodu na sumnjivu vodenicu. Riječi crnogorskog premijera da je na tom skupu čuo samo riječi o boljitku regiona, boljem životu ljudi, o idiličnom životu na zapadnom Balkanu, govore da mi imamo posla sa običnim poltikantom i da tu nema d od državnika.

Je li on to očekivao da će čuti kritičke tonove, ozbiljne analize o problemima inplementacije tog projekta, njegove loše strane? Pa on je tamo pozvan upravo da se Crna Gora navuče na tanak led, jer bilo koja analiza, bilo ekonomska, bilo politička, bilo da se radi o EU integracijama, govori da je taj projekat poguban za Crnu Goru. A samo sa Srbijom, Albanijom i Ś. Makedonijom, OB je obična prdnjava. O ljepotama tog projekta i cvijetnim livadama po kojim pasu leptiri i pčele pričaju ljudi kojima se rijetko kad omakne da kažu istinu. Da podśetim da je beogradska tv emisija pod imenom „Istinomjer“ utvrdila da je predśednik Srbije, od 184 izjave koje su pratili, izrekao samo u četiri slučaja istinu, ili poluistinu.

Postoji jedna slika Beograda u kojoj su pripadnici vladajuće partije, čiji je predśednik upravo predśednik Srbije, tzv. naprednjaci, organizovali skup sa masovnim dolaskom, što dobrovoljnim, što prinudnim, autobusa iz raznih pripizdina Srbije. Naime, na toj slici, prolazeći kroz podzemni prolaz ispod Terazija, naprednjaci su se popeli na pokretne stepenice koje su se kretale u suprotnom smjeru od njihovog kretanja. I to je ta prava slika Srbije i njenog „zlatnog doba“, u kojem se ona kreće svo vrijeme, a ustvari tapka u mjestu. Pošto Dritan Abazović pokušava da koristi istu političku matricu koju koristi Aleksandar Vučić u Srbiji, sumnjam da je povjerovao u bogatu Srbiju sa RTS-a, PINK-a i Tv Happy-ja i „zlatno doba“ Srbije, kad je zapeo da Crnu Goru uvuče u Srbiju i što više Srbije u Crnu Goru. Što znači da Abazović igra igru po scenariju čiji autor mi još nije poznat, ali sam siguran da u njemu Crna Gora ima epizodnu ulogu i predstavlja kusur u nečijem potkusurivanju.

U Ohridu su prostrli crveni tepih na vrhu deponije, pokušavajući da sakriju smrad koji izbija odozdo dok se međusobno klibere, rukuju i slikaju za naivne. Jer, međusobni odnosi u regionu su ništa manje zapaljivi od onih koji su bili početkom devedestih. Toj ogromnoj količini mržnje i nacionalne surevnjivosti upravo najviše doprinose oni koji se rukuju, grle i slikaju za javnost sa srećnim facama i oni koji bi trebalo da sprovode taj idilični projekat. Kada bi u Srbiji iskreno i htjeli da poprave svoj odnos prema okruženju i prestali da sanjaju tuđe teritorije, istoriju, kulturu, trebalo bi da prođu bar tri – četiri generacije, uz potpunu promjenu obrazovnog sistema, drugačije medije, naučne publikacije, internet propagandu, da bi se promjenio sadašnji  narativ koji je skoro plebiscitaran u Srbiji. Tako da su Abazovićeve riječi „zaboravimo prošlost, mislimo na budućnost“  samo poziv da budemo idioti i idealne žrtve.

Prozivati ljude koji jasno vide što stoji iza podvale zvane OB da se radi o ljudima koji zagovaraju statu quo je notorni bezobrazluk u stilu Abazovića. Ako neko želi i svo vrijeme radi na tome da se Crna Gora što prije emancipuje, modernizuje, evropeizuje i što prije bude dio civilizovanog svijeta, to su ljudi kojima i sam pripadam. Zaista vrijeđa inteligenciju da jedan ober seljak, u kulturnom smislu, proziva ljude koji su odrastali na američkoj i evropskoj kulturi da žele status quo, dok on, kome je najbliža pink „kultura“ i istočnjačka zvuci, ples po stolovima, seljački derneci, tobože vuče Crnu Goru naprijed? Moj problem je upravo u tome što ne želim da Abazović vodi Crnu Goru u njegovu viziju „zajedničkog prostora“ u kome bi se prosula sva kanalizacija, kič, prostakluk, koji će zagaditi ionako već previše zagađen prostor Crne Gore. Crna Gora se može mijenjati na bolje samo očuvanjem svog tradicionalno naslijeđa i simbiozom sa modernim evropskim i svjetskim tendencijama, a ne poplavom smeća iz beogradskih studija.

Dritanova prizemna demagogija u osnovi ima jednu prevarnu, pitku i plitku priču koja nema veze sa stvarnošću i istinom. Ako mu se činjenice ne sviđaju i kvare mu priču, on ih potpuno apstrahuje i prodaje bajkovite verzije u kojem ima samo mjesta za njegove naivne i utopističke besmislice. Ili prevare, kako ko ga doživljava. Tako on jednostavno rješava duboke podjele u društvu time što ih proglasi reliktom prošlosti i pričom o drukčijoj budućnosti. A ne ispravljanjem nepravde, istinom i ulaženjem u meritum. Kao da te podjele nijesu stvarane na nasilju decenijama i kao da na njima nije predano rađeno sa mnogih adresa, uključujući i crkvenu koju isti taj Dritan priveleguje  i daje prostor države u državi. Kao da istorija svijeta počinje od Abazovića i da ništa iz prošlosti neće uticati na budućnost, ako to Dritan Mali kaže! Abrakadabra!

To Abazovićevo šalabajzerstvo opstaje na istim principima kao Vučićeva piramida vlasti, uz razliku da Vučić ima izborni legitimitet, a Abazović je svoju moć stekao na podršli od 5 odsto i dubokoj podjeli u društvu, kao tas na vagi. I kod jednog i kod drugog napredovanje, uspjeh i namještenje zavise isključivo od poltronstva i uvlačenja u njihov donji dio leđa. Tako da mediokritetstvo caruje, politička umješnost postaje ko će bolje demagoški istumačiti riječi svojih vođa.

Mučninu izazivaju nastupi ljudi poput Miloša Konatara, stručnjaka za sve i svašta, čija je jedina uloga da ispraznom frazeologijom ispinuje i populistički i demagoški obrazloži Dritanova potemkinova sela. Sve ono što Konatar govori o OB je na nivou vica i lišeno svakog skrupula i patriotskog nerva, čim mu je sopstvena zadnjica važnija od budućnosti svoje zemlje. Jer zaista ne vjerujem da je toliko glup da ne zna da je sve što je izrekao obična besmislica, koja nema ni mrvu realnog uporišta u stvarnom životu.

Njemački kancelar je svoje mišljenje o OB izrekao time što ga prilikom pośete Kosovu i Srbiji nije ni pomenuo. Vučić je u susretu sa njim samo potvrdio da Srbija nije spremna da slijedi spoljnu politiku EU što OB još dodatno čini potpunom avanturom sa tragičnim ishodom. Američka podrška OB je krajnje licemjerna, jer u osnovi njihove podrške leži riješavanje odnosa Srba i Albanaca, kao najopasnijeg i najzapaljivijeg na zapadnom Balkanu. Crna Gora mu u toj igri postaje samo moneta za potkusurivanje, pod uslovom da sama pristane na to. Već je jednom Crna Gora pritiskana da zanemari svoj interes, odustane od nezavisnosti, kako bi se preko saveznih instirucija zajedničke države i poslušnošću Crne Gore uticalo na politiku Srbije. Tada je predśednik Đukanović odigrao državnički svoju ulogu i nije pristao da Crna Gora bude talac tuđih interesa. Imamo li mi sada državničke mudrosti?

Još prije jednog stoljeća je svijet ćutke gledao Crnu Goru kako krvari, kako „Vastodršci iz Beograda idu toliko daleko u svojem djelu uništenja da ne štede ni žene ni đecu dok svijet koji se naziva civilizovani ostaje ravnodušan pred groznijem djelima Srba, gluv pred kricima bola naroda kojeg ubijaju samo zbog toga što ne želi biti rob Srbije“ (Nikodim Janjušević, arhimandrit crnogorski u pismu britanskoj ambasadi u Rimu 21.7.1922). Tada je Crna Gora žrtvovana u ime nekakvog višeg cilja zapadnih zemalja, kojima su pomireni apetiti velikosrpskog Beograda i zaštićene teritorije Hrvata i Slovenaca od imperijalnih ambicija Italije tzv. ujedinjenjem u KSHS. Sad se žele OB objediniti srpski i albanski etnički prostori , u kojima bi Crnogorci bili statistička greška, nacija u nestajanju. Pa dosta više, BRE!