Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

Istorijsko-pravni status pravoslavnih manastira i crkava u Knjaževini Crnoj Gori (1860-1919)

Srpska pravoslavna crkva (u daljem tekstu SPC), odnosno, njena eparhija Crnogorsko-primorska je import na crnogorsku teritoriju od aneksije i okupacije Crne Gore 1918. godine i nasilnog ukidanja njene državne nezavisnosti i bespravnog ukidanja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, te ona postoji, u tom nazivu i obliku, od usvajanja Zakona o Srpskoj pravoslavnoj crkvi iz 1929. u Kraljevini Jugoslaviji, odnosno, od usvajanja Ustava Srpske pravoslavne crkve iz 1931.

za aktuelno.me

piše: Novak Adžić, pravnik i istoričar

 

Srpska pravoslavna crkva (u daljem tekstu SPC), odnosno, njena eparhija Crnogorsko-primorska je import na crnogorsku teritoriju od aneksije i okupacije Crne Gore 1918. godine i nasilnog ukidanja njene državne nezavisnosti i bespravnog ukidanja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, te ona postoji, u tom nazivu i obliku, od usvajanja Zakona o Srpskoj pravoslavnoj crkvi iz 1929. u Kraljevini Jugoslaviji, odnosno, od usvajanja Ustava Srpske pravoslavne crkve iz 1931.

Novak Adžič

Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori je danas jedan od posljednjih relikata okupacije i aneksije Crne Gore iz 1918. godine i ista predstavlja političku instituciju asimilacionog karaktera, koja je opasna po bezbjednost u Crnoj Gori i koja narušava ustavno-pravni poredak i suverenitet Crne Gore i građanski mir. Zapravo, ona je institucija strane, susjedne države Srbije, koja ima bespravni “suverenitet”, stečen okupacijom, nad značajnim dijelom teritorije nezavisne Crne Gore, te ona gospodari, ogromnim dijelom, crnogorskim kulturno-istorijskim i državotvornim blagom i nasljeđem Crne Gore, te negira crnogorsko nacionalno biće i podriva subjektivitet i suverenitet Crne Gore.

Aktuelna Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori nema pravo svojine nad sakralnim pravoslavnim pokretnim i nepokretnim dobrima u Crnoj Gori, već, decenijama uzurpatorski, zloupotrebljavajući, „ima“ ono, sto se u građanskom i stvarnom pravu i zakonu, zove, nezakonita, nesavjesna i manjljiva (viciozna) državina, a ponaša se ista prema sakralnim objektima, od kojih su najveći dio spomenici kulture i ogromnom imovinom i zemljišnim površinama, kao neprikosnoveni vladalac i vlasnički titular, iako to suštinski nije, već najobičniji lopov, otimač, uzurpator i okupator anticrnogorski. To je nedopustivo u moralnom, istorijskom, pravnom i političkom smislu.

Bitno je navesti, kad je u pitanju posve sporno pitanje “vlasništva” SPC nad sakralnim pravoslavnim objektima (hramovima i drugim nepokretnostima) da postojeći podaci iz posjedovnih (katastarskih) listova nepokretnosti i sami posjedovni listovi, su problematični sa stanovišta validnosti i materijalno utvrđenih činjenica (iustus titulus i modus aqirendi), čiji se formalni iskazi daju osporiti (jer posjedovni list je samo pretpostavka vasništva o nosiocu, imaocu prava-isti je oborivi dokaz, koji važi dok se suprotno u zakonskom postupku ne dokaže, pravni osnov i način sticanja imovine, odnosno, svojine).

Nadležni državni organi Crne Gore mogu punopravno, ex offo, pokrenuti taj postupak da se utvrdi pravo stanje stvari, isto kao što naša država može i treba poništiti dekret regent Aleksandra Karađorđevića (iz 1920) o ukidanju Crnogorke pravoslavne crkve, koji je primarno državno-pravni akt, a na osnovu kojeg je potom oteto vlasništvo Crnoj Gori nad sakralnim pravoslavnim pokretnim i nepokretnim imovinskim dobrima u Crnoj Gori. Jer istorijski i pravno gledano, prvo nam je ukinuta država 1918, pa je onda pozivajući se na odluke veleizdajničke tzv. podgoričke skupštine 1918. godine, ukinuta bespravno i Crnogorska crkva, u procesu koji je trajao od kraja 1918. do 1922, pa su, tada, organi civilne, državne vlasti KSHS, donosili akte sa zakonskom snagom, kojima je u centralističkoj državi stvorena centralistička crkva, a koja je nasilno i bespravno progutala Crnogorsku crkvu.

Do kraja nezavisnosti Crne Gore i do bespravnog ukidanja autokefalne CPC, sakralna pravoslavna dobra (manastiri i crkve i njima pripadajuće nepokretnosti i pokretne stvari) u svojinskom smislu bile su vlasništvo države Crne Gore (koja je imala ius abutendi-pravo raspolaganja nad njima), dok je autokefalna CPC upravljala tim dobrima imala pravo upravljanja, pravo upotrebe, korišćenja i ubiranja plodova (ius utendi i ius fruendi, ali ne i ius possidendi).

Postojeća eparhija SPC u rangu Crnogorsko-primorske mitropolije je okupacijom došla u posjed crkava i manstira i crkvenih nepokretnosti, koji su bili u vlasnistvu Crne Gore, a kojima je do tada upravljala CPC, a država Crna Gora bila je njihov vlasnik. Ona nije mogla steći okupacijom pravo svojine, jer na nepokretnosti se okupacijom ne može zasnovati svojina, u tom smislu ne važi pravilo “res nullius cedit occupanti “/ “ničije stvari pripadaju onome ko ih prvi zauzme”.

Srpska pravoslavna crkva je, elem, putem okupacije došla u posjed tih dobara i ona decenjama njima gospodari, rentira ih, ostvaruje profit, iako nema svojinska prava, već “manljivu državinu”, to jest ima faktičku stvarnu vlast nad njima, stečenu silom prevarom i zloupotrebom povjerenja (Vi, Clam et Precario). SPC u Crnoj Gori, nije mogla postati njihov vlasnik ni putem građansko-pravnog instituta koji se zove Održaj (Usucapio, praescriptio longi temporis), zato što nije imala pravilan zakoniti razlog, pravni osnov (iusta causa) i zato što se ponašala zlomisleno (mala fides) i nesavjesno. To će reći, SPC je bila je svjesna ili je mogla i morala biti svjesna da stvari koje drži u posjedu nijesu njene, već su otete od drugoga.

U članu 845. Opšteg Imovinskog Zakonika za Crnu Goru (iz 1888.) se definiše nezakoniti i nesavjesni održaj i u tom smislu se kaže: “Razumije se da onaj koji nešto drži u zloj misli, nikada ne može stvar održajem steći”.

U doba nezavisne Crne Gore do 1918. godine bilo je regulisano da se nepokretna crkvena dobra (crkvene i manastirske zgrade i zemljišne nepokretnosti i mobilijar) ne mogu prodavati, ustupati, zamjenjivati. To je regulisano i u Ustavu Pravoslavnih Konsistorija u Crnoj Gori iz 1904. godine članu 109 i 116. Znači, država Crna Gora je bila ta koja je svojinski raspolagala crkvenom imovinom.

Pravoslavne crkve, hramove u nezavisnoj Crnoj Gori do 1918. godini, gradili su, podizali i obnavljali država Crna Gora i crnogorski narod i Crnogorska crkva, odnosno, organi svjetovne vlasti-vladar-suveren, uz pomoć duhovne vlasti, te bratstva, sela, plemena…

Primjera radi, od 1860. do 1910. godine, kad je Crnom Gorom upravljao knjaz Nikola u nezavisnoj Crnoj Gori podgnute su 163 nove crkve, obnovljeno je 112 crkava, podignuta su dva manastira dok je 12 manastira obnovljeno. Nad njima je vlasništvo imala država Knjaževina  Crna Gora, a Crnogorska crkva je njima upravljala, administrirala, kao i crkveno-opštinski odbori. Te crkve i manastire nije podigla i obnovila na crnogorskom državnom teritoriju, zemljištu (a pravni je princip da « nepokretnosti dijele sudbinu države ») Srpska pravoslavna crkva, niti Srbija, već Crna Gora, njeni državni organi i njen narod, uz pomoć i poklone dobrotvora, donatora i oni su pripadali državi Crnoj Gori na čijoj se teritoriji nalaze i njenom narodu i Crnogorskoj crkvi kojima je ista upravljala u vjersko-duhovnom administrativnom smislu i značenju, a ista, crkvena bila je subordinirana i odgovorna za njih suverenoj i supremativnoj državnoj vlasti Crne Gore. To su očigledne pravo-istorijske činjenice.

 Ne postoji nijedan validan akt kojim se crnogorska država 1918. godine, odrekla svoje svojine nad sakralnim pravoslavnim dobrima, niti postoji kanonski, zakoniti akt kojim se Crnogorska crkva odrekla svojih prava upravljanja tim dobrima. Kralj, Vlada Crne Gore, Crnogorska narodna skupština i CPC nikad se nijesu, niti su htjeli, niti su pravno imali mogućnost da to učine, odrekli prava svojine i upravljanja nad tim dobrima. To nijesu uradili nijednom vrstom pravnog posla. Ni poslovima, raznim ugovorima među živima (actus inter vivos) ni u slučaju smrti (mortis causa), dakle, ni zavještajem (testamentom), ni darovštinom (poklonom, donacio), ni bilo kakvim kupoprodajnim ugovorom (emptio), niti bilo kojim institutom nasljednog prava, nasljeđivanja (ab intestate) to nije urađeno, niti je moglo preći u svojinu SPC, odnosno, njene mitropolije Crnogorsko-primorske.

U doba nezavisne Crne Gore do 1918. sva imovina, pa i crkvena imala je svog vlasničkog i državinskog titulara. Član. 843. Opšteg imovinskog zakonika kaže: “Pošto u Crnoj Gori nema zemlje za koju se ne bi znalo čija je (jer kad nije pojedinca čovjeka ili Kuće, tad je bratstva, plemena, crkve Itd.), neka niko ne misli da, raskrčiv ili ogradiv međom ili plotom kakvu zemlju, on tijem postaje njen vlasnik. Takva zemlja i poslije toga ostaje onoga čija je, pa baš i kad bi je vlasnik i sasvim zapustio.”

Država Crna Gora je, dakle, imala vrhovnu, suverenu vlast (suprema potestas) i svojinu nad pravoslavnih hramovima (crkvenim objektima i manastirima). U Ustavu Pravoslavnih Konistorija u Knjaževini Crnoj Gori iz 1904. godine u članu 109. se kaže:

“Nepokretna dobra crkvena ne mogu se prodavati, zamjenjivati ili inače ustupati. Ako interes dotične crkve zahtijeva da bi trebalo kakvo dobro prodati ili promijeniti sa drugim, u ovakvom slučaju konsistorija će prethodno učiniti sve potrebne izviđaje i tada će podnijeti predlog Ministarstvu prosvjete i crkvenih djela. Posljednja riječ u ovakvim stvarima pripada Knjaževskoj Državnoj vlasti”.

Kogentne norme, u doba nezavisne Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, istorijski i pravno, bile su sasvim jasne i one preciziraju da je država Crna Gora vlasnik sakralnih pravoslavnih dobara u Crnoj Gori (a da je Crnogorska crkva bila njihov korisnik, držalac), te da je, bez sumnje, jedino državna vlast Crne Gore mogla odlučiti mogu li se prodavati ili ustupati na korišćenje (davati u zakup, arendu) nepokretna pravoslavna dobra. To pravo Crkva nije imala tada u nezavisnoj crnogorskoj državi i neprirodno je da to ima sada uzurpatorska Srpska pravoslavna crkva u obnovljenoj nezavisnoj Crnoj Gori, a Srpska pravoslavna crkva je, decenijama, samovlasni u Crnoj Gori uzurpator – posjednik ogromnog dijela materijalne crnogorske kulturno-istorijske baštine.

Na kraju, relevantno je, odnosno od posebne naučne važnosti, a u kontekstu ove istorijsko-pravne analize, citirati jedan dio iz univerzitetskog udžbenika, autorskog naučnog i stručnog djela dr Nebojše Vučinića, redovnog profesora međunarodnog javnog prava i ljudskih prava Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore u Podgorici, i dugodišnjeg sudije Evropskog Suda za ljudska prava u Strazburu, pod naslovom «Osnovi ljudskih prava i sloboda », CID, Podgorica, 2001 (Urednik prof. dr Dragan K. Vukčević, recenzenti : prof. dr Radovan Radonjić i prof. dr Milan M. Popović) koji na strani 115 piše da je Crnogorska pravoslavna crkva « od 1603 do 1766 .godine, uživala de facto autokefalan, odnosno, samostalan pravni status, što je bilo potvrđeno i Ustavom Knjaževine Crne Gore iz 1905. godine. U čitavom ovom periodu ona je bila jedan od najbitnijih konstitutivnih elemenata Crnogorske države i nacije, jedan od najkarakterističnijih simbola originalnog Crnogorskog identiteta i etnitita. U tom smislu, Cetinjska mitropolija je mnogo, mnogo više od crkvene organizacije, većinskog pravoslavnog stanovništva Crne Gore.

Nakon nelegitime i nelegalne odluke Podgoričke skupštine iz 1918., kojom je Crna Gora poništena kao država i nasilno prisajednjina (aneksirana) Kraljevini Srbiji, regent Aleksandar Karađorđević je dekretom od 17(30) juna 1920. godine ukinuo Crnogorsku pravoslavnu crkvu (CPC), prošivrivši na taj način vjersku jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve (SPC) na prostore Crne Gore. Od tada pa do danas SPC faktički uživa vjerski monopol na prostorima Crne Gore, bespravno drži i koristi vjerske objekte i ostalu imovinu koja pripada CPC, zloupotrebljava slobodu religije vršeći otvorenu političku misiju koja se sastoji u brutalnom negiranju Crnogorske nacije i države, a u interesu ostvarenja nelegitimnog, zločinačkog, i od čitavog svijeta osuđenog političkog projekta « Svi Srbi u jednoj državi, svim sredstvima i pod svaku cijenu »

(Prof. dr Nebojša B. Vučinić, « OSNOVI LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA », UDBENIK, CID, PODGORICA, 2001, str. 115).  

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta.   

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve