Ima nas, a hoće li nas biti?

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Kada je počelo Svjetsko prvenstvo u fudbalu, riješio sam da odmorim od politike. Da vidim kako će to ići bez Dnevnika Javnog servisa, bez parlamentarnog kanala, bez Skupštine… (ostale edukativne programe tipa “intervju sa Damirom Šehovićem” i “Zašto je Branko Radulović među 10 najpametnijih ljudi na Planeti”, ionako sam odavno prestao da gledam). I da – odmorio sam mozak i dušu, pročistio misli i riješio da se tako resetovan ponovo vratim politici kada bude prva pauza na SP. A to bješe juče.

Pomislio sam da se u međuvremenu desilo nešto spektakularno. Da je Dritan postao manje bitan. Da je „stara većina” odustala od brutalnog kršenja Ustava. Da je Jefto poveo svoje trupe preko Romanije i stigao s mitinzima makar u građanska Pljevlja. Da je Filip Adžić konačno popio piće u cetinjskim lokalima. Da je ona Đurovićka iz Skupštine smijenila Mila i samopostavila se za prvu predsjednicu Crne nam Gore. Da je budvanski nacista Filipović prestao da piše stupidne kolumne. A bogami sam se uplašio da su sa 41 glasom smijenili Džaku i Šaćirija i odlučili da Srbija nastavlja boj (se bije, bije…) na SP.

I taman kad sam uključio TV i kliknuo Parlamentarni kanal (juče), zatekoh Puru Popovića iz nove manjine, kako sav zajapuren govori o nečemu. Taman sam pomislio da možda prijeti samospaljivanjem dok policija ne pronađe oružje u Cetinjskom manastiru, kad on – o menstrualnom priboru, preciznije o ulošcima. Dobro, pomislih, mora neko brinuti i o tome, jer je njegova partija uvijek imala senzibilitet prema osjetljivim temama, ali sam se opasno uplašio brine li se on to za kosovski ili neki drugi ciklus kada je počeo da ređa replike sa kolegama na Odboru.

Priznajem da nijesam dugo izdržao, već sam se ponovo vratio u katarsku realnost i okrenuo na Happy viđenje švajcarskih “šiptara”. Odgledao sam potom kako Marićevi gosti objašnjavaju da je ukrajinska nacija izmišljena u prošlom vijeku, taman, vele,  kao i crnogorska. I počeo da se pitam kako su Rusi razlikovali Ukrajince od svojih Rusa kada su im priredili Holodomor tokom zime 1932.-33. godine kada je od gladi umrlo nekoliko miliona ljudi? I kako su znali da ubijaju baš Ukrajince, ako su oni kao nacija tek kasnije nastali? Ili će biti da je Staljin izgladnjivanjem ubijao Ruse, misleći da su Ukrajinci?

To mu je nešto slično kao kada sam 1999. godine (za vrijeme NATO bombardovanja) vidio Miloševićevu vojsku kako penje topove na vrh Gorice i otišao skrivajući ispod kaputa kameru da to snimim. I tada sam se – gledajući topovske cijevi uperene u moj grad – pitao kako će, kada raspale, razlikovati Srbe od Crnogorca i hoće li biti precizni kada zapucaju put moje zgrade, budući da mi je prvi komšija musliman, a dvojica drugih Srbi?!

No, da se vratim Jeftu i njegovom napredovanju u odbrani građanske i evropske, a nikako, ne daj Bože, crnogorske i suverenističke Crne Gore.

Je li Belveder bio Nulti?

Sumiram svoj učinak kada su u pitanju Prvi, Drugi i Treći skup pod motom: “Ima nas”. Pošao sam sa mnogo vjere i nade na Prvi i vidio da je na pitanje ima li nas, dobijen zaista moćan odgovor. Na Drugom sam bio desetak minuta. Na Trećem nijesam bio, jer sam smatrao da je moć građanske države u međuvremenu toliko narasla, da nema potrebe za prisustvom nas koji mitingujemo i nešto se bunimo još od 1991. godine. Zašto nije narasla – e, to je već pitanje za Jefta.

Sada bih o motivu da se veličanstveni skup pod motom “Ima nas” označi kao Prvi. Pomislio sam da je tako, jer je to bio prvi na koji je – od kada je otišao u opoziciju – pozvao DPS. I rekoše mi da sam dobro logicirao. U redu, ako je Prvi zaista bio prvi veliki skup, što ćemo sa onim silnim okupljanjima na koje najjača crnogorska stranka nije pozvala? Što ćemo sa ona dva septembarska iz 2020.? Sa onim potkraj decembra 2020.? Što ćemo sa onim za 21. maj, onim za 13.jul, što ćemo sa Belvederom? Ili onim najljepšim, septembarskim na Cetinju, sedmicu nakon Belvedera? Je li možda Belveder bio Nulti? I može li se mjeriti učinak, recimo belvederskog sa učinkom Prvog Jeftovog? I zašto ne?

U redu: više puta sam konstatovao da bivša vlast nije mnogo naučila iz avgustovskog poraza od prije dvije godine. Ono što joj nikako ne ide, jeste da se ponaša u skladu sa činjenicom da su sada opozicija. To što ne priznaju realnost, što se ne mire sa neumitnošču da više nijesu vlast i što ne mogu da shvate da je i vaninstitucionalni način borbe, zapravo borba, mogu nekako i da razumijem. To je već stvar psihe.

Ali, to što nijesu razlučili jesu li njihovi skupovi protest ili su mitinzi, ne umijem da objasnim. Jesu li htjeli da homogenizuju partiju ili da pokažu kako Crnogorci još nijesu izumrli? Potom, jesu li svoje pristalice okupili da bi demonstrirali snagu, ili da bi postavili ultimativne zahtjeve o, recimo, napuštanju parlamenta. Jer, bojkot Skupštine od strane opozicije odjeknuo bi na prijateljskim adresama u EU i stavio do znanja svima da se nesto krupno dešava. Uostalom, oni odlično znaju da im je bojkot opozicije dok su bili vlast, bilo pitanje na koje su u svjetskim centrima moći često bezuspješno tražili dobro opravdanje.

Koliko god bilo bolno saznanje da zapadne demokratije uglavnom reaguju na jezik velikih brojeva, nije valjda da je Jefto poželio da mobilizacijom partijskog članstva i svih onih koji su na skupove došli iz ubjeđenja i patriotskih motiva, parira brojkama sa litija? Zar im u terenskom radu nije konačno postalo jasno da su na litijama bili neobrazovani, neznaveni i primitivni koji su većina u svakom društvu, pogotovo ovom našem asimilovanom i dozla boga predanom samouništenju? Kako to da još ne znaju da odrođeni Crnogorci postaju Srbi uglavnom zbog zakona velikih brojeva: navijaju za Partizan i Zvezdu jer su im stadioni 10 puta veći od našeg, vole više Srbiju jer je 16 puta mnogoljudnija od nas, vole Rusiju jer je mnogostruko moćnija i veća čak i od Srbije.

Nikako da shvate da Crna Gora mora da se odbrani od velikosrpske pošasti ne zato što je veća, brojnija ili moćnija, ponajmanje zato što može da izvede više naroda na ulice od svojih kolonizatora. Nego zato što je njen ideal slobode, viteštva i časti superiorniji od svih vrsta i podvrsta hegemonističke politike. I zato što se može odbraniti samo ako nas bude. A ne ako nas ima, ovoliko ili onoliko.

I konačno: jesu li Jefto i njegovi željeli da skupovima ožive vlastitu partiju, ili da postignu neki učinak kojim bi makar nagovijestili da priznaju gdje su i zašto griješili dok su bili vlast? I hoće li se sada zaustaviti, jer su im skupovi sve manje posjećeni zato što ne nude ništa novo sem buku i potrošene parole?

Uostalom, ni garderoba u kojoj dolazi na proteste, ne ukazuje da je Jefto spreman za ulicu. Ponajmanje da je spreman da se tamo bori po uzoru na demonstrante iz demokratskih zemalja Zapada.

Imaće nas samo ako nas bude

Što se retorike na skupovima tiče, ni ona ne obećava. Nakon što se odslušaju patriotske pjesme poznate sa Javnog servisa iz ranijih predizbornih kampanja, te nakon što i Prvi i Drugi i Treći put konstatuješ da je, recimo, pjesma “Ja sam Crnogorac” nepoželjna, zabranjena ili kako god, ostaje nada u moć izgovorene riječi. Čakao sam da je čujem.

Ne pretendujem da sam čuo baš sve što je tamo izgovoreno. Zato se možda varam ako mislim da tamo niko nije pomenuo da je tzv. SPC okupirala Crnu Goru, da nam je sloboda vjeroispovijesti zabranjena, da su nam crkveni objekti i kulturno blago prepisani na drugu državu, da naše privredne resurse poklanjaju Srbiji, da nam namjerno unižavaju državu ne bi li nas siromašne i sa urušenim institucijama predali na staranje susjednom tutoru.   

Mislim, ipak, da osim lijepo sročenih floskula koje smo mnogo puta čuli, tamo se nije moglo nazrijeti što je plan i kakvi će biti naredni potezi organizatora ako se ne ispune njihovi zahtjevi.

Jer, skup nije skup samo da bi se upisala brojka, već da nešto iza njega i ostane. Ne samo za spoljašnju, nego i za domaću upotrebu. Nije dovoljno insistirati na putu ka EU, jer mi smo bili Evropa i kada mnoge, danas moćne evropske zemlje nijesu. Mi smo to geografski, duhovno, civilizijacijski. Jer, sve i kada bi nekim slučajem željeli da ne budemo Evropa, to nam ne bi uspjelo. Protiv svojih korijena se, naprosto, ne može.

Slično je bilo i sa Alijansom. Kod nas je put ka NATO svojevremeno predstavljen kao strašan uspjeh tadašnje politike na spoljnopolitičkom planu. Ovo nikada nijesam napisao, ali je fakat: da Crna Gora nije 2017. godine ušla u NATO, NATO bi ušao u Crnu Goru! Naprosto, tako je iz ponajviše geopolitičkih razloga – moralo biti.

Svaki pokušaj da naglasimo strašno važnu međunarodnu poziciju Crne Gore i da sebe predstavimo kao veoma važan šraf Zapadnog Balkana bez čije se participacije ništa na ovom prostoru ništa ne može desiti, ipak je nažalost zaludan.

Neću reći ni da smo nebitni, ali je izvjesno da sve dok ne postanemo najbitniji sebi, teško možemo u očima međunarodnih činbenika postati faktor bez koga se ne može razmišljati o planovima za Zapadni Balkan. Talenat da se samoponištavamo, potrebu da u mazohizmu nadmašimo sve oko sebe – nova većina možda nije naslijedila od svojih prethodnika, ali je činjenica da nije imala od koga naučiti da podaništvo negativno konotira.

Crna Gora je jedina država na svijetu koja se deklariše kao građanska. I to joj baš ne ide od ruke. Jedina je zemlja sa većinskim pravoslavnim stanovništvom koja ne želi svoju, već tuđu crkvu. Jedina je koja ne poštuje vlastiti Ustav u kome piše da je crnogorski jezik službeni, pa većinski govori jezikom susjeda. Da ne govorimo o “sitnicama” – da trećina vaspitača u školama govori ekavicom, da su joj sve nacionalne tv frekvencije u vlasništvu privatnika iz susjedne države, da su joj svi filmovi, crtaći i edukativne emisije titlovane jezikom susjedne države, da joj srpski popovi raspravljaju o pravu žene na abortus i traže uvođenje srpske vjerske nastave, a sudi im se zbog pedofilije i kriminalnih aktivnosti. Ukratko – ovdje su sva vrata za nastavak politike asimilacije koja seže od Garašanina na ovamo – širom otvorena.

O svemu ovome, na Jeftovim skupovima nema ni riječi. Ili, ako ima, te rečenice su onako uzgredne, gotovo nebitne. A nakon što smo shvatili da nas ima, jedini način da nas bude i da nas bude mnogo više, jeste da se konačno počnemo baviti suštinskim temama.

Urušavanje institucija, valjda to sada svi vide, vodi u gubitak nacionalnog suvereniteta i uzrokuje potrebu za legitimnim patriotskim i demokratskim odgovorom.

Jer, šta u suprotnom branimo osim državnih granica bez sadržaja i Jeftovog i drugih stanova kupljenih po privilegovanoj cijeni?

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta