Ketmanski život

Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

Moderna građanska epoha otkrila je naciju kao formu kolektivne identifikacije. S njom je otkopala duboki rov iracionalnosti u koji se može stropoštati ośećaj nacionalne pripadnosti. Đe iracionalnost preuzme društveno vođstvo – a to najlakše i najefikasnije postiže emfatičkim isticanjem nacionalne i religijske pripadnosti – tu se otkrivaju beskrajne mogućnosti manipulacije ljudima na polju nacionalnog. Manipulacija postiže najvišu moć kad se ujedine sile nacije i religije u sintezama tribalizma i sujevjerja.

Kad probije tvrdu čauru razboritosti i karaktera, nacionalizam nema unutrašnjih granica ukorjenjivanju u ljudskoj duši. Sve naučne i kvazi-naučne teorije o nesvjesnom i podsvjesnom, kolektivno nesvjesnom i sličnim otkrićima moderne psihologije blijede su pred spoznajom o neodoljivoj narkotičkoj sili nacionalizma.

Đe je nacionalizam delegitimiran i saćeran u ilegalu ili gurnut na marginu društvenog i političkog života, kao što bijaše slučaj u jugoslovenskom socijalističkom društvu, tamo je bilo plodno tle iz koga izrastaju ketmani, udvojeni ljudi koji su javno za „današnjicu“ i intimno protiv nje. Što im je udvojenost bivala jačom, to im je bila jača potreba da stalno demonstriraju svoju privrženost ”današnjici”. Po istoj proporciji, bivala im je jačom i pritajena mržnja prema ”današnjici”.

Nije im ta udvojenost smetala da se popnu visoko na ljestvicama političke, društvene ili profesionalne stratifikacije. Štaviše, bivalo je da upravo takvi u simboličkom smislu predstavljaju zalog i zaštitni znak političkog sistema i svih njegovih društvenih manifestacija. Njihova intimna opoziciona ideologija – suprotna vladajućoj socijalističkoj ideologiji – po pravilu je bila ideologija nacionalizma.

Svoju intimnu ideologiji najčešće su prikrivali deklamacijama i frazama o građanskim vrijednostima. Primjerice, iza javnog manifestovanja građanskog slobodarstva većine beogradskih intelektualaca između sedamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka mogao se bez teškoća otkriti srpski nacionalizam koji čeka povijesnu priliku da se oficijelno nametne „vaskolikom srpstvu.“ Iz humusa toga strateškog ketmanstva iznikao je Memorandum SANU kao program uništavanja Jugoslavije!

Prvoklasnu studiju o prijetvornostima brojnih intelektualaca u vremenima prodora i etabliranja nacionalizma u hrvatskom, ali i srpskom duhovnom i političkom prostoru dao je Milan Kangrga – jedan od vodećih pripadnika zagrebačke i jugoslovenske Praxis-filozofije – u djelu s lucidnim naslovom Šverceri vlastitog života.

U studiji o političkoj kulturi u vremenu sloma jugoslovenskog socijalizma i prodora kontrarevolucije u svih područjima života – posebice u „duhovnom životinjskom carstvu,“ kako je Hegel s vrhunskim cinizmom imenovao svijet intelektualaca – Kangrga je izložio osnove karakterologije licemjerja intelektualaca na južnoslovenski način.

On je opisao držanje prominentnih intelektualaca „naših naroda i narodnosti“ u vremenu kad su oni kao stari i lukavi ketmani napokon mogli na svjetlo dana iznijeti i pokazati svoju istinsku nacionalističku, počesto i fašističku dušu te se tako preporučiti novim društvenim „tranzicionim“ silama.

Uistinu, ono što je eufemistički nazvano „tranzicijom“ iz socijalizma u demokratiju biće zapamćeno i po velikom maršu starih ketmana u središnje institucije političke i duhovne moći u društvu. Niko nikad nije totalni moralni slom postjugoslovenskih društava tako žurno i samouvjereno proglasio velikom moralnom obnovom društva kako su to učinili isti ti amoralni ketmani.

Niko se nije više od ketmana trudio da strašni magnum crimen uništavanja socijalizma i Jugoslavije kao države politikantski predstavi i legitimira kao „građansku revoluciju.“  Niko kao oni nije bio militantan prema tihim glasovima koji su isticali da se u nas devedesetih godina nije desila nikakva građanska revolucija, nego nacionalistička kontrarevolucija, koja je kod „predstavnika“ dva dominantna naroda Jugoslavije od početka imala fašisoidni karakter. Jugoslovenska kontrarevolucija licemjerno  je podržavana od Zapada, jer mu Jugoslavija više nije bila potrebna, taman koliko ni njen samoupravni socijalizam.

Kako je in concreto izgledalo „tranzicijsko“ razrješavanje ketmanske udvojenosti mogu pokazati dva primjera. Nije ih potrebno posebno imenovati. Nomina sunt odiosa!

Prvi primjer se odnosi na glumca koji je bio oličenje jugoslovenske i srpske masovne kulture, a drugi na dramaturškinju koja je imala važno mjesto u tzv. elitnoj kulturi.

U glumcu se otjelovila samozaljubljena ruralnost jugoslovenskih naroda i narodnosti. Dugo je bio njihova vodeća filmska zvijezda, igrajući „ljude iz naroda“ u svim našim republikama i pokrajinama. Narod i establišment držali su do njega. Imao je sve razloge da se identifikuje s državom i političkim sistemom, jer su mu omogućavali da ostvari sve svoje lične i profesionalne interese.

Nije imao objektivnih razloga za frustracije, resantiman, zlobu ni zavist, još manje da zlim okom gleda na bilo koji jugoslovenski narod. Nije imao nikakvog razloga da bude nacionalista ni da se opija lažnom i opakom tezom da su Srbija i srpski narod neravnopravni u jugoslovenskoj zajednici.

Dramaturškinja je bila upečatljiv primjer urbane težnje srpske kulture da se otrese od naše svekolike ruralnosti i panađurstva te da dokuči – makar i na suptilni filistarski način – svjetsku mjeru stvari i duhovnih tendenciju, dakle, da bude ono jugoslovensko i socijalističko na najbolji mogući način.

„Građansko porijeklo“ nije joj smetalo da u socijalističkom sistemu, svakako uz veliku podršku Partije, u organizaciju teatarske umjetnosti Beograda unese velike i plodotvorne promjene. Učestvovala je u osnivanju pozorišta Atelje 212 i dugo bila njegova upravnica. Bila je jedan od osnivača Beogradskog internacionalnog teatarskog festivala (BITEF) i profesor na Fakultetu dramskim umjetnosti. Režirala je brojne pozorišne predstave te imala je značajnu ulogu u postajanja  Beograda važnim mjestom pozorišne avangarde.

Kako je veliko buđenje nacionalizma u drugoj polovini osamdesetih godina djelovalo na glumca i teatrološkinju?

Poput vojske koja će kasnije na Vukovaru i Konavlima preko noći petokraku zamijeniti kokardom, glumac je sa sebe strgnuo obrazinu jugoslovenske zvijezde i najavio dolazak „nacionalnog mesije“ te priprijetio da će „srpstvo“ svoje frustracije namiriti nad ostalim Jugoslovenima kao što je to činilo u međuratnom periodu.

Teatrološkinja je imala mogućnost da dokuči smisao dolaska „nacionalnog mesije“ na vlast u Srbiji od Osme śednice CK SK Srbije (1987) do glasovitom Mitinga na Ušću (1988). Tada je  u Srbiji ideologiju socijalizma smijenila ideologija nacionalizma. Novi „vođa“ je na Mitingu ovjerio zamisao ratne politike kojom će Jugoslavija biti u krvi uništena. Teatrološkinja je s visokim entuzijazmom prisustvovala Mitingu i očitovala svoju dugo skrivanu stvarnu političku dušu.

Podrškom srpskom nacionalizmu teatrološkinja i glumac potpuno su opozvali cjelinu svojih stvaralačkih biografija. Ludilo nacionalizma nadjačalo je sve što su vrijedno postigli u životu. Kolektivna i individualna samonegacija su potonje istine svakoga nacionalizma! Ništa ne može iz temelja razoriti jedan narod kao nacionalizam i njegovi nacionalisti. Nema težeg moralnog i duhovnog suicida no kad stvaralac u sebi otkrije zov nacionalne (tribalne) divljine!

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta