Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

Ima li žena moralno pravo na namjerni pobačaj?

Žena je ljudsko biće u punoj ljudskoj i individualnoj vrijednosti. Ima slobodu volje i pravo na izbor! Svaka relativizacija njene ljudske vrijednosti - koja bi bila osnovom moralnog i pravnog delegitimiranja prava na namjerni pobačaj – povreda je prava žene na punoću vlastite subjektivnosti i individualnosti. Stav majke je objektivni kriterijum dopustivosti pobačaja. Subjektivnost novog potencijalnog ljudskog subjekta mora zavisiti od subjektivnosti majke, tj. od volje i izbora jednog duhovnog bića

Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

Vrhovni sud SAD presudom je okončao pravo na namjerni pobačaj koje je – uz odgovarajuća ograničenja – važilo pola stoljeća. Tako je dao mogućnost saveznim državama da ga dopuštaju ili ograničavaju, pozivajući se na stav da narodu i njegovim predstavnicima vraća ovlašćenja odlučivanja o ovom moralno i pravno delikatnom pitanju.

Trinaest saveznih država odmah je iskoristilo mogućnost i donijelo odgovarajuće zakone o zabrani abortusa. Očekuje se da će polovina saveznih država uvoditi nova ograničenja i zabrane.

Može se očekivati da će niz zemalja u ovoj stvari slijediti Ameriku. Rigidni i reakcionarni ideolozi i političari – posebno, vjerski poglavari različitih konfesija – iskoristiće zgodu da demostriraju svoju volju za moć zahtjevima za ograničavanjem prava žena!

Nikoga kao svještenike različitih denominacija – koju su pod obavezom celibata – volja za moć ne sili tako snažno da staruše đe god naume. Ponese ih uvjerenje da su „advokati“ transcedensa – koga vole nazivati Bogom – pa se samoproglašavaju najpozvanijim da meritorno, rezolutno i arbitrarno sude o svemu i svačemu pa i o problemu namjernog pobačaja. Drže se kao da zaista znaju da postoji volja Božja. Štaviše, drže se i kao da znaju iz prve ruke da Bog ne voli namjerne pobačaje!

Milenko Perovic
Milenko Perović

Njihovo je makijavelističko licemjerje najbjelodanije u pitanju abortusa. Sami sebi su dragovoljno uskratili najiskonskije ljudsko pravo – pravo žene i pravo muškarca – na stvaranje novoga života. Ne remeti ih ta fundamentalna činjenica u namjeri da budu sudije drugim ljudima u pitanjima stvaranja novoga života!

Nije stoga iznenađujuće što je Vatikanska Akademija života požurila da pohvali presudu Vrhovnog suda Amerike. Nije stvar samo u tome da joj ta presuda okrepljuje religijsku ideologiju izgrađenu na žudnji za stalnim ribarenjem i gospodarenjem ljudskim dušama. Još od vremena Prvog svjetskog rata, Amerika je najznačajniji finansijer Vatikana!

Lognitudinalni talas uticaja te presude brzo je dospio i na istočnu obalu Jadrana. Da dodatno duhovno osiromaši državu koja se svim silama trudi da dopre do dubina bijede duha, potrudio se šef tzv. Mitropolije crnogorsko-primorske.

Učen je on i naučen da mu sve što dolazi s Zapada bude mrsko. Po ko zna koji put postupio je licemjerno pa se javno oveselio priči sa zapadne strane o zabrani abortusa. Pokazao je da njegovo neznanje nije ograničeno samo na ono što mu je osnovna struka, nego se jednako rasprostire na genetiku i reproduktivnu medicinu.

Kao da mu je baš Mićović bio na pameti, poznati bioetičar A. Sera je primijetio: «Ljudsko začeće danas više nije neka prirodna tajna, skrivena iza nesavladivih pregrada, zaśenjena sumnjama koje proizilaze iz nejasnih opažanja ili obavijena velom obmanjujućih silogizama ili varljivih sofizama. Ta se stvarnost ne može danas mistifikovati voljom onoga ko o njoj govori.“

Šta etika i bioetika danas govore o problemu namjernog pobačaja (abruptio graviditatis)?

Pitanje je sporno, jer rasprave o moralnom pravu na prekid trudnoće imaju složene argumentacijske nizove pro et contra, zasnovane na indikativnim i vrijednosnim sudovima. Naučna indikativna spoznaja smjera na objektivnost i egzaktnost koje su oslonjene na savremenu genetiku i biologiju. Na drugoj strani, radi se o stvarima koje „mogu biti i ne biti“ (Aristotel), o kojima je moguća voljna odluka i izbor, koje pokreće određena predstava o vrijednosti.

U etičkim i bioetičkim raspravama najčešće se miješaju indikativna i vrijednosna gledišta. Njihovo se pomirenje traži u vodećim pitanjima: Da li su i u kojoj mjeri zigot, fetus i embrion životni oblici kojima bi se mogla priznati ljudska individualnost, osobenost i vrijednost? Može li im se priznati životnost kao „neprekinuti proces, programiran iznutra i autonoman.“

Od rješenja ovih pitanja zavisi kako i pod kojim uslovima se plodu u majčinoj utrobi može priznati status i vrijednost ljudske osobe. Priznanje implicira zaključak da je namjerni pobačaj zločin protiv osobe in potentio. S biološkog gledišta, argument priznanja bazira se na stavu da između rudimentarnog oblika novog ljudskog života i razvijenog oblika ljudskog života – pod pretpostavkom da je ovaj prvi nosilac unutrašnjeg autonomnog razvoja – nema bitne kvalitativne razlike, nego da je razlika samo u stupnju razvoja.

Seriozni protivnici namjernog pobačaja udružuju biološko i filozofsko gledište u odbrani stava da ljudsko biće od trenutka začeća ima potencijalnu vrijednost ljudske individualne osobe. Tu nije od presudnog značaja razlika potencijalne i aktualne vrijednosti. Od formiranja zigota teče jedinstveni proces oblikovanja života. Ne pojavljuje se novi život izneneda ni na kvalitativno skokovit način. Sve svoje oblike on iskazuje kao konkretne rezultate jedinstvenog životnog toka.

S toga gledišta, ako se u jedinstvenom procesu nastajanja individualnog života mogu razlikovati posebne procesne faze, ne mogu se one posmatrati kao strogo odvojeni i diskontinuirani procesi. Ne stvaraju oni odvojene životne subjekte, nego su jedan proces ljudskog individuuma u razvoju koji in potentio zaslužuje poštovanje i uživanje prava nepovredivosti života kakvo ima svako rođeno ljudsko biće. Embrion se može smatrati ljudskim individuumom u razvoju. Razlika u individualnosti graduelnog je karaktera.

Novozačeti život se shvata kao ono što ima svoju ljudsku i individualnu vrijednost, bez obzira na način i okolnosti njegovog začeća. Svaka relativizacija njegove vrijednosti, koja bi otvarala put moralnoj i pravnoj legalizaciji namjernog pobačaja, po sebi podrazumijeva relativizaciju prava na život.

Međutim, ako se biološka veza između majčinskog organizma i ploda ne posmatra na reduktivni način – kao da zigot, fetus, odnosno, embrion „gradi samoga sebe“ – nego se on shvata kao dio majke, rješenje problema namjernog pobačaja znatno je složenije. Ne može se reduktivno posmatrati pitanje o fiziološkoj, biološkoj i moralnoj ulozi majke u procesu nastajanja novoga ljudskoga individualnog života.

Neke feministički nastrojene autorke su – neshvatljivo loše čitajući Hegelovu interpretaciju tragične sudbine Antigone – označile njegovu filozofiju u cjelini kao „vrhunac falocentričke slike svijeta.“ Nijesu one bile u stanju da shvate da je Hegel u „Filozofiji prava“ ženama pripisao višu vrijednost nego što je ikad prije i poslije učinio bilo koji autor.

Po Hegelu, žena je duhovno biće! Njena apsolutna jednakost s muškarcem, koja jedno i drugo čini ljudskim bićem, u tome je što su oboje duhovna bića! Njena duhovna ljudskost je par excellence u moći sinteze vlastite svjesnosti i samosvjesnosti!

Protivnici namjernog pobačaja ne dospijevaju do problemske perspektive koju nalaze imperativ razumijevanja žene kao duhovnog bića. Na paternalistički način, oni reduciraju ili osporavaju duhovno pravo žene da raspolaže vlastitim tijelom, jednako koliko svojim tijelom u svom moralnom i biološkom arealu raspolaže muškarac.

Ako se žena razumije kao duhovno biće, onda pravo na život zavisi od volje žene kao majke! Ako žena ima pravo da rađa, mora imati i pravo da ne rađa! Obje strane njenog prava izvode se iz najvišeg ljudskog prava žene da se ostvaruje u svojoj ženskosti! Tezi o pravu embriona na život, može se uvjerljivo oponirati tezom o pravu žene na raspolaganje vlastitim tijelom i ličnošću.

Žena je ljudsko biće u punoj ljudskoj i individualnoj vrijednosti. Ima slobodu volje i pravo na izbor! Svaka relativizacija njene ljudske vrijednosti – koja bi bila osnovom moralnog i pravnog delegitimiranja prava na namjerni pobačaj – povreda je prava žene na punoću vlastite subjektivnosti i individualnosti. Stav majke je objektivni kriterijum dopustivosti pobačaja. Subjektivnost novog potencijalnog ljudskog subjekta mora zavisiti od subjektivnosti majke, tj. od volje i izbora jednog duhovnog bića.

Do koje je mjere to utemeljen stav, najbolje može pokazati jedna šaljiva hipoteza. Kad bi pojam muškarca nekim čudom bio obogaćen mogućnošću da rađa novi život, da li bi se o njegovom pravu na namjerni pobačaj raspravljalo na isti način kao i o pravu žena na pobačaj?

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Lada
02.07.2022-11:36 11:36

Naravno, muškarcu bi pravo na pobačaj bilo samo po sebi razumljivo kao i bezbolan porod koji bi bio primijenjivan puno , puno ranije.