Da bi Srbi mogli u Crnu Goru, Vučić mora da polaže popravni korona ispit

piše: Slavko Mandić

Vučić ili Irinej, ili Irinej i Vučić, pa potom Ivica Dačić, Aleksandar Vulin, Zlatibor Lončar, Milomir Marić, Predrag Sarapa, Dragan J.Vučićević, Aleksandar Rodić, Boško Obradović, Šešelj i sin, Marijan Rističević, Risto Radović, Ana Brnabić, Matija Bećković, Čedomir Antiću, Aleksandar Raković, Dejan Mirović, Nebojša Čović, Joanikije Mićović, …….

Nabrajanje bi bilo podugačko a svima je zajednički imenitelj izražena mržnja prema Crnoj Gori i Crnogorcima i težnja, pored želje, da učine sve što je u njihovoj moći da naša država nestane, da joj se trag utre i śeme zatre. Uz redovne kletve kojim crkveni (ne)dostojnici plaše narod i ukazuju im na strahote koje će ih snaći na ovome i onome svijetu ukoliko ne izađu da brane svetinje kojima gospodare srpski popopi i svakodnevno debelo pune džepove sebi i svojim šefovima, ma đe se nalazili. Zato i litije da se brane sveti placevi, sveti poslovni i tvgovački centri, sveti đipovi, sveti dvorovi, sveti euri i sve sveto što omogućava sveti lagodni život za krst časni i svete vreće pune novca, na koje se ne plaća porez državi niti ona ima ikakav uvid u zemaljsko činodejstvovanje branilaca tuđih svetinja. Nema od popova praštanja, ako im se u špag ruka metne, nema blagosti niti ljubavi, kako ih uči jevanđelje i hrišćanska vjera. Danas je neko novo vrijeme. Patrijarh srpski prijeti i šalje otrov na svoju nekadašnju „braću“. Pomažu mu žestoko tamošnji političari, naručeni istoričari i novinari, mediji u cjelini, koji su javno otvorili natječaj ko će jače i bezočnije udariti na Crnu Goru, udarnom pesnicom koja je načinjena od laži, prevara, obmana, etiketa, uvreda.

Laž u službi dnevne srbijanske politike, u koju spada i SRC, nije novost, ali jeste žestina i beskrupuloznost kojom se danas koristi. Kao da je sudnja ura i da poslije ovoga što slijedi više života neće biti. A slijedi neumitno srbijansko priznavanje Kosova, što za politiku Aleksandra Vučića možda i jeste sudnja ura. Zaklinjao se da Kosovo neće dalje od Srbije i da je zaludu svaki napor svjetskih sila da promijene ono što je njegovo obećanje svome narodu. Zato je potrebna Crna Gora i organizovanje litija, stvaranje slike ugroženosti srpskog naroda i navodna asimilacija Srba. Treba skrenuti pažnju na drugu stranu. Ustati gorostasno u odbranu Srba đe god oni živjeli na zemaljskoj kugli, ali sa posebnim osvrtom na one u Crnoj Gori. Zbog toga Vučić driješi prilično izbušenu kesu i izdvaja skoro dva miliona eura za destruktivno djelovanje Srba u Crnoj Gori. Treba krečiti pod okriljem noći srbijanske trobojke, postavljati krstove kako bi provocirali nacionalne manjine i ubadali im prst u oko, cijepati i paliti naše zastave, lomiti naše istorijske spomenike i uništavati sjećanje na našu antifašističku tradiciju i tekovinu kojom se ponosimo. Zato je potreban novac, kao i za autobuse, sendviče, rekvizite, propagandu u cjelini, za litije i proteste kojima treba spašavati naprednjačko sprstvo u Beogradu i frontovsko u Crnoj Gori. A ono će onda braniti i odbraniti naše svetinje od nas samih.

Tome služi i Irinej, jer je on izboksovao od Vučića toliko novca da se projekat destabilizacije naše zemlje iz tamošnjih radionica može smatrati zaokruženim, bar što se finansijske podrške tiče. Tu je, za ne daj Bože, i bratska Ruska crkva, samo prelijepa portparolka moskovskog Ministarstva vanjskih poslova Valentina Zaharova, velikomučenik Dodik i razni Dačići, Vulini i malena Brnabićka.

Ova potonja je formalno premijerka Srbije. A svi znaju da nije, jer je premijer ustvari aktuelni predsjednik republike Srbije Vučić. On je i svi ministri, svi doktori, svi poljoprivrednici, inžinjeri, naučnici, sportisti, penzioneri, sudije i tužioci. On je i Informer, Alo, Heppy, Pink, RTS…

A Ana Brnabić je smijeh grohotom. Ona je saopštila građanima Srbije da su nepoželjni u Crnoj Gori. Slagala je, ali sad već ne zbog toga što mora, nego zato što je tri put ponovljena laž proizvela efekat, pa sad ona vjeruje u ono što je znala ranije da je laž. Da nije tako, jasno bi joj bilo da Crna Gora štiti svoje interese i svoj narod. Zato donosi mjere koje su od njihovog interesa, a ne interesa drugih država. Tako bi trebalo i Srbija da se ponaša.

Naša zemlja otvara granice prema onima od kojih je rizik najmanji. Od Srbije je, i bez korone, uvijek najveći rizik.

Mali cinik i jeftini manipulator kakva je Brnabićka postala vjerno služeći Aleksandru, saopštiće u jadu sopstvenom, da oni nisu lagali da ljudi umiru od gripa ili zapaljenja pluća, a ne od koronavirusa. Bože koliko ih samo boli što je Crna Gora posljednja u koju je došao koronavirus i prva iz koje je izašao. Jede ih pizma i svaki naš uspjeh. Ali, to je već njihov problem.

Brnabić je pozivala Srbe da ne idu u Crnu Goru jer ih ovamo ne vole. Lagali su na kile što ih ovamo čeka ako dođu. Izmišljali monstruozne kombinatorike. Uzalud. Ljudi iz Srbije su dolazili u Crnu Goru. Ovamo su im rođaci, prijatelji, kumovi, dobrodušan narod koji ih ljudski dočeka. Uvjerili su se u isprazne priče i laži tamošnjih medija i političara a sada i popova da to neće imati značajnijeg uticaja ni kada se konačno otvore granice, onda kada Srbija položi popravni ispit vezan za korona virus. Za sada je, na žalost, samo ponavljač.

Srbija neće uvoditi recipročne mjere prema građanima Crne Gore, ali hoće još snažnije i još oštrije sprečavati ulazak crnogorskih kriminalaca i mafijaških klanova iz Crne Gore koji su decenijama ubijali po Srbiji i terorisali naše građane, poručila je odlučno Brnabićeva. Zaboravila je da kaže ko su kriminalci koji su ubijali i tamo i ovamo, koje nacije i vjere? Zna se to dobro, kao što se zna koja je država ubijala svoje vladare, kraljeve, premijere.

A Vučić kao Vučić. Ono što je radio on i njegovi Crnoj Gori, kroz noviju i onu raniju istoriju, htio bi da pripiše nama. Valjda se nekad i on zacrveni, iako je teško u to vjerovati. Zna on dobro sve o zvjerskim pogromima koji su nakon 1918. godinine sprovodili Srbi nad Crnogorcima, našim ženama, starcima i našom đecom.

Nijesu njihove kaznene ekspedicije imale milosti kada su 18-te Crnu Goru pretvarale u zgarišta. Zna to i njegov patrijarh Irinej koji, klasičnom zamjenom teza, saopštava javnosti da je u Crnoj Gori, Srpskoj crkvi gore nego pod Osmanlijama. Valjda iskustveno, jer su pod njima bili, ni manje ni više, nego 500 godina. Njemu ne treba zamjeriti. Starac je zaboravio. Ne sjećaju se ni on ni Vučić više kako je crnogorska vojska izginula na Mojkovcu braneći onu srpsku koja je sebe spašavala.

A Vučić, desničarski ljevičar, političar u čije je doba zapamćen pogrom na medije, baš kao što je to i danas, i za čije vladavine je ubijen Slavko Ćuruvija, vlasnik Telegrafa i Evropljanina, upravo nakog dolaska iz Crne Gore, đe se sklonio od zločinaca koji su tada bili vlast u Srbiji, nastavlja da se služi lažima. Toj retrogradnoj politici prevaranata to nikada nije problem. Svoje zločine pripišu drugome, pa onda to upakuju razne Sarape, Marići, Vučićevići, pa pretoče u udžbenično štivo Antići, Rakovići i Bećkovići, i eto, posao je završen. Uz red domaćih crnogoracomrzaca, formira se red za litije.
Sada je na potezu država.