Dritanova Svinjajevina

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

Odgovarajući poslaniku Evropskog parlamenta Francuzu Tijeriju Mariniju, koji je inače ruski zet i ruski lobista, na pitanja o Crnoj Gori, koja kao da ih je pisao sam srpski patrijarh Irinej, Oliver Varhelji, evropski komesar za proširenje, značajno je naglasio da će insistirati na „efikasnoj zaštiti prava svojine i slobode vjeroispovjesti“. Zahtjevam od g-dina Varheljija da, prije nego li javno iznese bilo kakav zaključak po tom pitanju, dostavi crnogorskoj javnosti uvjerljive dokaze o tome ko je vlasnik sakralne imovine u Crnoj Gori izgrađene do 1918, pošto sebi daje pravo da se bavi, kako se meni čini, legitimitetom članova 62, 63. i 64. Zakona o slobodi vjeroispovjesti. Kako bi imao širi uvid u nešto o čemu, očito, nema pojma, preporučujem mu da pročita rad mađarskog akademika, dr. Jozefa Bajze, objavljen 1927. u Budimpešti, „Crnogorsko pitanje“, umjesto što bespogovorno sluša laži koje mu serviraju prijatelji njegovog predśednika, Viktora Orbana, iz Beograda.

Btw, zašto građani Crne Gore odvajaju novac za Ministarstvo vanjskih poslova i mrežu poslanstava po svijetu ako oni nijesu sposobni da približe evropskim partnerima i čitavom svijetu punu istinu o crkvenom pitanju u Crnoj Gori? Umjesto kočenja pred kamerama i po raznim međunarodnim skupovima, bolje da su vrijeme utrošili na razbijanju laži koje se serviraju iz Beograda, bilo kampanjama putem medija, bilo političkim putem, ili vikipedijom na svjetskim jezicima, đe se očito prepoznaje srpski rukopis. Zar nije užasna sramota da među Evropljanima i Amerikancima cirkuliše priča da se u Crnoj Gori proganjaju hrišćani?

Više puta sam predlagao državi Crnoj Gori da povede postupak pred međunarodnim sudovima pravde o preispitivanju zakonitosti odluka tzv. Podgoričke skupštine i poništenju svih odluka i posljedica koje je proizvela. Bez obzira na kasnije dokumente i ustave koji su je stavili van snage, jer oni nijesu poništili posljedice tih odluka. One su ostale do danas. Politička deklaracija u Parlamentu jeste u redu, ali se ona doživljava upravo kao politička od njenih protivnika. Presuda međunarodnog suda bi stavila tačku na dalja tumačenja i delegitimisala sve što je proizvela ta lažna skupština, podvale da li je postojala ili nije država Crna Gora, uključujući i sramno i kriminalno gašenje autokefalne CPC sa dva potisa člana Sinoda od sedam koliko ih je bilo i njeno nezakonito i nasilno „priključenje“ novostvorenoj Ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi KSHS. Tada ne bi bilo ni palamuđenja o 800 godina SPC u Crnoj Gori.

Vjerovatno najpoznatiji crnogorski influenser, Dritan Abazović, svojim postupcima kao da tobože ima jasnu viziju i koncepciju buduće Crne Gore, uveo je u Crnu Goru raznorazne interese i uticaje spolja, naivno vjerujući da će mu podrška koju ima od određenih krugova iz Njemačke obezbjediti političku stabilnost i održivost. Sa njegovim godinama i iskustvom neumjesno samouvjereno priča o stvarima koje definitivno ne može kontrolisati, praveći od Crne Gore poligon na kojem će se on i većina buduće vlasti učiti na sopstvenim greškama i zabludama. Kao da Crna Gora može sebi dozvoliti luksuz da se laici u svim oblastima državnog funkcionisanja igraju sa njenom budućnošću. Populizam i destrukcija prema državnim institucijama kojom su se bavili svih godina vladavine DPS-a i njegovih koalicionih partnera kao da je teren na kojem se jedino ośećaju produktivnim. Umjesto ozbiljnosti i senzibiliteta kad se radi o državnim institucijama i onima koji ih čine i sa kojima treba da uspostave saradnju i dalje se bave jeftinim političarenjem i udvaranjem prostoti i nacionalističkom patosu onih koji su Crnu Goru uvijek doživljavali kao dio interesnog i identitetskog prostora Srbije i Rusije.

Pitanje je koliko treba biti ograničen pa ne biti svjestan da je igrarija oko vojnog poligona na Sinjajevini isključivo politička priča. Odjednom su oni koji su nudili Rusiji svoju zemlju za vojne baze postali ekološki svjesni i zabrinuti da će vojska Crne Gore, dakle vojska zemlje u kojoj se nalazi Sinjajevina, uništiti čitavu planinu time što će na njenom parčetu se obučavati u bojevom gađanju? Prisustvo Abazovića među prilično trivijalnim društvom, okupljenim uz alkohol i gusle oko logorskih vatri, je gest nedoraslog političara, bez svijesti da se država ne može voditi tako što će podilaziti onima za koje misli da su mu omogućili dolazak na vlast. Koliko je to bio glup potez govori to da su mu tzv. branioci Sinjajevine poručili, na njegove predloge o alternativama, da nijedna druga lokacija u Crnoj Gori, ne samo Sinjajevina, ne može bit poligon vojske Crne Gore. Na taj način vrlo jasno pokazali ono što se vrlo često čuje od mnogih njihovih eksponenata, da je sadašnja vojska Crne Gore NATO vojska koju treba rasformirati i praviti novu, kako kažu – narodnu, vojsku. Valjda po uzoru na čuveni VII bataljon?

Dovoljno je samo viđeti ruke podignute u vazduh sa skupljena tri prsta pa shvatiti što je u pozadini otpora prema crnogorskoj vojsci. Ali Dritanu Abazoviću ne smeta nijedan simbol ili gest kojim se pokazuje otpor crnogorskim institucijama, državnim simbolima i znamenjima, karakteru crnogorske države i privrženost drugim državama. Ideja da će se ignorisanjem nacionalnih, identitetskih i sličnih pitanja,  ona pasti u drugi plan, da će prestati podijeljenost, suprostavljenost, njihov upliv na politiku i na sudbinu zemlje je u toj mjeri naivna i besmislena da će se vratiti kao bumerang u još potentnijem obliku. Uostalom, dugovječnost vladavine DPS-a je upravo posljedica tih neriješenih pitanja i djelovanja izvana na nacionalno biće crnogorskih građana i straha građana od velikodržavnih nasrtaja na Crnu Goru i crnogorski identitet. A, vjerujem, od tih pitanja će zavisiti i dugovječnost buduće vlasti. Otuda se mogu čuti prononsirani velikosrpski nacoši po crnogorskim medijima kako podmeću kukavičje jaje da se manemo priča o nacijama, identitetima, … i da se tobož bavimo „onim od čega se živi“. U međuvremenu će oni, zajedno sa SPC, da, kako reče mandatar  i „kralj jedne od dvije srpske države“, da Crnu Goru privole carstvu malog Šengena, bliskosti sa Srbijom i što većem prisustvu Srbije u Crnoj Gori. Treba odista biti glup pa ne viđeti da se radi o zavođenju za Goleš planinu.

„Dok se narod ili narodi svađaju, vlast i podzemlje zadovoljno trljaju ruke i dovršavaju pljačku društvenih resursa...“ je omiljena tirada Dritana Abazovića, kojom kupuje naklonost kvazigrađanluka i međunarodnih predstavnika, što je najobičnija politikantska podvala. Na TV Vijesti dijete iz predškolske ustanove govori na temu društvo: „Mi živimo u kući, mi smo u Podgorici i mi smo Srbi“! Po društvenim mrežama đeca od samo nekoliko godina mašu trobojkama i pjevaju srpske nacionalističke pjesme, đeca predškolskog uzrasta predvode litije sa trobojkama, ikonama i pjevaju crkvene pjesme, slave se rođendani đeci obučenoj u odjeći sa srpskim grbovima i natpisima Srbija, duvaju se svjećice na tortama u obliku trobojke sa grbom, itd, itd. Pričati gluposti kako vlast producira podjele je šećerlema za strance koji ne razumiju sa čime mi imamo posla. Mi imamo posla sa srpskim nacionalističkim radikalizmom koji se stvara od malih nogu i u čemu učestvuju roditelji, rođaci, kulturne, naučne i ostale kvazielite iz Crne Gore i regiona. Nešto slično sam gledao kod Palestinaca koji od rođenja uče đecu da su im Jevreji krvni neprijatelji. Političari samo koriste ono što se nataložilo djelovanjem najgoreg soja kome očito nije dovoljno krvi koja se prosula po prostorima bivše Jugoslavije zahvaljujući tom ludilu.

„Poput kameleona, nacionalizam dobija boju prema svom kontekstu. Pod- ložan beskrajnoj manipulaciji, taj nadasve podatljivi splet vjerovanja, sentimenta i simbola, može se razumjeti jedino u svakom specifičnom primjeru“, kaže A. Smith, jedan od najpoznatijih teoretičara nacije i nacionalizma. Narativne interpretacije prošlosti imaju značajnu funkciju u reprodukovanju nacije, kao i u oblikovanju i učvršćivanju željenog nacionalnog identiteta. Nacija je jednačina sa više promjenljivih i ukoliko se zlonamjerno interpretiraju istorijske činjenice onda je moguće proizvesti generacije onih koji, recimo, današnju državnu zastavu Crne Gore, koja jeste simbol trajanja Crne Gore i njenog naslijeđa proglašavati – „NATO“ zastavom. Crvena zastava sa grbom se nalazi na svim slikama bitaka iz Balkanskih ratova i Velikog rata, uključujući i Mojkovačku bitku koju slave i u Beogradu. Na dvoru kralja Nikole se vijorila ista takva zastava. I to i prije i nakon donošenja Ustava 1905, u kojem, u članu 39, piše, ne koje su boje zastave, nego „Narodne su boje: crvena, plavetna i bijela“. Što odgovara crnogorskoj nošnji kod muških. Te boje su korišćene samo za lente na medaljama i ordenju, a ne i za zastave. Zastava sa tim bojama je bila samo neka vrsta dvorske zastave i nikada nije figurirala kao državna!

Crnogorski iseljenici u Peroju (Istra) sačuvali su Crnogorsku zastavu iz XVII stoljeća crvene boje, sa bijelijem krstom u sredini. Iz Njegoševog doba sačuvan je opis Crnogorske zastave koju je načinio Bartolomeo Bjazoleto, postavljene na Tablji, iznad Cetinjskoga manastira. Boja joj je bila svijetlo blijedo žuta, a po sredini mali crveni krst. U vrijeme Knjaza Danila I Petrovića Njegoša Crnogorska zastava je bila takođe crvena, kao i ona perojska a na sredini je imala izvezen „grb zemaljski” (Crnogorski dvoglavi orao).

Trobojnice se javljaju tek za vrijeme francuske revolucije (1789). Fermanom turskoga sultana Mahmuda (1835) prvi put je u Srbiju uvedena trobojnica, crveno-plavo-bijela (“da se od visokog dževleta moga daje i serbskome narodu trobojnica barjak“), koja je na crvenom polju imala četiri zvijezde kao simbol podaništva Otomanskom carstvu, a na plavom polju nacionalni grb. Takva zastava je milija nekima u Crnoj Gori nego ona pod kojom je Crna Gora bila luče slobode!

Popunjavanje praznog govora prepunog laži, kojima su zasuti mladi naraštaji onih koji se u Crnoj Gori deklarišu kao Srbi, istorijskim činjenicama jedini je način da se ublaži radikalizam i podjele u Crnoj Gore. To se sigurno neće postići otvaranjem svih vrata i poluga vlasti onima koji promovišu prazan govor, prepun obmana. I tu ja, da se razumijemo, ne zamjeram samo Dritanu Abazoviću. Konačno, meni je jasno da on savršeno dobro komunicira sa glasnogovornicima velikosrpskog nacionalizma, i u Crnoj Gori, i preko medija u Srbiji. Ne znam zašto se eskulpiraju od odgovrnosti oni koji su tobože bili dio suverenističkog procesa, koji sebe nazivaju nacionalnim Crnogorcima, poštuju CPC, a najvećim dijelom čine URA-u? Čak im je i glasačko tijelo URA-e iz tog nacionalnog korpusa.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta