Istina je put do zatvora

Piše: Andrej Nikolaidis

Prije samo 10 godina, jednog vedrog oktobarskog dana, Julian Assange govorio je ispred londonske Katedrale Svetoga Pavla. Mnoštvo mladih ljudi, čiji ideali nisu imali kad umrijeti i istruliti, netremice ga je posmatralo. Assange je bio zvijezda a usta salonskih ljevičara (tja, ima li nas drugačijih?) puni komplimenata njegovoj pravednosti i hrabrosti.

Danas je Assange u londonskom Belmarsh zatvoru najveće sigurnosti. Čeka izručenje u Ameriku, gdje je optužen prema notornom, ratnom Aktu o špijunaži iz 1917.

Assange se nije tukao u džungli, jer tući se u džungli više nema nikakvog smisla – džungla, napokon, više i ne postoji, barem ne kao skrovito, opasno mjesto , dom odmetnika. Za satelite, Google earth i naše nadzornike sve je to isto – i Brixton i Amazon.

Assange se tukao na serverima, tamo gdje se odvija naš život.

Assange nije pucao na moćne. On je učinio nešto daleko nasilnije, daleko ubojitije: on nam je omogućio da saznamo istinu o njima. On nije dizao pruge u vazduh, nije zemlju oduzimao bogatima da bi je vratio siromašnima – jer zemlja, ionako, više nikome ne treba. On je izvršio mnogo razorniji napad: obznanio je da su prevara i laž krvotok i srce koje pokreće svijet.

Assange nije, kao Sjeverna Koreja, lansirao raketu dugog dometa. Nije bacio atomsku bombu. On je aktivirao nešto neusporedivo moćnije: istinu. Koja, je li tako, tako je, oslobađa. Assange je učinio sve što je mogao ne bi li nas oslobodio. To što ipak nismo – i nećemo biti – slobodni, nije do njega.

Koliko je ozbiljno to što je Assange učinio, razvidno je iz toga što na ulici nećete sresti klince sa njegovim likom na majicama. Protiv Assangea su se odavno okrenuli i oni koji su profitirali od njegovih informacija – šampioni “slobodnog novinarstva” poput The Guardiana, na primjer. Za Assangeom neće zakukati ni američki republikanci ni demokrate. Niti jedan visoki funkcioner Evropske unije neće posjetiti Assangea u zatvoru i izraziti zabrinutost zbog stanja ljudskih prava u Engleskoj. Niti jedna nagrada EU za novinarstvo neće nositi Assangeovo ime.

Ne, nećete gledati koncerte na kojima muzičke zvijezde, udružene, zahtijevaju slobodu za Assangea. Beyonce i Coldplay nisu svoje nastupe na poluvremenu Super Bowla ni započeli, a ni završili uzvikom: Free Assange!

Treba li pomenuti: da je Assangea uhapsio Putin, ili Assad, svega bi toga bilo.

Nakon što je Wikileaks objavio prljave tajne zapadnih demokratija, saznali smo i koliko danas vrijede Ujedinjene nacije.

Assange je na balkonu ambasade Ecuadora u Londonu pred novinarima mahao odlukom radne grupe UN. Radna grupe za proizvoljna hapšenja je odlučila: odnos prema Assangu je protivzakonit, on pod hitno mora na slobodu i treba da mu se isplati odšteta za 2.000 dana koje je protivzakonito proveo u pritvoru.

Samo što Veliku Britaniju odluka Radne grupe Ujedinjenih nacija nije zanimala ni koliko zaključci i upustva koje, recimo, Aco Radoman, Boban Batrićević i ja možemo donijeti uz burek u “Tari”.

Britanske vlasti su na šuplju priču Ujedinjenih nacija odgovorile hladnim saopštenjem da će Assange, čim kroči iz ambasade Ecuadora u Londonu, biti uhapšen. Na kraju je uhapšen ne ispred, nego u ambasadi.

A sve je, sjećate li se, počelo bizarnom optužbom iz Švedske – da je Assange namjerno učinio da kondom koji je koristio pukne, čime je u opasnost doveo svoju/e seksualnu partnericu/e.

Svaka bena znala je da se ne radi o tome. Kao što je svaka bena znala da bi Assange, da je otišao u Švedsku na izjašnjenje o puknutom kondomu, završio u američkom zatvoru gdje bi se, ili ne bi, izjasnio o svojim aktivnostima koje je State Department okarakterisao kao „cyber terorizam“.

Kao što je i svaki politički idiot do sada morao shvatiti poruku “slučaja Assange“.

Julian Assange je odabrao „pogrešnu“ borbu protiv „pogrešnog“ neprijatelja. Možete imati svoje plemenite ciljeve: možete voditi svoje kulturalne, feminističke, transrodne borbe do mile volje, možete, koliko vam srce hoće, najavljivati kraj kapitalizma i revoluciju, možete, kad hoćete, ustati u zaštitu raznih ugroženih grupa, od kitova do izbjeglica, možete imati svoje antizapadne, proputinovske mitinge, možete, eto, kao ja, ako vam je do toga, napisati nešto lijepo i o Assangeu.

Sve to može. Ali za one koji objavljuju istinu ne postoji safe space. Teror istine neće biti tolerisan.

A upravo ona, istina, čije se dejstvo uvijek čini kao apsolutni teror, jedino je što nas može osloboditi i iskupiti. Što ne velim ja. Nego Isus.

Utamničenje Assangea velika je – i sramna – priča našeg vremena. To je jedan od onih događaja koji sistem tjeraju do njegovih posljednjih, vanjskih granica, kada se, nemajući više kamo, monstrum okrene prema građanima kojima je neko (Assange) na desktop zalijepu sliku cara koji je go, pa raširi ruke i poruči:

„Dobro, vrijeme je da prestanemo sa šalom. Niste valjda stvarno vjerovali u ono što smo vam govorili o vladavini naroda, o tome da vaš glas vrijedi, da sami odlučujete o svojoj sudbini? Niste valjda stvarno vjerovali da se mi zalažemo za to da mediji otkrivaju istinu, koja i nije istina ako nije iznimno neugodna? Niste valjda zaista mislili da mi podržavamo borbu protiv korumpirane moći? Mislimo, svako zna da je moć uvijek korumpirana? Mislimo, jasno vam je da antikorupcijsku borbu svi podržavaju – sve dok je to borba protiv korupcije u tuđim redovima? Jasno vam je da, kada je po srijedi naša korupcija, po pravilu postoji viši interes zbog kojega se pitanjem korucije nije uputno baviti baš sada, baš na eksplicitan način? Jer, valjda ste to razumjeli, odavanje prljavih tajni naših neprijatelja je put do Nobelove nagrade, dok je odavanje naših prljavih tajni put u zatvor?

Mi, naravno, računamo da ste vi glupi, vaša je glupost, napokon, temelj naše moći; mi, naravno, računamo da vi hipokriziju smatrate mudrošću, pa je i vaša hipokrizija temelj naše moći – ali niko nije toliko glup da bi stvarno povjerovao u naše priče o demokratiji i slobodi govora? Mislimo, stvarno?”.

Onda građani odu u shoping mall ili na porno sajt, moć ostane moćna a Assange umre u zatvoru.

Tako završava savremena verzija Andersenove bajke “Carevo novo ruho”.