Crnogorci i Crnogorke, vi kako gođ ‘oćete – ma se ja sa Mahmudovcima i Grobolupežinama nikad pomiriti neću (V)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija, atar Prijestolnice Cetinje

Ne znam ko je načinio ovu sjajnu fotografiju.

Nadam se da njezinom objavom ovđen nijesam povrijedio nečije autorsko pravo.

Uglavnom, gledajući je proz glavu mi neprestano sijeva samo jedna misao:

”Crnogorci i Crnogorke – ne da(j)mo svetinju navrh Lovćena”

Imam jedan počudan, ali iskren prijedlog.

Ako dozvolimo:

• da nam još i Lovćen zapośedne ta paśa pogan i taj paśi milet, koji sobraznosti nema, niti imalo mjere u svojim nečasnim đelima spram Crnogoracah;
• da na Jezerskomu vrhu oburdavaju ka’ njihove preteče i uzori priđe skoro će 100 godinah;
• da tamo svoj podosta paganski i opetovano okupatorski hram izgrade – služeći se svojstvenim im lažavinama da se radi o bajagi obnovi Njegoševe kapelice, i
• da po Lovćenu u one (iz Srbije uvezene) tradicionalne ”okolokutnje opanke” kolce zaigrau,

potom nas približno 100 tisućah Crnogoracah dukljanskoga porijekla, tačnije – muškijeh glavah od 18 do 72 godine, dok smo životom živi, tj. dok gođ koporemo – svakoji put kad preko praga doma svoga budemo naizvan krakali, trebamo ka’ nečesove ženturače kotule ili raše da obučemo i posramljeno nosimo.

I da nas u te kotule ili raše fetke onoga dana i u onu uru ukopaju.

Ozgor napisano zjelo ozbiljno mislim!

Ovo što nizdol slijedi neće bit baš mimogred napisano.

Skoro saznadoh da tamo nekizi ”stručnjaci”, u okviru njihove domišljate ”strategije pomirenja”, imaju naum stvoriti ”novu” crkvu, koja bi se (kako čuh) zvala: Pravoslavna crkva u Crnoj Gori.

Smatrajući da ne pośedujem zbiljski dovoljno informacija, nako samo nekoliko osnovnih, sporad sopstvene odgovornosti, i dužnoga poštovanja spram vas koji ovo čitate – neću se upuštati u dalje potanko komentarisanje te ideje, razma-osim dvije stvari:

• pretpostavljam da će Crnogorcima i Crnogorkama ta opasna kombinacija proz nos izist i, da će nas dugoročno pogledano – na zli put povest, a to znači: bez iđe ikakve naknadne mogućnosti povratka i na ovo sadanje stanje i status naše Crnogorske pravoslavne crkve;
• ka’ što navedoh, ime toj potencijalnoj toboš pomiriteljskoj i đeličkom objediniteljskoj, a zapravo unaprijed problematičnoj kumbuljcrkvi – treba da glasi: Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, što je, već i u samomu imenu, srbaljskoj strani dobrodošla omiljena igranka i ciljana podmetačina – a, crnogorskoj će, ka’ i vazda, opetovano puć’ po nosu, po uva, po rbatu itd.; naime, niđe nije barabar – no je ogromna razlika pomeđu: Pravoslavna crkva u Crnoj Gori – i – Pravoslavna crkva Crne Gore; kod drugoga nazivala jasno se iskazuje i otkrito ukazuje na njezinu neotuđivu pripadnost Crnoj Gori i srođenost sa Crnom Gorom (primjerice radi: nije Ministarstvo kulture u Crnoj Gori, no je Ministarstvo kulture Crne Gore); dok bi kod prvoga nazivala (u simboličnom smislu) bilo sasma obrnuto ili, doslovice rečeno – bilo bi nešto poput registracije privrednoga subjekta (recimo): ”Vodovod i kanalizacija grada Helsinkija – filijala u Crnoj Gori”.

Mnim da je ovoliko dovoljno o tomu ešeku, tj. o osnivanju te, čoče, kompromisne crkve, u kojoj: žestokih smicalica, nepremostivih začkoljica, ozbiljnih obračuna i unikatnoga rugla zisto manjkalo ne bi.

Želim i velim: daj Bože da sam apsolutno u krivu glede suštine, postanka, opstanka i priznanja te novotarije od crkve, ali – u vezi sa njezinim imenom 100% sam siguran da sam u pravu!

Dako se tizi čuvenizi ”stratezi” popišmane-predomisle i odluče da je prozovu: Pravoslavna crkva Crne Gore.

NEŠTO A LA ZAKLJUČAK

Činjenica je da u Crnoj Gori žive Srbalji.

Realno sagledano: njih ima da kam pukne 10% (tun spadaju i Srbalji uteklice – dibidus podrepnice, iz 90-ih).

Otkrito rečeno, a to crnogorskoj javnosti ”nije novo” – ja baš i ne pojem od veselja sporad tijeh Srbalja uteklica-podrepnica.

Znamenit je glas da ovđen žive i dovijeka nezreli usvojenici ovijeh (pravijeh) Srbaljah – čuvenizi Posrbalji (njih jedno 18,5%).

To su onizi kojizi sunovratni zagon čine da biše bili ono što je naučno dokazano: nimalo nijesu!

Činjenica o tamo-njihovom zbirnom dvadesetosmoipom procentu postojanja na ovom prostoru: ne načinje se.

Problem je cjelokup mentalni sklop njih 28% postojbnika Crne Gore.

Naglašavam: 0,5% oduzetih od 28,5% pripadnika toga naroda (a to je jedva 1,5% broja svih postojbnika Crne Gore) držim za normalne, civilizovane, proevropske ljude i iskrene crnogorske rodoljube (lično poznajem takve).

Za ovi put izdvajam, isključivo glede Posrbaljah – samo još jedan detalj iz njihovoga mentalno (posebice i doslovice) problematičnoga opusa.

Neka što neote da priznadu (jer ne znadu) da su dukljanskoga porijekla; što nijesu pozabili-zaboravili počkati se na svoje pretke Dukljane (a tijem i na same sebe – i to skroz od glave do pete); što ote pa ote da žive u dubokoj neznavenosti, živote prožive u teškim lažavinama i nametnutim im bolesnim fantazijama – no još i redovito posprdno izgovaraju ono: ”Dukljani”.

Pomisao: dako kad nauče, dako nekad shvate i istinu prihvate, i dako se potom kape u svoje švagnute čuture, ravna je onoj narodnoj: (ne) lipši magarče do zelene trave.

Laki mi je posa’ za sramotu njih koji nijesu svjesni svojega porijekla, pa se tizi jadovi nemilice sprdaju, funjarski seire i ka’ bene rugaju sa 18 generacija svojih slavnih predaka DUKLJANA (od cca 600-e do cca 1200-e godine).

Ali zato – nikad pristati neću na umir sa njima koji osobito ne poštuju, negiraju i vrijeđaju moje/naše: uzvišeno dukljansko porijeklo, veličanstvene pretke DUKLJANE i slavno dukljansko kraljevstvo.

Strofa Posrbalju

Tvoje je pravo da si što ti drago,

samo mi moju istinu ne dotiči,

eto ti tvoje srbijansko ”blago”,

pa se š njime jadan diči.

Da nije bilo glasovitoga DUKLJANSTVA – ne bi bilo ni glasovitoga CRNOGORSTVA!

Za moj konat svakoja bajka o umiru je končana!

Ipak, nešto mi nampade.

Hipotetički pogledano: sve i da se nekako i doneklen pomirimo sa ovdašnjima Srbaljima (tun upadaju i onizi njihovi usvojenici, surutka-rođaci), to bi na nekoji način i u nekojoj mjeri značilo da smo se primakli i ostalijema Srbaljima vanka Crne Gore – u našoj okolici:

• Opankošetačima u Srbiji i na prostoru Republike Kosovo, i
• Praznorukašima u BiH, tj. u ”Republici Srpskoj”.

Opankošetače mi nije potrebito opisivati i posebice objašnjavati – sve je odamno svima znaveno.

Čak se i oni sami tijem pomilenijumskijem rekreativnomaratonskijem šetanjem opanakah javno diče.

Znamo, mučna je to dika: 500 godinah nije šala.

Za zbiljska događanja tokom toga podugačkoga razdoblja – mora se reć da u pitanju nije ni crtani film Patak Pajo (po srbski: Paja), pa im u grlo zapinje i poteško zapada surova istina glede meleonskijeh snošaja.

Praznorukaši su oni koji u svoje ruke stotinama godinah oružje ne viđoše – Turci im ga zabraniše.

Ko nije smio bit naoružan – nije bio slobodan – bio je rab.

Doduše, davali su im Turci oružje u ruke, tj. naoružavali su doste pute – konkretno Hercegovce, ali samo onadijer kad su ti ”časni, čojski i sojski” Hercegovci trebali za račun Turske da ratuju protivu Crne Gore.

Tačnije rečeno: da tijem oružjem ubijaju Crnogorce.

Sve je to u svojoj ”Istoriji o Crnoj Gori” jasno opisa’ i zanavijek činjenicama slijed osigura’ mitropolit crnogorski Vasilije Petrović.

Zanimljivo je podśetiti da potomci Praznorukaša (krv nije surutka) 13. jula tekuće godine imadoše ”sobraznosti” da uopšte ulježu u Crnu Goru (i to masovnije no što im je svakodnevna praksa); da ih toga dana srbočetnička bagra i klerofašistička ološ na vlasti na komociju pušti preko granice (a znavali su za njihov organizovani dolazak u ”turističke” svrhe), i – da ih uz solidnu stimu uniformisani ”čuvari reda” u Crnoj Gori po zadatku sprovedu do centra Nikšića.

Kako drugojače nazvati to što je tijema neofašistima na džentlmenski način dozvoljeno da se primaknu nikšićkomu trgu, mjestu zvanične proslave 13. jula i antifašistima?!

Suština je da su u Crnu Goru bili arivali s ciljom provociranja, može bit i fizičkoga obračunavanja (ili nečesa još crnjega) sa antifašistima – crnogorskim rodoljubima!

Malo li je Hercegovcima predački im ”divni” pedigre, i to što biše sporad takvoga pedigrea vazda posramljeni trebali dolazit u Crnu Goru, na koju su im preci oružje obrtali i Crnogorce ubijali (a mi ”bistrine” kad je tamo-njima bilo potrebito ginući upomoć priskakali) – no su još protivu Crne Gore već godinama u potonje vrijeme na sve neljucko i svašta podlo naredni.

Što biše to neofašisti i klerofašisti iz suśedne Hercegovine danas od Crne Gore šćeli nakudžati – mimo toliko tisuća njihovijeh sunarodnika kojima nesretnja Crna Gora pasaporte pristade izdati, da bi ka’ njezini državljani izvoljeli sramne Grobolupežine postati?!

Inače, svim uteklicama iz 90-ih, imaocima crnogorskoga državljanstva, koji su se ulicama litijaški vucarali, i tijem stekli status Grobolupežina (uvezene kategorije – izvanjske klase), nekoja buduća patriotska vlast – mora oduzeti pasaporte i, lepetnut ih oklen su se dovukli – ako kratkoročno i dugoročno gledano imalo misli dobra ovoj zemlji!

Ni ovo iz potonjega pasusa s moje strane, ”bogme, nije najnovije”.

Tadijer bismo Crnogorci poslije 20-30 (itd.) godinah konačno ośetno počinuli i ljucki dušom danuli!

O samomu koncu glavne teme slijedi moja formula, tj. jednačina koja glasi (sabiram imena jer (im) je rezultat prezime):

Grobolupežine + Opankošetači + Praznorukaši = MAHMUDOVCI

Rad bih bio da ovu jednostavnu i apsolutno ispravnu jednačinu ne zaboravite – ona pokazuje da su svi Srbalji sve sami goli Mahmudovci.

Oficijelna im je zastava trobojka-mahmudovka – i tomu se ne mogu izmać.

Ali, ruku na srce – nijesu baš svi Srbalji-Mahmudovci obožavaoci, podržavaoci i vjernici takozvane SPC (ipak, ima pođeko(j)i da to nije).

Sporad česa nije/su – razvidno je iz naredne jednačine:

prokletstvo iz 1220.

+

prokletstvo iz 1350.

+

nasilno i nekanonsko ukidanje avtokefalne CPC 1920.

+

mitom-korupcijom pridobijeni tomos iz 1922.

+

odvajkada fukarluk

+

neprestana pedofilija

+

dosljedno antihrišćansko postupanje

=

SEKTA SAVA PROKLETOGA (maja, 1220.)

alias

SEKTA ŚATE OSMUĐENOGA (maja, 1594.)

O samomu koncu:

E, sad vi, gorde gospođe Crnogorke i ponosna gospodo Crnogorci – viđite s kim trebamo da se, ma vala – i nasitno uložimo ”družit”!

Mi, Crnogorci i Crnogorke dukljanskoga porijekla, potomci naših veličanstvenih predaka Dukljana-Zećana-Crnogoraca, a to će reći: slavnih Vojislavljevića, uzvišenih Balšića, ponosnih Crnojevića, slobodarskih Petrovića, ljutijeh ratnika iz brojnih bitaka od Tuđemilske do Taraboša, žrtvovanih bojovnika i iz Prvoga rata, lučonosnih komita bastadura pomeđu dva rata, prkosnih antifašista iz Drugoga rata – koji smo današnji nepokolebljivi crnogorski rodoljubi – ne pristajemo na drugarstvo sa Mahmodovcima, a to će reći sa: ovdašnjim Grobolupežinama, i tamošnjim Opankošetačima i Praznorukašima!

Začem da to činimo?!

Đe bi nam bilo dostojanstvo da tako nešto sebi dozvolimo?!

Tamo-oni nijesu naša prava družina.

Niti su bili – niti će to (obetavam vi) ikad, iđe i imalo zbiljski biti.

Pa, neka u Crnoj Gori zanavijek ostane prisutno odsustvo crnogorsko-srbaljskoga ”drugarstva”.

Đaolje štete!

Naše čestito društvo su crnogorski Bošnjaci, Hrvati, Albanci i Muslimani.

Je li malo?

Ne, no na našu, i velju sreću svih nabrojanih naroda – zisto bogato!

Pazimo se međusobno!

Dooobro pripazimo jedni druge.

Nedajmo naše iskreno zajedništvo.

Ljubimo naše svijetlo CRNOGORSTVO!

CRNOGORSTVO = RODOLJUBLJE

Naravna je stvar, za sve Crnogorce (pripadnike svih naroda i vjera) ima podosta mjesta svuđe po našoj jedinoj domovini, a tako, i priđe svega – i  u Vladičinoj bašti pokraj Manastira na Cetinje – podno Orlova krša.

Vladičina bašta nije za neprijateljske letjelice, niti iza dekica, tj. kanavaca zabijene crnomantijaške crne tice, i tužne otpadničke naoružane zlice.

Vladičina bašta na Cetinje se od Crnogoraca i Crnogorki oružjem ne brani, niti se bahato neprijateljskim cokulama gazi – ona se, ka’ i svakoja časna i čista bašta – pazi.