Crnogorska parada antisuvereniteta

Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

U novijoj političkoj povijesti pojavio se izraz „parada suvereniteta.“ Opisuje se njime jedna strana raspadanja Sovjetskog Saveza. Vladajuće oligarhije u jednom broju republika bile su odlučne da dezintegrišu državu. Sukob između njih i centralne vlasti trajao je od 1988. do 1991. godine, najprije oko pitanja  da li su republički zakoni nadmoćni saveznim zakonima i Ustavu („sukob zakona“).

Sukob se zaoštrio kad su lokalne državno-partijske oligarhije počele donositi deklaracije o suverenosti svojih republika, svjesno kidajući ekonomske i političke veze među republikama. Iako je voljom građana na Referendumu 1991. godine većinski odlučeno da se SSSR očuva, narasloj moći oligarhijâ više nije bio problem da ignorišu tu volju i razvale zajedničku državu.

Ni „političkoj klasi“ Crne Gore poslije Referenduma 2006. godine – kada je ona postala nezavisna i suverena država – nije bio problem da se protivno većinskoj suverenističkoj volji poigrava s unutrašnjim suverenitetom države. U nekim vitalnim područjima ona nije radila na njegovom jačanju. Naprotiv!

U držanju ove „klase“ prema izgradnji unutrašnjeg suvereniteta teško je razlučiti njenu indolenciju i ignoranciju od svjesnog ili nesvjesnog destruktivnog rada protiv vlastite države. Teško je razlučiti strategijske i taktičke pogreške u njenim namjerama od potpunog odsustva svijesti o tome koliko je važno da se za svoj unutrašnji identitet bori država kojoj je sve na kocki!

„Politička klasa“ je ovaj suverenitet prepustila „spontanom“ djelovanju centrifugalnih sila. Uistinu, prepustila ga je zaduženim i dobrovoljnim agentima velikosrpstva te organizovanoj političkoj, bezbjednosnoj i propagandnoj mašineriji suśedne države. S zlim entuzijazmom stari i novi crnogorski dušmani iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, iz decenije u deceniju radili su na razaranju svakog elementa crnogorskog suvereniteta.

Umjesto da se i na unutrašnjem planu snažno izgrađuje kao suverena i nezavisna država, Crna Gora je iznutra rastakana svojevrsnom paradom antisuvereniteta. Koliko je ova parada smrtonosno opasna za postojanje suverene države, najbolje se može shvatiti osvjetljivanjem pitanja o ključnim tačkama udara na njenu unutrašnju samovlasnost.

Unutrašnji suverenitet je moć slobodnog i nezavisnog određivanja vlasti u jednoj državi, pravnog sistema i društvenog poretka. Manifestuje se samoopredjeljenjem države u pitanjima vlastitog unutrašnjeg oblikovanja, tj. u moći države da samu sebe organizuje u svim pitanjima odnosa s političkog i društvenom zajednicom čije političke interese reprezentuje.

Kako u spoljašnjim odnosima s drugim državama, tako i u svojim unutrašnjim odnosima država je vrhovna samostalna vlast (suprema potestas) koja se raščlanjuje u zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast. Država koja ima unutrašnji suverenitet sposobna je da vlada na svojoj teritoriji i upravlja unutrašnjim resursima. Za države kojima je permanetno iznutra i spolja napadnut unutrašnji suverenitet – Crna Gora je ovđe klasični primjer – od presudnog je značaja da pośeduje ovlašćenja kreiranja i provođenja strategije razvitka posebnih područja društvenog života, osobito, strategije identitetskih politika.

Proton pseudos crnogorske državne politike od Referenduma sadržan je u razvrgavanju sinteze crnogorskog nacionalnog i državnog suvereniteta. „Politička klasa“ koja je vodila takvu politiku potpuno je nekritički preuzela baštinu predreferendumskog, „AB“ kontrarevolucionalnog i anticrnogorskog izbacivanja crnogorskog nacionalnog suvereniteta kako iz političkog bića Crne Gore, tako i iz Ustava iz 1992. godine, a onda i iz Ustava iz 2007. godine.

Do danas ona nije postala svjesnom značenja i posljedica eliminacije crnogorskog nacionalnog suvreniteta iz političkog bića društva! Nije svjesna da je tim aktom nacionalnog i identitetskog suicida izgubila jedini pouzdani i valjani orijentir u stvarima unutrašnjeg identiteta.

Njene su identitetske politike bile čemerna glavinjanja u vremenu i prostoru, jer je velikosrbima  i drugim hohštaplerima prepustila „brigu“ o najvažnijim elementima unutrašnjeg suvereniteta.

Od identitetske državne politike ona je načinila paradu antisuvereniteta. Samoj sebi je oduzela najvažnije dijelove samovlasnosti u pitanjima jezičke, vjerske, kulturne, naučne i medijske politike. Crna Gora danas zbog toga živi vlastitu intelektualno-naučnu, kulturnu, religijsku, jezičku i medijsku nesuverenost. 

Intelektualno-naučna nesuverenost Crne Gore – prema kojoj se generalno orijentišu Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Univerzitet Crne Gore, kao i privatni univerziteti koje je licencirala država – počiva na hroničnoj bolesti crnogorskih institucija. Ona se ispoljava kao  intelektualna, stvaralačka, moralna i svjetonazorna insuficijencija. „Politička klasa“ koja je zavladala u AB kontrarevoluciji naslijedila je od „političke klase“ iz socijalističkog perioda afinitet prema provincijskoj intelektualnoj ubogosti.

Njegovanje duha ubogosti bilo je dvostruko korisno. Korisno je bilo „političkoj klasi,“ jer je smanjivalo mogućnost da joj se u svijetu intelektualaca „ne izleže nešto smjelije“ (M.Lalić) što bi je ugrožavalo. Korisno je bilo i para-intelektualnom staležu od države poduprtom sinekurama. U ovaj su stalež mogli ući i održati se bezopasni i nesubverzivni intelektualni mediokriteti. Đe država favorizuje mediokritete i „slučajne putnike“ u svijetu intelekta i nauke, nema tu intelektualnog suvereniteta!  

„Politička klasa“ Crne Gore nije imala nikakvu kulturnu strategiju niti je mislila da joj ona treba. Ona nije bila u stanju ni zamisliti potrebu ni modus posredovanja autohtone kulture Crne Gore i vodećih svjetskih kulturnih obrazaca. Zakonomjerno je „kulturnim sektorom“ Crne Gore suvereno zavladala velikosrpska antikultura. Njeni najupečatljiviji likovi su „gradovi-teatri,“ pjace od idiota, duh „Ibarske magistrale,“ totalitet Pink-kulture, turbo-folk te nacionalistički „kulturni“ treš udrobljen s latino-turskim sapunicama. „Politička klasa“ koja je dopustila nekontrolisanu provalu antikulture ne samo da je besmisleno protraćila kulturni suverenitet države, nego i pokazala da ne misli ništa dobro vlastitom narodu!

Crna Gora je religijski nesuverena država od 1918. godine. Referendum iz 2006. godine stvorio je političke uslove da se ta teška anomalija ukine. Međutim, „politička klasa“ je anomaliju

znatno pojačala. Dopustila je Crkvi Srbije da do krajnjih granica produbi nesuverenost države u pitanjima vjerskih sloboda i legitimiranja djelovanja vjerskih zajednica. Ona je Crkvi Srbije dala odriješene ruke da čini što joj je volja, potkopavajući vlastitu državu. Pozni pokušaj države da odgovarajućim zakonom povrati svoju suverenost na vjerskom području neslavno je završio.

Država je pokušala provesti strategiju odbrane i učvršćenja vlastitog jezičkog suvereniteta. Učinila je to ustavnom normom o crnogorskom kao službenom jeziku, normom o jezicima u službenoj upotrebi, prvom povijesnom standardizacijom crnogorskog jezika i osnivanjem prve visokoškolske institucije iz oblasti montenegristike. Međutim, dio „političke klase“ – iz neznanja ili vođen anticrnogorskim interesima – pokolebao se i ustuknuo pred prvim valjanim rezultatima izgradnje jezičkog suvereniteta. On je danas kao građevina kojoj su postavljeni temelji, dok je javni prostor države prepušten jezičkoj srbizaciji.

Nije poznato da li je „politička klasa“ ikad pokušala da uspostavi i očuva medijski suverenitet države. Cjelinu javnog prostora i društvene svijesti prepustila je divljanju velikosrpskih anticrnogorskih medija. „Sloboda medija“ donijela je samo nesputanu i neograničenu samovolju da se sistemom tobožnjeg javnog informisanja u društvenu svijest permanentno sipa najsmrtonosniji otrov podle medijsko-tajkunske anticrnogorske svijesti. „Normalizovano“ je stanje „slobode“ da se može nezakonito i destruktivno djelovati protiv svakog elementa postojanja države Crne Gore i crnogorske nacije te raspirivati neobuzdana netrpeljivost i mržnja prema njima.

Parada se nastavlja!

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta