Iz Drljevićeve odbrane generala Radomira Vešovića na sudu (1921)

Za aktuelno.me

Piše: Novak ADŽIĆ

Dr Sekula Drljević je u advokatskoj odbrani generala Radomira Vešovića, na njegovom montiranom političkom suđenju 11. i 14. II 1921. godine u Beogradu, isticao objektivnu istorijsku, državno-pravnu, kulturnu, socio-političku, identitetsku, mentalitetsku, razliku između Crnogoraca i Srbijanaca, naglašavajući da su te razlike stvorili vjekovi odvojenih puteva njihovog povijesnog života i razvoja i da su one dubinske i teško premostive.

Naravno, Drljević tada još uvjek politički nije zastupao i vlastito, subjektivno stanovište da su Srbi i Crnogorci dvije posebne nacije (iako su one objektivno to bile,  tada i ranije,- to će on uraditi nešto kasnije, kad je napredovala i evolutivno sazrijevala njegova crnogorska nacionalna svijest i misao krajem dvadesetih i tokom tridesetih godina XX vijeka itd), ali iz njegovog elaboriranja i argumentacije o tome, 1921., u političkom sudskom procesu protiv generala Vešovića, on je dao objektivan, snažan pečat svijesti o crnogorskom posebenom identitetu.

U advokatskoj odbrani generala Vešovića, dr Sekula Drljević govori pred beogradskim sudom 1921. godine i ovo: »Mi živimo u državi u kojoj je na snazi šest raznih zakonodavstava. Ne samo da su privatno-pravni odnosi nejednako regulisani, ne samo da su istorodni ekonomski i kulturni interesi dobili razne zakonske solucije, nego ni njihova kaznena zaštita nije jednaka ni po svojoj mjeri ni po svojoj vrsti. To je naše nasljedstvo, čiji je prijem nemoguće naprečac otkloniti bez većeg poremećaja ekonomskih i kulturnih interesa. Ne smije se ispustiti iz vida, da razlika naših zakona nije samo posljedica naše dojučerašnje pripadnosti raznim državama nego, u velikom stepenu, nužno rezultira iz nejednakosti ekonomskog i kulturnog razvitka pojedinih jugoslovenskih zemalja. Radi toga je upravo nemoguće izvršiti unifikaciju naših zakona jednostavnim proširenjem zakona jedne od jugoslovenskih zemalja na ostale zemlje«.[1].

Dr Sekula Drljević, u odbrani pred sudom više od godinu i po zavvorenog generala Radomira Vešovića, bivšeg crnogoskog ministra vojnog Kraljevine Crne Gore, kaže da je istorijsko vrijeme razlog koje je Crnogorce i Srbijance razdvojilo, razjedinilo, pa potom pita i u isti mah odgovara ovo:

»Da li je baš vrijeme svemu krivo? Da bome, da ko drugi! Omnia quae fiunt, fiunt in tempore. Logičkim dedukcijama u tom pravcu juriste dolaze do pojma: praescriptio logissimi temporis. Sve što se putem te preskripcije stekne juristički je nesporno; a sve što je juristički nesporno jako je. Bar je toliko jako, da se bez većih bolova ne može poništiti. Ne mislim ovim reći, da su tvorevine praescriptionis longissimi temporis vječne, jer je vječnost amo privilegijum Božanstva; ali sam rekao i ponavljam, da mogu promijeniti svoga vlasnika sine iusto titulo et bona fide opet samo praescriptione longissimi temporis.

                                           Jer: »vrijeme gradi niz kotare kule,

                                          vrijeme gradi, vrijeme razgađuje.«

Što stvore vjekovi to mogu samo vjekovi uništiti. Ali ako dođe Udbinski dizdar i popali u kotare kule. Šta mu mogu vjekovi, pitaće me neko. Čujte odgovor! Vjekovi će ga grdno kazniti, zapaliće mu njegove dvore u Udbini.

                                         »Pali, žari Udbinski dizdaru

                                         Red će doći i na tvoje dvore«.

 Zar nijeste nikada čuli tu poruku vjekova Udbinskom dizdaru, ili možda zaludu preživljujete doslovno ispunjenje te poruke? Da gospodo, ništa na svijetu nije tvorevina jednoga dana, niti je išta na svijetu srušeno u jednom danu. Svi naši sukobi na koje se toliko žalimo, koji nam zadaju toliko bolova, nužno rezultiraju iz gvozdenog otpora vjekova, neuravnoteženim pretenzijama našega jednog dana. I ukoliko god budu pretenzije našega dana neobuzdanije; u koliko god budu prema osjetljivosti vjekova bezobzirnije, utoliko će biti snažnija reakcija njihova otpora na naš bezobzir…

Zar ideal tih vjekova, o čijem nam otporu govoriš može ne gledati svoj trijumf u danu današnjem! Zar ovaj dan nije pravedna nagrada krvavih napora tih istih vjekova? Zar kolijevka Nemanjića[2], otadžina Balšića, Crnojevića i Petrovića; zar domovina Baja Pivljanina, Vuka Mandušića i svih ostalih iz onog divnog Vijenca besmrtnika, ne bi majka ove političke ideje koja tako pobjedonosno dominira današnjim danom.

Ili je možda vidoviti pogled Draška od Mletaka toliko obnevidio, da ne poznaje čedo rođeno?

Ja osjećam, da svi na mene upućujete ta i slična pitanja, kada vam govorim o otporu vjekova…

Odgovarati na ta pitanja znači govoriti o onome što je u današnjem vremenu najteže ali i najpotrebnije, znači govoriti o psihologiji srbijansko-crnogorskog pitanja, a tim indirektno i o psihologiji čitavog jugoslovenskog problema…

Da počnem sa onim posljednjim pitanjem od malo čas postavljenim. Zar je vidoviti  pogled Draška od Mletaka toliko obnevidio, da ne poznaje čedo rođeno? –pitali ste me vi.

Kako je moguće, da Ivo Crnojević trže nož na svoga sina Maksima, pitam vas ja. Ko je kriv? Da li Ivov oslabljeni vid, ili Maksimov promijenjen lik?

Kriv je Maksimov promijenjen lik.

Pa ko je od nas Ivan, ako je Maksim, pitaćete me vi. Čini mi se obojica i Ivan i Maksim u jedan isti mah. Razdvojili smo se davno, i od onoga našega nevoljnog rastanka do današnjeg toliko željkovanog sastanka, bolovali smo na svoj način svi. Jedni su bolovali ropstvo sopstveno, drugi su slobodovali krvavu slobodu i bolovali ropstvo brata svog. Jednom je ropstvo prošaralo lik, drugome je vječna borba za slobodu dala novi lik.

Vjekovi nejednakog života svakoga od nas, dali su nam nejednake mentalne sklopove.

Da li je tačno to? Da li su pogledi na svijet, na društvo, na državu, na religiju, na moral, onih Srbijanaca i onih Crnogoraca zbilja toliko različiti da se može govoriti o njima kao raznorodnim? Da li junaci »Gorskog vijenca« zbilja nemaju ničega zajedničkoga, ili zar imaju tako malo zajedničkog sa junacima »Koštane« Bore Stankovića? Zar bi nemoguće bilo prve zamisliti u postojbini drugih  obratno?[3]

Dr Sekula Drljević, elem, u svojoj advokatskoj odbrani generala Vešovića, objašnjava uzoke stanja u Crnoj Gori i crnogorsko- srbijanskih međusobnih odnosa i sukoba. On kauzalitet tih odnosa i sukoba vidi u različitom istorijskom razvoju Crnogoraca i Srbijanaca i posebnom, odjelitom putu njihovog samostalnog života i trajanja, koji su ostavili, kao nasljeđe vjekova, snažan pečat na shvatanja, karakter i različiti kolektivni mentalni sklop kod Crnogoraca i kod Srbijanaca.

 Zato on kaže da je Srbijancima »ropstvo prošaralo lik« a Crnogorcima »vječna borba za slobodu dala novi lik«. Te zapaža da su Crnogorcima i Srbijancima »vjekovi nejednakog života dali nejednake mentalne sklopove«. Dr Drljević zato govori da Srbijanci ne mogu razumjeti Njegoša, jer junaci »Gorskog vijenca« nemaju ništa zajedničkog sa junacima »Koštane« Bore Stankovića, odnosno, da je junake »Gorskog vijenca« nemoguće zamisliti u postojbini junaka Stankovićeve »Koštane« i obrnuto.

Po Drljeviću, razlike koje su stvorili vjekovi između Crnogoraca i Srbijanaca, same po sebi ne stvaraju sukobe, već konflikte izaziva nepoštovanje tih razlika i nastojanja da se one nasilno izbrišu i unište. Prema Drljevićevoj percepciji koncepcija, »jednog, današnjeg dana« pod kojim on shvata način i koncept tzv. »ujedinjenja« 1918. godine, (u suštini nasilne aneksije), nimalo nije poštovala tekovine koje su stvorili vjekovi. Koncepcija da se u »jednom danu« unište ili izbrišu posebnosti koje su stvarali vijekovi je nemoguća, jer samo dugo trajanje, vrijeme, vjekovi mogu razoriti što su vjekovi i stvorili. Svaki pokušaj da se crnogorska posebnost stvarana vjekovima izbriše u jednom danu nužno stvara otpor.

Zato Drljević poručuje: »To su tvorevine vjekova, koje ne mogu poništiti pretenzije jednoga dana, pa ma kako inače bile neobuzdane, pa ma koliko bile bezobzirne.U tom sukobu vjekova sa političkim koncepcijama ovoga današnjega dana ja vidim otkrivenu tajnu naših današnjih sukoba«. Za Drljevića je prirodan otpor Crnogoraca nasilnoj aneksiji, prisajedinjenju Crne Gore Srbiji 1918. godine. Po njemu, radi se o otporu i nastojanju da se jednim činom izbrišu i ponište sve posebnosti i individualnosti Crne Gore i Crnogoraca, stvarane vjekovima, da se uništi sve ono što Crnogorce čini Crnogorcima.

Sekula Drljević je shvatanja da te crnogorske posebnosti vjekovima stvarane ne mogu biti poništene i da u tom smislu konstatuje: »Ja vjerujem u nesavladivost vjekova, koja će trijumfovati prije ili kasnije u jednoj organizaciji državne zajednice jugoslovenskih zemalja, koja će svojim sklopom davati kulmen međusobnog respektovanja tako ranorodnih moralno-religioznih individualiteta i ekonomsko-kulturnih struktura. Ali, do dana te pobjede izgleda, da ćemo morati preživjeti još mnogo borbe i osjetiti još mnogo bolova«[4].

Drljević u odbrani generala Radomira Vešovića (11. i 14. II 1921) žestoko kritikuje politiku srpskog, t.j., srbijanskog terora pod egidom države KSHS i masovnog nasilja nad Crnogorcima i Crnogorkama, te on uzima u zaštitu pred sudom generala Vešovića kao njegov zakoniti branilac (advokat na sudu). Vešović je, pored ostalog, 1919. godine, protestvovao i govorio na jednom zboru u Andrijevici protiv zločina od strane organa vlasti KSHS nad Crnogorcima, zbog čega ga je, pored ostalog, sistem represivne vlasti Karađorđevića uhapsio, držao više od godinu i po u tamnici u Beogradu, te ga potom optužio za »veleizdaju KSHS“ i napokon ga, zbog čina amnestije, oslobodio februara 1921. godine nakon sprovedenog suđenja u Beogradu.

[1] „Đeneral Vešović pred usudom“, Zemun, 1921, strana 22.

[2] Drljević griješi, u Duklji/Zeti se rodio Stefan Nemanja (jer su mu roditelji bili izbjegli u nju zbog meteža u Raškoj) i kršen je kao katolik, i u tom smislu što se u njoj rodio može biti shvaćeno bukvalno da mu je u Duklji/Zeti kolijevka, ali ne u smislu da je to postojbina, matica Nemanjića, jer su Nemanjići bili osvajači Duklje/Zete, prve crnogorske države. Autentična crnogorska dinastija je Vojislavljević, a ne Nemanjić-Nap. N.A.

[3] „Đeneral Vešović pred sudom“, Zemun 1921. str- 29-32.

[4] “Đeneral Vešović pred sudom“, Zemun 1921. str- 29-32.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta