Dijelektičko razrješenje filozofsko-mistične dileme o jednom idiotu

Tekst objavljen u četvrtak na portalu Aktuleno pod naslovom ”Idiot” u kom se kroz poređenje sa likom iz literature pokušavaju razotkriti motivi političkog djelovanja potpredsjednika vlade Dritana Abazovića izazvao je ogroman broj pozitivnih reakcija i prihvaćen je sa oduševljenjem kod hiljada čitalaca portala Aktuelno. To se moglo zaključiti iz mnoštva pohvala i pozitivnih komentara upućenih našoj redakciji.

Međutim, izvjestan broj čitalaca opravdano je izrazio, dekartovski rečeno, metodsku sumnju, u način na koji smo prikazali psihološki profil potpredsjednika vlade. Kako je određen broj naših čitalaca napomenuo, nije bilo adekvatno praviti analogiju između Abazovića i lika iz romana Fjodora Dostojevskog – Lava Miškina, jer su, kako su naši čitaoci s pravom primijetili, ta dva karaktera neuporediva zbog jedne bitne razlike.

”Knez Miškin je asocijalan, epileptičar, bolestan, ali nije zao. Sa druge strane, Abazović je izobličen od zla, frustracija i želje za osvetom”, u ovoj rečenici može se sumirati dilema koju su naši čitaoci imali kada je u pitanju tekst objavljen u četvrtak pod naslovom ”Idiot”.

Jasno je i potpuno opravdano da mnogi građani Crne Gore imaju duboke sumnje kada je u pitanju etički kvalitet potpredsjednika vlade koji je za njih eksplicitno i bez ikakve dileme – ”zao”.

Ipak smatram da takav stav predstavlja predrasudu, koju ću nazvati ”zloupotrebom okamovske britve (ili noža)” čime se apriori eliminiše mogućnost da je osoba Dritan Abazović ”dobra”, ili da može da posjeduje bilo kakav etički pozitivan kvalitet.

Uz insistiranje da je Abazović ”zao”, na etičko-misitičnoj ravni bi po automatizmu  morali da isključimo mogućnost njegovog poređenja sa knezom Miškinom, i to je pretpostavka pod kojom kritike naših čitalaca mogu biti uvažene.

Međutim, u tekstu koji je objavljen u četvrtak, kako je napomenuto, izražen je lični stav autora koji navodi ”da poznaje, ili je poznavao Abazovića”, zatim da ga pamti kao čovjeka koji zrači benignom naivnošću i koji je, poput kneza Miškina asocijalan i stidljiv sa ozbiljnim kompleksima, koje liječi bjekstvom u psihotičnu ekstrovertnost lišenu bilo kakve promišljenosti. Takva psihotična ekstrovertnost ga karakteriše kao političara sa kojim, kako je navedeno u tekstu ”Idiot”, upravljaju nalogodavci kao ”sa majmunom na uzici”.

Kada bi ostao na subjektvnoj ravni, gore navedena argumentacija bi bila dovoljna da adekvatno odgovorimo našim čitaocima. Ali, portal Atuelno je stekao široku čitalačku publiku i postao prepoznat kao medij koji se ne zadovoljava jednostavnim objašnjenjima koja se zasnivaju na subjektivnim stavovima i mnjenjima. Mi tragamo za objašnjenjima koja teže objektivnoj istini i razotkrivanju suštiniskih uzroka društveno-političkih pojava. Stoga ćemo metod koji primjenjujemo na društveno-političku stvarnost ovoga puta primijeniti da bi razriješili filozofsko-mističnu dilemu otvorenu od strane naših cijenjenih čitalaca.

S obzrom da smo medij koji promoviše evropske vrijednosti, i u ispitivanju ovog problema koristićemo se dobrom tradicijom evropske filozofske metodologije, kombinujući hegelijansku, dakle njemačku klasično-idealističku, i sokratovsko-platonovsku – grčku dijalektiku.

Premisu naših čitalaca uzećemo kao početnu tezu, kojom ćemo zatim dodati našu antitezu da bi na kraju trijumfalnom sintezom razriješili filozofsko-mistično pitanje – da li je Dritan Abazović previše ”zao” da bi mogli da primijenimo ispravnu analogiju između njega i kneza Miškina, odnosno da li je potpredsjednik vlade stvarno ”idiot”?

Krenimo od TEZE: Naši čitaoci ne mogu da prihvate poređenje potpredsjednika vlade Abazovića sa knezom Miškinom jer smatraju da je Dostojevski predstavio svog (anti)junaka kao osobu koja je u biti ”dobra” samo nesposobna da se na pravi način nosi sa izazovima i iskušenjima svakodnevnog svijeta koji ga navodi u ludilo. Razumljivo je da je za naše čitaoce Abazović zlo, jer je njegova prirepak-izdajnička partija, pod pokroviteljstvom opskurnih parapolitičkih i pseudomedijskih krugova na velika vrata uvela velikosrpski hegemonizam, rusku subverziju i nesposobne kadrove koji združenim snagama veoma brzim tempom ruše temelje države.

Sve ovo stoji kao činjenično stanje u društveno-političkoj ravni, ali s obzirom da smo ušli u ravan filozofije, čak religije i mistike, moramo sagledati sve aspekte ovog veoma kompleksnog pitanja.

Dolazimo do ANTITEZE: Autor ovih redova, kao autor teksta ”Idiot” smatra da bi gore navedena pretpostavka bila simplifikacija jednog izuzetno kompleksnog filozofsko-mističnog pitanja koje se povezuje sa porijeklom zla. S obzirom da su o pitanju porijekla i prirode zla vođene nebrojene rasprave i napisani tomovi knjiga, ovom pirlikom ćemo samo pomenuti dva osnovna pravca mišljenja kojima se pokušava objasniti ova mistična dilema.

Osnovna dva suprostavljena stanovišta koja se tiču porijekla i prirode ”zla u svijetu” su:

1. Da je zlo imanentno, odnosno da potiče od čovjeka kao indvidue i ne postoji ako ne postoje ljudi i društvo u okviru kojeg se kroz socijalnu interakciju manifestuje zlo.
2. Prema drugom stanovištu koje zastupa ustaljena hrišćanska dogma, zlo je trnanscedentno i postoji kao objektivna kategorija nezavisna od ljudskog društva i ljudskih mnjenja.

Bez obzira koju teoriju uzeli, Dritan Abazović se ne može uzeti kao čisto, iskonsko ”zlo” koje ga izuzima od mogućnosti da bude upoređen sa knezom Miškinom.

1. Jer ako je zlo transcedentno i ako stvarno postoji neki objektivni autogenerišući izvor zla koji se u religijskoj literaturi naziva Satanom, Luciferom, Šemijazom, Belzebubom – Abazović bi bio samo žrtva uticaja tih malevolentnih sila koje na njega djeluju preko političkih nalogodavaca, a čija se manifestacija u potpunosti realizovala nakon njegovog dolaska na vlast. Dakle, u ovom slučaju Dritan jeste ”idiot” na kanapu kosmičkih sila univerzalnog zla koje na njega djeluju preko političkih nalogodavaca. On jeste pogodni idiot kroz kojeg se zlo manifestuje, što znači da može biti upoređen sa knezom Miškinom.
2. Ako sa druge strane uzmemo teoriju da zlo nema uporište u objektivnom i univerzalnom principu, da je relativno i da postoji samo u odnosu među ljudima kao kategorija njima imanentna, Abazović je i dalje izuzet od etikete ”čistog zla”. Jer potpredsjednik Vlade jeste čisto zlo za većinsku Crnu Goru jer su on i njegov politički provizorijum sredstvo kojim se razara crnogorsko društvo i država. Ali sa druge strane Abazović je nezamjenjivo sredstvo u rukama velikosrpsko-ruske hegemonije, stoga predstavlja najveće ”dobro” za one koji žele da uruše državu Crnu Goru i pretvore je u srpsko-rusku teokratsku koloniju. Znači da je i u ovom slučaju korisni ”idiot” u službi velikosrpskih ciljeva, iako zao za većinsku Crnu Goru, stoga njegovo poređenje sa Miškinom može biti prihvaćeno.

Razrješenje misterije – SINTEZA: Nakon izlaganja teze i antiteze, po nužnosti dijalektičkog metoda dolazimo do konačne SINTEZE odnosno rađanja pomirujuće nove istine koja razrješava sve dileme, ali i otvara vrata za nove istine.

Sokrat je zastupao teoriju da mudar čovjek ne može biti zao i isticao je da – da bi čovek pravilno živio mora znati šta je to dobar život.

Uzimajući Sokratovo stanovište da se ”vrlina, odnosno dobrota uče” kao ”filozofski alat”, dolazimo do SINTEZE koja će pomiriti stavove čitalaca portala Aktuelno i našeg uredništva.

Budući da prema Sokratu mudar čovjek ne može biti zao, pretpostavimo da  isto važi i za suprotno. Ako ovu pretpostavku primjenimo na potpredsjednika vlade dolazimo do zaključka da je on kao politički diletant koji živi u mjehuru sopstvenih političkih fiksacija i kvazi-intelektualnih fantazija suprotan od mudrog čovjeka. To ga automatski svrstava u kategoriju ljudi koji su, po Sokratu, i te kakao podložni ”zlu”.

S obzirom da zlo i glupost odnosno ”idiotizam” po Sokratu, ne samo da se međusobno ne isključuju, već idu jedno sa drugim i predstavljaju kauzalno povezane epistemiološko-etičke kategorije, dolazimo do zaključka da je potpuno opravdano što smo Abazovića uporedili sa knezom Miškinom, što je bila početna premisa u tekstu ”Idiot”. Ali takođe dolazimo do zaključka da su i naši čitaoci bili u pravu kada su kazali da je ”Abazović izobličen od zla”.

Stoga kada bi se, hipotetički gledano, Dostojevski digao iz groba i želio da napiše knjigu prikladnu za našeg Miškina, ona bi morala da nosi naslov ”Zli idiot”. Na taj način na filozofsko-mističnoj razini bi bile razriješene sve dileme koje je prvi tekst pod naslovom ”Idiot” izazvao kod naših čitalaca.

U nadi da sam  makar donekle razjasnio filozofske nedoumice proizašle iz prvog teksta, otovren za sve eventualne sugestije,

Balša Knežević