Dritanov posljednji ples

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Do prije par dana bila je to bezlična, neupadljiva, blijeda kampanja u kojoj su svi kalkulisali i štedjeli riječi, pripremajući se valjda za neke postizborne poteze kojima bi upotpunili prethodnu nedorečenost. Niđe zastava, niđe ruku na srcu, niđe poruka mržnje, sijanja straha, prijetnji  „ko će koga“ dan nakon izbora.

Možda je samo svježe rastureni Demokratski front, shvativši da je u kampanji za predsjedničke izbore previše bio ono što nije, donekle reterirao i predstavio se u starom svjetlu.

Čuli smo poruke svih, saznali šta ko nudi i ostaje da se zapitamo: što nas to, zapravo, čeka u neđelju?

„Manje rada – više para“, dominantna je poruka političkih subjekata. Sve se svodi na pitanje ko će dati više. Neko će povećati plate, neko penzije i socijalna davanja, biće tu subvencija za kupovinu stanova i automobila, biće i dodataka na platu, ali niko ne precizira iz kojih izvora namjeravaju da finansiraju budžetski trošak. Od koje ekonomije?

Kažu da je dobro to što su građani sve manje zainteresovani za identitetske teme, što je manje svađe i mahanja zastavama, što dominiraju socijalna obećanja. No, morali bismo znati kako ćemo to očuvati finansijsku stabilnost crnogorskog ekonomskog sistema ako neka od desetak političkih struktura koje obećavaju kule i gradove, dođe u poziciju da obnaša vlast. Ili će ipak biti da su u pitanju nerealna, neodrživa, populistička obećanja, bez roka kad će biti ostvarena. Ona vrsta obećanja koja obično traju koliko i kampanja.

Ekonomisti su upozorili da je rast bez ekonomskog razvoja neodrživ, jer je jasno kuda vodi presraspodjela unutar postojećih sredstava ukidanjem određenih izdvajanja. Pitanje je samo da je je neko to čuo ili želio da čuje. Ili su im kokice i ćevapi, te nove šarene laže, koje su dijelili na skupovima Dritan and Comp. bili ukusniji od napornog razmišljanja o tome koliko dugo će crnogorski budžet izdržati sva ova silna, sladunjava obećanja.

A onda je kripto premijer, šifrovan od nekih zapadnih ambasada, sa kriptovanim telefonom u džepu i „dokazima“ o sumnjivom finansiranju nekih subjekata od kripto zajednice, unio nemir u ovdašnji politički diskurs, svega par dana uoči predizborne tišine.

Spajke kao Đido

Neupućen posmatrač, ili pak naš čovjek koji bi iz neke nedođije doletio doma u utorak veče kada je omaleni premijer zakazao sjednicu Vijeća za nacionalnu bezbjednost, mogao je pomisliti da je, recimo, Milivoje Katnić pokušao državni udar. Ili bi pronašao naslov iz nekog petparačkog portala koji je objavio da je Dritan kandidat za generalnog sekretara NATO, pa bi pomislio da je njegov odlazak nenadoknadiv gubitak po sistem bezbjednosti i kraj za ANB, a možda i za državu.

Ali, ne: čovjek je ladno zakazao sjednicu akcentujući kao razlog neku prepisku čovjeka koji je tek obični učesnik na izborima, ali ne i javni funkcioner, pogotovo ne iz sektora bezbjednosti, sa osobom sa potjernice. Kako je samo zaboravio da je i sam, prije par mjeseci, u Londonu srdačno razgovarao sa jednim takvim?! Koji kao i ovaj ima inicijale D.K.

Dritan Abazović još jednom je zlorabio institucije u svrhe lične i promocije partije koju samo dani dijele od odlaska u bespovratnu prošlost. Nije on takvu sjednicu zakazivao ni kada se desila tragedija na Cetinju, ni kada su hapšeni visoki funkcioneri iz bezbjednosnog sektora, ni bilo kojom prigodom koju je režirala nova većina u razgradnji državnog tkiva Crne Gore u tri posljednje godine.

Tako smo tek u finišu kampanje saznali da nam je nacionalna bezbjednost ugrožena, da imamo sumnjivo finansiranje nečije kampanje od strane kripto zajednica, da imamo nelegalni kriptomat, neotvoreni laptop u kome leže svi odgovori, koji je dospio u ruke Suzane Mugoše…

Svašta je naprasno izdešavalo, svakolika muka svalila se na zajednicu koju s mnogo napora i truda vode velikomučenici Dritan Abazović i Filip Adžić koji su sve svoje znanje i intelektualne kapacitete upregli u borbu koju simbolično sublimira odrednica „ruka pravde“.

Premijer je juče kazao da je interes javnosti da se u slučaju Do Kvona i Spajića „utvrdi istina“. Veli da budi sumnju to što su „navodno postojali kontakti između Spajića i Do Kvona“, kao i to što „imamo pokušaj da treća strana pokušava da finansira nešto da bi ostvarila korist“.

Udarile su na Milojka Spajića sve strukture svetosavske Crne Gore koje su ga, fakat, svojevremeno i dovele u prvu postdepeesovsku Vladu. Tačno me sve ovo podsjetilo na sjednicu – plenum CK SKJ iz 1954. godine kada se cijela Partija obrušila na najvećeg intelektualca među njima, Milovana Đilasa i degradirala ga, a potom uhapsila. Istina, Spajić nije intelektualac Đilasovog kova, naprotiv, ali je u ovovremenoj konstalaciji političkih snaga važniji i veća opasnost po aktuelnu strukturu vlasti, nego što je bio Đido te 1954. godine.

„Sva se Bosna na Aliju sprema, a Alija ni abera nema“, izgovorio je tada Đilas iz Beograda u slušalicu prisluškivanog telefona svom zetu, narodnom heroju Komnenu Ceroviću. Ne znam hoće li Spajić ovih dana na sličan način bagatelisati hajku koju su protiv njega poveli ujedinjeni svetosavski igrači Aleksandra Vučića, ali je sasvim sigurno da će ih u nedjelju, ako ga ne sklone u ”Kinšasu”, još ubjedljivije pobijediti nego što bi – da nije bilo ove afere.

Ipak, omalenog Dritana ne treba tek tako otpisati u trenucima kada se sa svakim novim danom suočava sa situacijom da će u nedjelju veče ponovo biti niko i ništa, kao što je bio i prije nego mu je crkva Srbije dala moć u ruke. A on joj zahvalio tako što je odradio prljavštinu od koje je bježao svaki crnogorski Srbin – potpisao je veleizdajnički „temeljni“ ugovor i tako grobove naših predaka prebacio u katastar Porfirija Perića.

Postizborne koalicije – nepoznanica

Sladak je, presladak kolač vlasti. Sjećam se da sam dan nakon famoznog 30. avgusta napisao na Fejsbuku post koji tek sada, tri godine kasnije, dobija prave obrise. Naime, vidjevši svu onu svjetinu slavljenika gladnih osvete, vlasti i privilegija, zapitao sam se: „Ko će OVO sad nahraniti, kukala ti majka“.

Tri godine kasnije, ovo se pretvorilo u sveopšti grabež. Nepotizam nikad veći, partitokratija nikad jača, zapošljavanje „po dubini“ nikad ogoljenije. Ono što su prethodnici strpljivo „gradili“ 30 godina puneći džepove i čerupajući društveno bogatstvo, ovi su pokušali da odrade za manje od tri godine. I zato smo tu đe jesmo.

Neđeljni izbori – ako apstrahujemo hajku na Spajića – biće novina po činjenici što će se prvi put većina birača opredijeliti za onoga ko neumorno forsira socijalnu priču. Koliko je sve to populizam i prazna retorika, a koliko nešto što će uticati na kvalitet života, pokazaće vrlo brzo brojke u državnom budžetu.

Nekoliko političkih subjekata bukvalno je (po formi) kopiralo predizborni koncept Pokreta Evropa sad, pa su se zdušno potrudili da uvećaju brojke koje je ponudio Spajić. Dobili smo posve drugačiji predizborni nastup prekomponovanog DPS-a, prizemni populizam koalicije koju predvode Dritan i Aleksa, povratak sebi od dijela negdašnjeg DF-a, nikad veću samouvjerenost SDP-a…

„Preokret“ i Pokret „Mi možemo“, istinska su osvježenja na političkoj sceni, a ovi drugi će pokupiti i dobar dio glasova nekadašnjih suverenista i apstinenata. Bošnjačka stranka će vjerovatno ojačati, Albanci takođe, a HGI će se nesumnjivo vratiti u parlament. Takođe, „prosuti“ glasovi – a biće ih više nego ikada – umnogome će prerasporediti učinak mnogih.

Sve postizborne kombinatorike ostaju otvorene, moguća je saradnja i među onima koji nikada nijesu sarađivali, ali će najzanimljivije biti hoće li PES željeti koaliciju sa nekim od subjekata koju mu nekoliko dana pred izbore „rade o glavi“. Jednako zanimljivo biće hoće li doći do saradnje Pokreta Evropa sad i DPS-a, čime bi se obistinila „strahovanja“ ”srpskog sveta” da je strani faktor, razočaran njihovim učincima u posljednje tri godine, spakovao potpuno novu koaliciju, spremnu da realizuje evropske obaveze u pristupanju EU.

Konačno, ne desi li se do vikenda nešto što bi ličilo na potez očajnika (čitaj: Dritana), biće to jedan miran izborni dan u kome je pojedinačni učinak političkih subjekata prilično izvjestan, a koaliranje nakon izbora velika nepoznanica.