Kad prevarant sretne budalu

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

U vrijeme kada sam bio brucoš i kad je Zdravko Krivokapić aplicirao, kao dostojan sedamnaestogodišnjak, za Savez komunista, đevojke u Iranu, Avganistanu i ostalom islamskom svijetu su nosile miniće, evropski se oblačile, išle u škole, fakultete, gledale filmove, slušale savremenu muziku, prosto rečeno, živjele normalnim životom. Danas, u XXI stoljeću, kada Zdravko Krivokapić ljubi popovske ruke, pada ničice na zemlju i ljubi podove i četničke spomenike, arapskim svijetom vladaju neka druga pravila kojima se vrijeme računa unazad i u kojem su poništena sva mukotrpno i djelimično stvorena civilizacijska dostignuća.

Religija je uspjela da poništi i to malo dostignute emancipacije, vrati žene u srednji vijek, nametnuvši im hidžabe, burke, zabranivši im školovanje, praveći od njih sluge svojih muževa i osobe bez ikakvih prava. Da stvar bude još gora, mnoge žene su pod uticajem te iste religije prihvatile svoj položaj kao ispravan i povjerovale da ih potpuna pokrivenost i poslušnost pravi boljim osobama.

Nakon liberalizma šestdesetih i početka sedamdesetih, kontrakulturnih pokreta koji su donijeli novu energiju slobode, ljudskih prava, ravnopravnosti, socijalne pravde, ekološke svijesti i otpora konzumerizmu i surovoj slici kapitalizma, svijet je zapao u ideološku baruštinu, ne nalazeći izlaz iz nje u nekom novumu koji bi povratio ondašnji izgubljeni optimizam i vjeru u bolji svijet. Ovakvo stanje je probudilo i recikliralo mnoge retrogradne ideologije, sve primitivniju i radikalniju religioznost i razne resentimane. Resentimani su filozofski pojam kojim se definiše istorijski ośećaj zapostavljenosti, marginalizovanja i zapuštenosti koji se taloži i raste vremenom.

Gotovo je pouzdano moguće utvrditi uzročno posljedičnu vezu rastućeg konzervatizma i porasta religioznosti u svim društvenim kategorijama. Religija mrzi progresivne ideje, nauku jer joj oduzima prostor manipulacije i vraća društvenu svijest u davna vremena kada je imala veliku moć nad ljudskom sviješću.

Crna Gora se upisala među rijetke zemlje u kojima jedna vjerska organizacija, kroz direktni uticaj na izvršnu vlast, utiče na političke prilike u zemlji i odnose sa drugim zemljama. Samo u zemlji u kojoj sveštenici jedne crkve uređuju svojstvo društva i političke prilike je moguće da jedan Jovan Vučurović bude na čelu parlamentarnog odbora za očuvanje ljudskih prava. Zaklinjanje u evropski put, evroatlanske integracije, evropske vrijednosti, pravnu državu, ima taman težinu kao obećanja Talibana u Avganistanu da neće vršiti odmazdu i da će poštovati prava žena na rad i školovanje. Da je poređenje na mjestu govori i ponašanje zapadnih zemalja koje vjeruju i (proruskim i velikosrpskim) crnogorskim vlastima i Talibanima u iskrenost obećanja, ne zato što za to postoje ozbiljne pretpostavke, već da bi sebe abolirale od odgovornosti. Kao što se prave gluvi i slijepi na drastičnu diskriminaciju crnogorske i manjinskih nacija u Crnoj Gori, sa jednakom ravnodušnošću će okretati glavu na nasilje prema emancipovanim Avganistancima i Avganistankama.

Zašto je svetosavlju potrebno nepisano pravilo – ostavite um pred vratima i unesite samo vjeru? Kako to da je glavni argument za svakakve gluposti riješenost da vjeruješ da bi povjerovao u njih? Kao, ne možeš spoznati metafizičke fatazmagorije ako nijesi vjerujući? Otkud to da se ljudi sa zvučnim intelektualnim titulama pred polupismenim popom, koji da nije brojanje novca ne bi znao osnovne računske operacije, ponašaju kao pred učiteljem, nazivajući ga duhovnikom? Samo zato što je navukao svešteničke halje i naučio desetak citata iz Novog zavjeta? Iako je do juče možda bio pripadnik paravojnih formacija, ubijao, lupežao, varao i ko zna što sve ne?

Iako sam bio siguran da nijedan crkveni vjerodostojnik nije izabran božjom voljom, moram priznati da nijesam u pravu kad je u pitanju izbor Porfirija Perića za patrijarha Beogradske patrijaršije. Nema sumnje da je on postao patrijarh voljom Aleksandra Vučića, a zna se da je Aleksandar Vučić bog u Srbiji. I bog i batina. Od njegove volje sve zavisi u toj državi. Vjerujem da je istom voljom Joanikije Mićović izabran za mitropolita eparhije SPC u Crnoj Gori, sa imenom MCP. Valjda je Crna Gora zaslužila da joj Vučić postavlja crkvenog namjesnika obrazovanog na doktoratu nekog Rakovića koji se bavi sa VIS „Siluete“, VIS „Džentlemeni“, VIS „Elipse“, VIS „Zlatni dečaci“, VIS „Rdeči dečki“ i drugima. Onaj koji prihvata zdravo za gotovo ortodoksne budalaštine koje produkuje Raković više je za neku drugu ustanovu.

Povodom namjere SPC i vlasti Crne Gore da početkom septembra ustoliče Joanikija za mitropolita SPC na Cetinju, u Cetinjskom manastiru, par exelance objektu od istorijskog i državnog značaja za Crnu Goru i Crnogorce, koja simbolički predstavlja novu Aleksandrovu kapelu iz 1925, SPC je izdala saopštenje. U tom saopštenju se, između ostalog, govori se o prevarenim građanima, misleći na one koji ne pristaju na to poniženje. Kao, popovi SPC barataju istorijskim i sakralnim činjenicama, dok crnogorski intelektualci zavode neupućene građane falsifikatima? Postavlja se pitanje zašto srpski popovi i srpski istoričari nikada ne odgovoriše i dokazaše kontra argumentima da se radi o falsifikatima, već više nego jasnim artefaktima suprostavljaju babske priče, mitologizirane izmišljotine i maštarije indoktriniranog naroda. Držeći se pravila da hiljadu puta ponovljena laž vremenom postaje istina.

Ovaj autor izjavljuje pod punom odgovornošću da je svaki dokument koji je objavio iz najvjerodosnijih mogući izvora koji postoje u istoriografiji. Ovo izjavljujem zbog gomile botova koji pokušavaju da obezvrijede objavljene dokumente najjadnijim proglašavanjem za falsifikate, bez namjere da to dokažu! A da i nemaju drugog načina da nekoga ubjede u svoje laži govori primjer Uvjerenja br.01-081/21-6381, izdatog 10.juna od strane Ministarstva pravde i ljudskih i manjinskih prava, u kojem doslovno pišđe : „Eparhija budimljansko – nikšićka Srpske Pravoslavne Crkve (ministar Leposavić valjda zna zašto sve počinje velikim slovima), osnovana 1220. godine” itd, itd. Neću se pozvati samo na Zakon o crkvama države Srbije, član 11, u kojem piše: „SPC priznaje se kontinuitet sa pravnim subjektiviteto stečenim na osnovu Načertanija o duhovnoj vlasti (Odluka Narodne Skupštine Knjaževstva Srbskog od 21. maja 1836. godine) i zakona o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi („Službene novine Kraljevine Jugoslavije, broj 269/1929).“

Ne samo da ispada da su eparhije u Crnoj Gori starije od SPC više od sedam stoljeća, no ispada i da je jedna od eparhija postojala skoro osam stoljeća prije nego je formirana!? Ne sumnjam da ću biti izložen najgorim uvredama što iznosim istinu, jer istina nije obilježje popova SPC, zato što ću iznijeti sadržaj i objaviti faksimil odluke Svetog Arhijerejskog Sinoda Srpske pravoslavne crkve, Br. 1307/zap. 624 od 31. maja 2001. godine, donešene u Beogradu, u kojem se kaže: „Sveti arhijerejski sabor, na sednici svojoj od 23/10. maja 2001 godine – ASbr. 78/zap. 131, doneo je ovu odluku:  „Na osnovu člana 16. Ustava Srpske pravoslavne crkve, osniva se Eparhija budimljansko – nikšićka , sa sedištem u manastiru Đurđevim Stupovima, odnosno Nikšiću”.“ Poznato mi je kakvim ekvilibristikama priseže SPC da bi „objasnila“ svoj kontinuitet, poput pokušaja da silovanjem poveže Budimljansko – nikšićku eparhiju sa  srednjovjekovnim arhiepiskopijama pod nekim drugim, izmišljenim imenima. Jer nije poenta SPC da se dokaže istina, već da se i dalje zavode oni kojima je inače lako prodati svašta. Jer, zaboga, moraš biti vjernik da bi povjerovao u svakave gluposti koje ti se serviraju!

Zato, građani Crne Gore, bez obzira kojoj naciji i vjeri pripadate, vaša je dužnost da kažete NE manipulacijama, prevarama, obmanama, da ne dozvolite da od vas prave maloumna i nedorasla bića, nesposobna da razmišljaju svojom glavom, bez obzira, ili bolje, uprkos histeričnoj propagandi kojom ste zasuti nešto duže od tri decenije sa adresa spolja i od domaćih potuđenika. Za početak provjerite kako su se izjašnjavali na popisima do 1991. vaši očevi, majke, đedovi, babe, stričevi, ujaci, tetke, .., Zdravko Krivokapić, Aleksandar Stamatović, Predrag Bulatović i mnogi, mnogi drugi koji su unovčili svoje srpstvo i ko je promjenio i pod čijim uticajem svoju nacionalnu pripadnost. A ne da vam se, poput navedenog Uvjerenja, podmeću idiotske priče o „Milogorcima“ i o tome da je Milo Đukanović stvorio novu naciju, crnogorsku.

Cetinje je najbolje mjesto đe treba kazati ko je prenevjerio i ko je vjeran svojim očevima i dosljedan u očuvanju svog istorijskog habitusa i svojeg naslijeđa!

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta