Iz borbe protiv okupatora i domaćih renegata

Za aktuelno.me

Piše: Mr Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar

Poslije nelegalne i nelegitimne Podgoričke skupštine, okupacije i nasilne aneksije Crne Gore sprovedene od strane zvanične Srbije i njenih trupa (1918), uslijedio je masovni oružani otpor crnogorskog naroda, odnosno, Božićni ustanak, podignut 6. januara 1919. (po novom gegorijanskom kalendaru). Nakon prvobitnog slamanja ustanka januara 1919, ponovo je buknuo iste godine ustanički oružani otpor Crnogoraca „Za pravo, čast i slobodu Crne Gore“, koji je neprestano trajao do 1929. godine. U tom periodu, Crna Gora je bila pretvorena u zgarište i groblja. Stradali su mnogobrojni Crnogorci i njihove familije usljed vojno-policijske i druge represije režima KSHS pod krunom dinastije Karađorđević, kralja Petra Karađorđevića (1919-1921) i kralja Aleksandra Karađorđevića (1921-1934).

O masovnom otporu, oružanom ustanku crnogorskog naroda protiv nasilne aneksije Crne Gore, odnosno, uništenja prostim osvajanjem Crne Gore, svjedoči i Predstavka crnogorskih ustaničkih vođa od 24. septembra 1919. godine, podnjeta iz šume crnogorskom generalnom konzulu u Rimu Veljku Ramadanoviću, u kojoj se govori o stanju u Crnoj Gori, borbama sa okupacionim snagama, njihovom teroru nad narodom, te u kojoj se ističu zahtjevi za evakuaciju srpskih trupa iz Crne Gore i protestuje protiv držanja saveznika prema Crnoj Gori.

U toj Predstavci, uz ostalo, navodi se ovo:

“Crnogorski narod preko svojih predstavnika i preko izaslanika saveznika, još od početka okupacije Crne Gore od strane Srbije, koju je izvršila pod zaštitom Francuske, nekoliko puta je činio predstavke i protest našim moćnim saveznicima o nasilnoj okupaciji koja je izvršena protivu volje naroda, i o najnesrećnijim događajima koje zvanična Srbija- preko njenih vlasti sa vojskom pokupljenom iz sviju jugoslovenskih pokrajina, činila u Crnoj Gori.

Svi ti protesti kao i neprestane borbe i pokolj koji se vrši na cijeloj teritoriji Crne Gore od 24. decembra pr. g. nijesu našli nimalo odziva kod saveznika, koji nijesu htjeli ni da čuju za vapaj Crnogorskog naroda, da se oslobodi od krvave vladavine Srbijanske da ga ne ubija, ne pljačka, ne zatvara pod mračne voltove; ne pali mu kuću; da ga nasilno ne nagoni ba regrutaciju i na polaganje zakletve Srbijanskom Kralju i da mu mrazi sve ono što je najsvetije Crnogorcu.

Ustaši crnogorski po mogućnosti oružanom rukom sprječavali su srbijansku vojsku i upravu da ne vrši krvavi teror Crnoj Gori, ali se njihovoj navali nije moglo niti može odoljeti

Vidjeći zvanična Srbija da naši saveznici nemaju nikakvog obzira, pažnje ni sažaljenja na sve ovo što se događa u Crnoj Gori od nesrećnog naroda, niti pak da pokazuju ikakvog interesovanja da se spriječi taj nečuveni zločin koji se vrši nad crnogorskim narodom- ona preko svojih vlasti i danas sa vojskom i našim domaćim izrodima, svakodnevno sve više vrši pokolj, paljevine kuća, sistematska uništavanja frutova i stočne hrane radeći tako da potpuno umrtvi crnogorski naord i pokolje među sobom, da se niko živi ne smije čuti a budli progovoriti o nesrećnom stanju, te da bajagi, dokaže svijetu kako je crnogorski narod zadovoljan sa postojećim stanjem i njenom vladavinom.

U toj svrsi ponovo je počela kupiti vojsku i napadati na pojedina plemena i sela te su i otpočele borbe 20. avgusta po st. kal.- znači od našeg potonjeg izvještaja. Borbe se vode oko Budoša, u blizini Nikšića, po cijeloj Katunskoj nahiji, nekim dijelom primorsko-crmničke oblasti i po lješanskoj nahiji.

Velike borbe otpočele su 6. septembra i to na Simunju u Bjelicama, gdje je zarobljena Srbijanska posada od 15. vojnika; 7/9 produžila se borba oko Ožegovice u Čevo.

Napala je Srbijanska vojska 9. septembra na naše četnike na Resnu u Bjelicama. Boj je trajao od 7. časova izjutra do 4 po podne te se lanac produži do Lješevog stupa gdje je neprijatelj potpuno razbijen i rasćeran. Vrijedno je ovdje napomenuti da su Srbijanci prilikom ovoga boja ubili iz pušaka Lazara Popivodu iz Lješeva stupa, zato što nije htio da stupi sa njima u borbu protivu nas.

10,11,12 i 13. septembra produžio se boj najvišom žestinom oko Resne, Milušine pećine, Stavora, Dida, Vršanja i Srpskog vrha kuda je operisala jedna neprijateljska vojska od 800 vojnika a druga od 1200 vojnika napala je na Cuce, te se sa ovim drugim odjeljenjem neprijateljskim 14, 15, 16, 17 i 18. septembra povela borba oko Prosenog dola, Lipe, Trnjina, Rovina i Graba. Boj je trajao svakog dana od jutra do mraka sa najvišom žestinom. Neprijatelja smo iz četiri puta odbijali natrag i rašćerali ga, ali je on popunjavao svakog dana vojsku i nabavljao municiju. Neprijateljska vojska potpuno je bila spremna sa svom vojničkom spremom. Naoružana sa francuskim oružjem mitraljezima i mašinskim puškama. U borbama svakog dana upotrebljavali su i topove koji su neprestano gruvali u naš lanac i u kuće mirnog stanovništva. Neprestano je stajao plači lelek nejači, žena i djece, što je prouzrokovalo veliku paniku među stanovništvom.

Od velike je pažnje ovdje naglasiti iz razloga, da se zna što Srbijanske vlasti čine od mirnog Crnogorskog naroda koji se bavio kod svojih kuća, da je kada je bio najžešći boj 18. ov. mj. Komandir Krsto Popović, videći Crnogorce među Srbijancima gdje se bore protivu nas, izašao na vidno mjesto i sa jednog brežuljka držao govor kojega su saslušala oba neprijateljska fronta na prostoru od tri kilometra, jer se za vrijeme govora bila prekinula paljba sa obadvije strane i slušao se govor. Govor je bio veoma patriotski, u kojemu je iznijo prošlost, sadašnjost i budućnost Crne Gore. Njeno uvijek svijetlo i junačko oružje, u šestovjekovnoj borbi nepobjedivo. Rad i muke naše uzvišenog Kralja Gospodara Nikole I i starih Crnogoraca, te do kojega je stupnja izvio Crnu Goru umiješao je u red kulturnih Evropskih država sa puno časti i divljenja.

Pozvao je zanesene Crnogorce da se sjete svojih predaka, te da im je preča Crna Gora od svega i njena šestovjekovna sloboda, koju nam nikad niko ne može oduzeti, pa ma i po cijenu života, jer je Crna Gora punopravna država svjetskog glasa i koju cio civilizovani svijet kao takvu priznaje. Rekao im je da ako nijesu u stanju da se bore protivu našeg zajedničkog neprijatelja zvanične Srbije i njene vladavine, da bar sjede s mirom kod svojih kuća. Sa neprijateljske strane naši zavedeni seljaci dovikli su: “Tako je, mi se ni dao Bog ne bismo borili protivu vas, naše braće, nego nas Srbijanske vlasti i naši domaći plaćeni izrodi sa bajonetima nagone da vojujemo protivu vas, te koji ne bi pošao da biše ga ubili iz pušaka, kao što je bio slučaj sa Lazarom Popivodom”. Komandir Popović držao je govor pola sata i hoćaše još produžiti i to naročito poslije ovakvog odgovora, no ne dade Srbijanska vojska jer otvori mitraljesku vatru i opali topove u pravcu govornika i prisutnih vojnika koji su bili š njim. Poslije ovoga govora čula se velika graja među neprijateljskom vojskom i komešanje. Jedan drugome govoraše: “Što si mi ti kriv što se bijem sa mojom braćom” itd.

I zaista primijetilo se, da je poslije ovoga bilo manje puščane vatre, te da se je veći broj istog dana i sjutra dan – od naših zavedenih vojnika povratio svojim kućama, ali će to jadnici platiti, ako ne životom, a ono zatvorom i oduzimanjem imovine.

Neka je ovaj primjer jasan za svakoga što želi Crnogorca, kao i to s kakvim se sredstvima služe Srbijanci protivu Crnogoraca, nagoneći ga da rođeni brat svog rođenog brata ubija, pljačka i pali mu kuću.

U pomenutim bojevima zarobili smo 124. neprijateljska vojnika sa 2 oficira kojom prilikom oduzeli smo im 2 puške mašinske, mitraljez i 80 francuskih pušaka. Od neprijateljske strane bilo je i mnogo mrtvih i ranjenih, a od strane naše 7 poginulih i 14. ranjenih.

Usljed oskudice u municiji i velike premoći neprijateljske vojske 19. septembra morali smo se ispred neprijatelja povući s tim da mu činimo smetnje daljem prodiranju četničkim borbama kroz Cuce.

Kao svagdje tako i ovom prilikom neprijateljska vojska tada ulazi u pojedina sela, čini najgroznija zvjerstva nad narodom. Žare, pale i lome kuće na sve strane; toljagama biju žene i djecu; sve kuće popljačkaju – ono što ne mogu izjest, popiti i sobom ponijeti polome, tako da je to ravno onome te su mu kuću zapalili. Gdje god dođu uništuju rumetin (kukuruz), krtolu, zelje, pasulj itd. što još nije bilo dignuto sa njiva. Zatvaraju starce i žene po tamnicama, naročito onih koji se odmeću od straha i zuluma u šume, oduzimaju im životinju, poništavaju paljevinom stočnu hranu, sijeno, viš, list itd. Sve uljanike (čele) uništavaju a bijeli mrs- skorup i sir- jedu, što ne mogu pojesti sa sobom nose. Čak došli su i do toga zvjerstva da djevojke i žene vode u taoce, a nekim djevojkama i nasilno kosu s glave kidaju. Narod iz svojih vlastitih kuća goni i sagoni ga u tuđe kuće, te mu ne da imovinu, naročito onima koji se nalaze pri planinskim mjestima, itd.

Mi smo nejaki ni izdaleka ne možemo opisati sva zvjestva što čine Srbijanske vlasti od jadnog naroda. Trebalo bi oštro pero pa da sve to opiše, a ovo je samo jedna blijeda slika.

Na isti način istovremeno borbe su se vodile i po Rovcima, Piperima, Uskocima, Martinićima i okolini Kolašina- te se i po tim krajevima vrši zločin protiv naroda kao i ovamo. Puni su kazamati: Cetinjski, Podgorički, Nikšićki, Kolašinski, itd. naših ljudi, žena i djece. Na isti način ima mnogo zatvorenih regruta po kasarnama, jer ovi neće da se bore protivu ans, a da oni dragovoljno ne bi nikada protivu nas ustali i boja bili.

Dakle, svakome je jasno kao bijeli dan, da je zvanična Srbija pod zaštitom zvanične Francuske, preduzela najgroznije mjere da se potpuno uništiti Crnogorski narod, a ono što preteče da silom naćera da prikloni glavu i da se predade Srbiji. Kao god i ranije tako i sad – po deseti put – iznuđuju potpise od naroda da su za Kralja Petra i ne pitajući potpisuju imena ljudi iz pojedinih plemena, da izjave i napišu nekakvu zakletvu za koju narod ne zna. To čine kako biše saopštili Konferenciji mira i javnosti da je Crnogorski narod dragovoljno uz njih. Mi im svečano i otvoreno pred čitavim svijetom dovikujemo, da je to njihovo sve laž i grozna podvala – svojstvena samo njima – kao i to: da je sav Crnogorski narod, izuzimajući nekoliko izroda i izdajnika plaćenih iz Dispozicionog fonda Pašićevog, za slobodu i nezavisnost Crne Gore i za svoga ljubljenog Kralja Gospodara Nikolu I. Da je tako to se najbolje vidi iz krvavih događaja koji se odigravaju u Crnoj Gori evo skoro godinu dana. Mi smo svjesni da narod sa ustašima Crnogorskim, iznureni glađu, bolešću, bez ikakavih sredstava, oružja i municije vojsku Srbijansku i onu iz sviju pokrajina jugoslovenskih, kao god i vlasti i upravu ne može pobijediti i izagnati iz Crne Gore, pošto je vojska, kao što smo ranije naveli, snabdijevena sa svim vojničkim potrebama i svakovrsnim modernim oružjem, tim prije, što su upotrijebili sve sile da sa vojskom potpuno pokore Crnu Goru. Svjesni smo i toga, da nije Srbijanske vojske i uprave u Crnoj Gori, da bi smo se mi sa našim domaćim izrodima brzo razračunali i svemu civilizovanom svijetu dokazali: što je volja Crnogorskog naroda.

Obzirom na sve gore istaknuto, kao i na to, što je svakome jasno poznato da nije bila volja Crnogorskog naroda, ona rezolucija koju su Srbijanska vlada, uz pripomoć naših izroda, skovali i preko nekakve rulje, tuđinskih plaćenih agenata, objavili u polovini mjeseca novembra prošle godine u Podgorici, a pogledom na činjenicu što su do sada faktički naši saveznici potpuno zatvorili oči pred svim događajima koji se ovamo odigravaju i da nehoće da čuju vapaj Crnogorskog naroda- premda o tome je svima saveznicima dobro poznato o svemu nešto od naših predstavaka, nešto iz izvještaja njihovih izaslanika a nešto iz poštene i iskrene svjetske javnosti. Ovijem najkarakterističnije protestujemo i gnušamo se na postupak naših “moćnih i velikih saveznika” i sa najvišim negodovanjem gledamo na njihovu pomoć i intervenciju.

Crnogorski narod zajedno sa svojom slavnom Dinastijom Petrović Njegoš – kroz čitava stoljeća znao je sačuvati svoju slobodu, čast i dostojanstvo i od spoljnjeg i unutrašnjeg neprijatelja, pa će to i sada sa svojim požrtvovanjem umjeti i htjeti sačuvati.

Kao što rekosmo ne tražimo ničije pomoći, a tražimo da se niko sa strane, na ovako iznuireni i izmučeni narod, koji je sve svoje, boreći se slavno rame uz rame sa svojim saveznicima protivu zajedničkog neprijatelja, za pravdu i slobodu, žrtvovao i ostao bez ičega, ne miješa u našu kuću – milu domovinu Crnu Goru – jer je to zagarantovano i božijim i ljudskim zakonima svakome narodu na svijetu, pa valjda i mi spadamo, na moru zemaljskome kao i drugi narodi. S toga razloga, a pošto su Srbijanska uprava i vojska prevarom i sa zadnjom namjerom, ušili u Crnu Goru, najodlučnije protestujemo i zahtijevamo da se Srbijanska vojska sa upravom odmah makne iz Crne Gore i da saveznici ne dozvole da dalje ijedne minute ostanu Crnu Goru, nego neka ostave Crnogorski narod da se sam među sobom razračuna što želi, pa će onda čitavome svijetu biti jasno što je i koja je volja Crnogorskog naroda.

Ovo je opravdani zahtjev, te se nadamo da će se narodu Crnogorskome bar to udovoljiti da on po svojoj volji riješi o svojoj sudbini a damu zvanična Srbija, ni iko drugi, ne određuju budućnost svog daljeg opstanka.

I ovom prilikom, čast nam je umoliti g. Konsula da ovu vašu pretstavku izvoli hitno, po naročitom kuriru uputiti našoj kraljevskoj Vladi u Parizu, koju umoljavamo da ovaj naš zahtjev primi k znanju, te da preduzme – kod koga zna, da se ovim opravdanim zahtjevima rnogorskog naroda udovolji. Istovremeno molimo da bi se o svemu ovome obavijestila i javnost civilizovanog svijeta.

Uzgred nam je napomenuti da borbu jednako produžujemo i produžićemo je do potonjega protivu našeg najgroznijeg neprijatelja zvanične Srbije. Crna Gora s kraja na kraj vri, gori u plamenu i ako ovako stanje potraje, neminovno će sav narod propanuti jer osta bez kuća i bez ništa svoga”.

U tome pismu konstatuje se i da su vlasti zvanične Srbije nanijela više “osim prolijevanja krvi i žrtava koje su pale i materijalne štete nanijeli Crnoj Gori, kako u državnim i privatnim ustanovama, tako i narodu Crnogorskome, nego Austro-Ugarska uprava i vojska za vrijeme okupacije od tri godine.

Ovu predstavku upućuju niže potpisati u ime naroda i crnogorskih ustanika “ – šef (Komandant) svih ustaša Crne Gore Komandir Krsto Popović, Živko M. Nikčević, sekretar Ministarstva unutrašnjih poslova, Milisav J. Nikolić, sudija i bivši potpredsjednik stare Crnogorske skupštine, komandiri: Savo Čelebić, Đuro Kapa, Marko Vučeraković, Pero Vuković, Mato Todorović, Andrija Stanković iz Bjelopavlića, Ibro Bulatović, Vujo Bulatović, Spasoje Milić Kuč; kapetani: Ilija Damjanović, Dušan Vuković, Niko Kašćelan, Milo Leković, Andrija Dragutinović, Ivan Bulatović, Dragiša Bojović, Todor Borozan, Simo Krivokapić (plemenski), Vasko Marojević, plemenski, Boško Ćetković, plemenski četovođa, Radojica Nikčević četovođa, Nikola Nikolić, poručnici: Kosta Radović, Jovan Nikolić, Vaso Marković, Krsto Vujović, Tomaš Grujović, potpor. Petar Nikolić, potpor. Miloš I. Nikčević, potpor. Marko Vujović, Pajo Popović, Savo Vuković, Marko Popović, Đorđije Mijušković, Tomica Peković, Đorđije Kustudić, kom. Spasoje Gardašević, učitelj Milisav Nikčević, sveštenik Ljubo Nikolić, kaluđer Nikodim Janjušević i mnogi drugi ljudi”.

(Izvor: Državni Arhiv Crne Gore-Cetinje, Fond izbjegličke vlade, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, fascikla broj. 107. Ovu predstavku je istražio i integralno objavio akademik prof. dr Šerbo Rastoder, „Skrivana strana istorije, Tom Drugi, Bar, 1997, str.718- 724).

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta