Druga smrtna presuda za Mihaila Lalića

Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

Ideolozi velikosrpstva postupaju s ključnim nosiocima crnogorske duhovne kulture kao kapetani u negdašnjoj britanskoj mornarici. Kad procijene da je grdno zgriješio, prestupnika su znali osuditi na dvije-tri smrtne kazne koje su izvršavali po propisanim redoslijedima.

Za velikosrbe smrtni grijeh je sâmo postojanje crnogorske duhovne kulture i njenih stvaralaca. Svjesno htijenje da se očuva autohtonost crnogorske kulture uvijek su smatrali nepopravljivim grijehom. Niđe četnička ideologija ne pokazuje svoju tešku patologiju netrpeljivosti, mržnje i sklonosti nasilju kao u odnosu prema svim elementima crnogorske autohtonosti i njenim nosiocima.

Svaki čovjek – ako misli biti čovjek – treba da se rodi dva puta, jednom fizički, a drugi put duhovno (Hegel). Svaki četnik – koji dosljedno slijedi Dobricu, Nikolaja, Moljevića i druge četničke ideologe – misli da Crnu Goru i Crnogorce obavezno treba satrijeti, jednom fizički, drugi put duhovno!

Odavno radi i moćna je u svojoj zloj produkciji četnička proizvodnja neprijatelja. Od Garašanina do danas, istaknuto mjesto među njima pripada crnogorskoj istoriji, državi, kulturi, naciji, jeziku, religiji i mentalitetu, posebno značajnim nosiocima svih manifestacija života ovoga naroda.

Na svaki način ideolozi četništva i njihovi izvođači na terenu gledali su da fizički zbrišu sve što je crnogorsko. Paradigmu takvih zlih namisli postavio je Stevan Nemanja. Nije ostavio kamen na kamen u svom osvajačkom pohodu na Zetu, pokazujući kakva ga je duboka patologija mržnje pokretala u odnosu prema svemu zetskom-crnogorskom! Njegovi nastavljači do danas se trude da ga u tome stignu i prestignu!

Đe u Crnoj Gori nijesu uspijevali s fizičkim uklanjanjem, gledali su da usmrte ili opogane crnogorski duhovni identitet. Nije im nikad manjkalo volje da negiraju da je ikada išta crnogorsko postojalo. Nijesu se ženirali da bezočno prisvajaju, prepravljaju, preimenuju i posrbljuju ono crnogorsko. Najčešće su to činili poput lupeža koji je opljačkao tuđu kuću pa onda potkupio neke od ukućana da svjedoče da je to opljačkano uvijek bilo njegovo?!

Bez duhovnih i moralnih kočnica, znali su izvitoperivati i kompromitovati djela crnogorskog duha. Paradigmatski oblik primjene ovih metoda daje dugo iskustvo posrbljivanja i početničivanja Njegoša. Velikosrpstvo je dva puta ubilo Njegoša. Učinilo je to fizičkim odnosom prema Njegoševim zemnim ostacima, drugi put prema njegovom duhovnom nasljeđu.

Aleksandar Karađorđevića je uništio autentičnu Njegoševu kapelu na Lovćenu. Nije mu ni padalo na pamet da je popravi, iako je bila neznatno oštećena u Prvom svjetskom ratu. Naprotiv, duhovni i fizički razur države Crne Gore htio je i simbolički da utvrdi razurom Njegoševe kapele. I to mu je malo bilo pa je novu kičersku kapelu  posvetio svom sinu Petru!

Šta se činilo s zemnim ostacima Njegoša dok je Aleksandar slavodobitno avetao po lovćenskoj kapi? Kud su se za to vrijeme dijevale Njegoševe kosti? Jesu li držane i čuvane na jednom mjestu? Jesu li se opet našle na okupu u Karađorđevića kapeli? Valjalo bi da ozbiljna istorijska nauka napokon odgovori na ova pitanja.

Grđe je prošao Njegošev duh u četničkim “recepcijama” i “interpretacijama.” Četnički “intelektualni” falsifikatori do kraja su izvitoperili i opoganili izvorni humanistički smisao Njegoševe poezije. Potisnuli su iz javne svijesti svaku spoznaju o Njegoševoj dubokoj empatiji za sve bratske narode Balkana i odanosti misli o njihovom nacionalnom oslobođenju.

Načinili su od Njegoša ideologa zločina, etničkog čišćenja, netrpeljivosti i mržnje prema suśednim narodima. Osakatili su ga da može stati u kalup njihove zlikovačke ideologije i velikodržavnih osvajačkih planova. Satrli su sve što Njegoš uistinu znači, da bi od njega načinili srpskog nacionalnog ideologa!

Od Njegoševog djela načinili su zastavu pod kojom se – jednako kao i 1941. i 1991. godine – postrojava četnička ološ. Sve što je spremno na zločin prema inovjernim komšijama i sunarodnicima koji drugačije misle  barjači duhovno usmrćenim Njegošem!

Teški zločin protiv crnogorskog istorijskog duha četnički ”inteligenti” načinili su početničivanjem Njegoša. Samo po sebi, nije veliko zlo što su uporno pokušavali posrbiti Njegoša, nego što su ga početničivanjem i fašiziranjem pokušavali učiniti svojim vodećim duhovnim orijentirom!

Ne veseli spoznaja da neko pokušava steći nacionalni duh preuzimanjem duha drugoga naroda, bilo recepcijom, bilo otimanjem! Duh jednoga naroda vijekovima se kuje u njegovim mentalitetskim radionicama. Koliko je naroda na svijetu, toliko je i narodnih (nacionalnih) duhova. Po tome što je svaki od njih – duh za sebe, moguća je njihova participacija u duhu epohe, uzajamna razumljivost i prijemčivost!

Ne može se duh mehanički prenijeti u drugi narod do mjere da s njim organski sraste. Od takvih pokušaja mogu ispasti samo frankenštajnske i neautentične kulture otužnih oponašanja!

Srpska kultura nikada nije znala ni mogla znati što bi uistinu s Njegoševim duhom! Mogla je od njega praviti pozlaćenu draperiju iza koje će kriti svoju prośečnost ili stalno iznova šiti od njega svoju nacionalističku zastavu! Teško Njegoševom geniju kad ga počnu prisvajati “nišči duhom” koje vode neplemenite namjere!

Tu se brloži nevolja neautentičnosti. Posrbljujućim ukorjenjivanjem Njegoša stalno se pokušavalo apstrahovati od duhovnog svijeta iz koga je Njegoš došao i naroda koji je stvarao taj svijet i živio u njemu i od njega! Ni najdobrohitniji srpski tumači Njegoša nijesu bili spremni za spoznaju da je Njegoš pjesnik drugog duha i drugog naroda!

Svojom mentalnom lakomošću koja tuđim duhovnim blagom misle da može popuniti svoju izvornu duhovnu prazninu, oni su omogućili duhovni zločin početničivanja Njegoša! Kad im se učinilo da su mu se najviše približili, udaljili su Njegoša svjetlosnu godinu od svoje nacionalne kulture! To što ona grčevito stiska “kao svoga Njegoša,” samo je njegov grdni falsifikat!

Velikosrpske “umne glave” misle da je došlo vrijeme posrbljivanja, pa i početničivanja Mihaila Lalića! Dugo su velikosrpski lovci na crnogorsko kulturno blago izbjegavali čak i pomisao da prisvoje, posrbe i početniče Mihaila Lalića. Previše je Lalić bio propartizanski, procrnogorski, antivelikosrpski i antičetnički pisac da bi ga se moglo lako ugurati u panteon velikih pisaca “srpskog sveta.”

Teško je stoga dokučiti zdravom ljudskom razumu zašto je četničko “Udruženje književnika Crne Gore” odlučilo da počne ubirati falsifikovane četničke tantijeme od imena i djela Lalića, pa još i od Mirka Banjevića i Janka Đonovića. Slabašan mu je izgovor da se okreće ovim književnicima zbog njihove “uloge i djelovanju UKCG i osnivanju časopisa “Stvaranje.” Dok ih se četnici prerušeni u pisce nijesu dokopali, UKCG i “Stvaranje” nijesu nastali ni djelovali da bi širili srpsko velikodržavlje, četništvo i potiranje svega crnogorskog!

Odista, biće zanimljivo pratiti kako će ova generacija četničkih “intelektualaca” pokušati od Lalića retroaktivno praviti sebi sličnoga! Da se ne zaboravi, od ideoloških predaka onih koji danas drmaju “Srpskom kućom,” “Udruženjem književnika Crne Gore” i časopisom “Stvaranje,” Mihailo Lalić je 1942. godine bio osuđen na smrtnu kaznu zato što je bio partizan, komunista i borac protiv okupatora i četničkih kvislinga!

Osudio ga je ondašnji kvislinški četnički sud sačinjen od ideoloških predaka današnjih četničkih kvislinga! Nije im Lalić ostao dužan. U svojim romanima je bolje od ikoga rasvijetlio apsolutnu patologiju četništva! Njegove analize jednako važe i za današnje “crnogorsko” četništvo. Ako današnji četnički “književni” sud nastavi da prisvaja Lalića, biće mu to druga smrtna presuda!

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta