Crnogorci i Crnogorke, vi kako gođ ‘oćete – ma se ja sa Mahmudovcima i Grobolupežinama nikad pomiriti neću (II)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija, atar Prijestolnice Cetinje

O koncu prvoga dijela ovoga štiva ustvrdih da je u Crnoj Gori mržnja pomeđu Crnogoracah i Srbaljah betila sve mržnje na prostoru bivše SFRJ.

Može bit da se đekomu ovo učinjelo ka’ prećerivanje.

Ajmo provjerit.

Tokom 20. stoljeća neki južnoslovjenski narodi su više puta međusobno ratovali, ili se oružano potukli.

Nekad je ta tuča bila iz ideoloških, nekad vjerskih, nekad asimilatorskih, a nekad iz okupatorskih razloga.

Bilo je tu i kombinacije nabrojanih varijanti, ili – svega u kumbulj.

U svakojemu slučaju, nabrojano stoji u brojitelju, a mržnja je u imenitelju.

Šćahu se svadit i krvavo pobit, a u pitanju su razdoblja 1941-1945 i 1991-1995.

Nadajmo se da će se ubuduće i zanavijek skrasiti u svoje domove i da iz njih nikad više naoružani izist neće.

Ipak, bilo bi poželjno oduzet im oružje da ni u šumski i poljski lov ne mogu naoružani hodit.

Koliko je meni znaveno tokom razdoblja 1918-1941, na prostoru novonastale rđave, tandara-mandara-broć države, Srbalji su masovno ubijali samo Crnogorce i Muslimane.

U tadanjoj, znatno malobrojnijoj Crnoj Gori, no što je ona to danas – Srbalji, tj. okupatori iz Srbije (zlikovci, zločinci i krvnici), uz obilatu ispomoć ovdašnje bjelaške otpadi pri obavljanju nesojskih i krvavih djela – ubili su oko 5100 Crnogoraca i oko 5500 Muslimana (oko 4000 Muslimana je ubijeno i 1500 se vodilo ka’ nestali – jasno je, i ti ”nestali” su istom bili pod zemljom).

To je, što je reć – jučer bilo!

Mi o tomu periodu, jednom od dva daleko najmračnija i najmučnija u vaskolikoj crnogorskoj povjesnici – i dan-danji malo znademo, a do skoro nijesmo tođaolje znavali.

____________________

Mimogred:

Prvi od ta dva zla perioda iz naše povjesnice odnaša se na strahovito krvavu, tipično vandalsku, nevjerovatno okrutnu, očito genocidnu i sveobuhvatno kulturocidnu okupaciju Duklje, od strane Stefana Nemanje, zlotvora i krvnika našijeh slavnih predaka Dukljana.

Znate, oni njegov najmlađi đetić Savo Prokleti, svojega tatu zlikovca (ni manje ni više no) proglasi za sveca.

Pa da se čudimo što je 804 godine poslije toga ”svetoga čina” pop Maca Koljač posta’ ”svetac” takozvane SPC.

Tako mi toga ”hrišćanstva”.

E, to je ta poganska sekta Sava Prokletoga, koja:

• pośeduje naše svetinje (i grobove naše u crkovnim portama);
• hara Crnom Gorom;
• postavlja članove CG Vlade itd.;
• od imovine koju mukotrpno stvoriše i borbom neprestanom sačuvaše (i) naši preci Crnogorci dukljanskoga porijekla – gradi hramove punane fresaka srbaljskih a protivu-dukljanskocrnogorskih zlih ”svetaca” (gradi ta sekta i hotele, stambane zgrade, trgovine, …);
• obrlati toliko neznavene mladeži;
• pomami nepismene kretene;
• nagrdi dobra crnogorske kulture (Bog tamo-njih nagrdio);
• ne poštuje Crnu Goru i njezine simbole;
• zdušno negira Crnogorce i crnogorski jezik;
• svojski rabota na potiranju Crne Gore ka’ nezavisne države;
• ka’ ośedočena ratnohuškačka firma (vjerujem da) pośeduje đekoju zabijenu škrkalicu od oružja/naoružanja (a to joj pristoji – glede na obijestne mentalne sklopove zapošljenih u toj firmi, i pustih joj klijenata (honoraraca ili volontera)); …

Drugijema riječima: u pitanju je crnomantijaški bahati šljam i njegove litijaškouličarske pristaše!

Da ne propuštim: to je sekta kojoj nesretnja ”država” Crna Gora odvazda oprašta cjelokupan porez na razni silni promet, i kojoj se iz državnoga budžeta (od vašijeh i mojijeh para) daruje skoro meleon eura za njezine obrazovne institucije, tj. za obuku klerofašističkih kadrova, koji će śutra, kad okončaju tu ”nauku” – biti istrenirani bojovnici protivu svega crnogorskoga.

Savova sekta u Crnoj Gori doslovice leži (bradati i polućosati đečki i zabrađene đojke se izležavaju) na desetinama i desetinama meleona otetih eura, i dobija trebovanje od države, a – viđite nam svuđe po domovini: brojne domove zdravlja, izdvojena odjeljenja Kliničkoga centra u Titogradu, zasebne/specijalizovane  zdravstvene  ustanove; ka’ i brojne đečinje vrtiće, osnovne i srednje škole, domove kulture, etc.

Viđite to sramotno stanje i tu tugu od uslova u njima – viđite zastiđe u Evropi u 21. stoljeću.

Samo pitam (jer ne znam): ima li u Crnoj Gori registrovanih bezkućnika?

Drugijema riječima: u pitanju je (većinski) srbočetničko-klerofašistički šljam u Parlamentu i Vladi.

Pa da se s takvijema mirimo!

Ma da se, vala – drage volje nikad š njima ne pomirimo!

____________________

Vrćem se na 1918. i period pomeđu dva rata.

Postojbnici Crne Gore, ja vi se skidajući s glave crnogorsku kapicu – dobro molim: pročitajte (vi koji nijeste) i iznovice čitajte knjigu ”Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića”!

Istom tako ve uljudno molim, kako ove knjige ima na internetu (PDF), preporučujte je na svakoju stranu, i šiljite na razne načine đe gođ možete.

Ona sporad istine koju sadrži mooora doprijeti do što većega broja ljuđi, a posebice do mladeži!

Crnogorci i Crnogorke, mi imamo više svetih pisama, poput poslanica Petra I itd., ali – i ova knjiga (ovi krvavi album) je jedno od našijeh svetih pisama.

Spoznati i sačuvati istinu o užasnim zbivanjima unazad 100 godina, koju su nam ostavili preci bastaduri: naš je dug spram njih žrtvovanih, poštovanje njihove strašne patnje i mučnoga pregnuća, naša je obaveza spram budućih generacija – i odgovornost do domovine.

Istina je preča od svega!

Važno je istaći tužnu zbilju, a to je – da danas ovdašnji Srbalji/Posrbalji (bravi od gore pravi – ili – neviđeni gorski bravi):

• mašu ”mahmudovkama” pod kojijema su od 1918. do 1941. po Crnoj Gori počinjeni crnji, okrutniji, zvjerskiji i krvaviji zločini od brojnih zločina u nacističkim logorima smrti;
• mrze, pljuju, bucaju, gaze i u živi oganj uždivaju našu zastavu ”crvenu ljepoticu”, a crvena nam boja na zastavi vuče tradiciju još od Vojislavljevića, što znači preko 900 godinah (i niko zaradi toga onako dooobro prebijen od ćoteka ne pasa u kazneno-popravni dom);
• ne ustaju na himnu (i nikomu zaradi toga rebra ne pukoše: ”Pučina je stoka jedna grdna – dobre duše kad joj rebra puču”; i niko zaradi toga na dar nedobi prugastu preobuku i nenastani se u prdekanu);
• retardirano se po tijeh ulicah, kantunah, kafanah, … derinjaju: ”Srbija, Srbija”;
• navijaju za reprezentaciju pestokupljevinske Srbije (sa ogromnom šupljinom od 500 godinah u njezinoj povjesnici), a jednomašice protivu reprezentacije svoje slavne domovine Crne Gore (sa črez (preko) tisuću godinah veličanstvenom povjesnicom);
• svuđe i na svakoju bandu poju ”rodoljubive pesme” Srbiji (poput onijeh fakinčića u Policijskoj akademiji; vala ne (sa)znadoh: lepetnuše li tizi đečki ka’ ušljiva marva s noge na nogu izbačeni iz toga ”edukativnoga” policijskoga obora – jasno, skupa sa četničko-akademskim rukovodiocima predmetnoga stada?);
• počesto od tijeh istijeh im podlih surutka-rođaka iz Srbije, bivaju nasitno i/ili spektakularno vučeni za nos (i za uva, i za kosu, i za grkljan) ka’ maloumni klipani i potonje smeće;
• šćahu crknut dok se grobovi u crkovnijema portama (tamo-njihovi i naši) i ostale svetinje (dobra nacionalne kulture) ka’ vlasnička dobra ne darivaše Srpskoj (dva puta) Prokletoj Crkvi, a jednomašice (glede na tamošnju zakonsku regulativu) dobrijem dijelom predadoše ka’ imovinu-svojinu povjesno bespomoćno šupljoj i zanavijek pestokupljevinskoj Srbiji;
• etc.

I, vele nam da im je do umira pomeđu Crnogoracah i Srbaljah?!

Meni je čak zanimljiva ova tamo-njihova ”inventivnost” u smislu količine drskosti takove ideje.

Ili je u pitanju samo nečesovi ibret?

Daklen, Srbalji, Hrvati, Bošnjaci/Muslimani se šćahu krvavo potuć, a počev od 1995., svak od njih se u svoja 4 zida mogade povuć, tj. pod svoju se strehu vrnut i sklonit.

Pomeđu domova im je ulica (molim, imadnite u mislima da je u pitanju: granica/granice).

Sasma je druga stvar i velja je razlika kad mržnja stanuje pod istijem šljemenom, ili – kad su šljemena ulicom razmaknuta.

Mržnja spram tamo nekojega pripadnika drugoga naroda i vjere, odnosno suśeda črez ulicu – može se dugoročno suzbiti, ili može biti kontrolisana mržnja – sve dok je političari, akademici i njihovi aktivisti po ulicah svojom nacionalnom germom ne učine kvasalom.

Mi u Crnoj Gori živimo u ista 4 zida i pod istijem šljemenom.

Ovđen ulica/granica nema.

Niko se tako u kontinuitetu i moćnom intenzitetu ne mrzi ka’ kad se bližnji svade, a jedni drugijema se ispred oči fizički izmać ne mogu, niti neđe zabit – no se svakojega dana moraju intrat i suminut.

Kad se bližnji svade i zamrze, njima potom nikad nije dovoljno opasnoga: nadgornjavanja, zadijevanja, inaćenja i sičijanja, niti bahate agresivnosti, brutalne osvete i tomu podobnoga, a – sve uz silnu i neprestanu mržnju.

U Crnoj Gori već 30-ak godina vlada prividan mir.

To vam je, znate – ka’ ono u western filmovima (primjerice radi):

”U glavnoj ulici – City of Tucumcari, New Mexico – vladao je prividan mir.”

Kako negda na Divljemu Zapadu, kad je toga pucanja mira pucanjem iz levora podosta bilo – tako već godinama kod nas taj prividan mir svakojega časa može na rđav način iščeznuti.

Začem se to do sad ovđen nije zgodilo (a mi jesmo diblji narod) – ne umijem vi reć.

Može bit sporad toga što dobro poznajemo sami sebe.

Dobro znademo da su nam preci negda bili žestoki ratnici i u borbi za zlatnu slobodu teške zlice (a njihova krv teče žilama našijema), ali – znademo i da smo danas postali velje kutnje kukavice.

Može bit da smo samo postali bezlični moderno modifikovani kumbulj ove obadvije ”crte”.

Inače, za nas odolen važi da u ničemu mjere ili zlatne sredine nemamo, pa zato dobro pazimo, i u oružani obračun ne ulazimo.

Sveobuhvatan, stručan odgovor i analizu ostavljam spretnim analitičarima: politike, povjesnice, psihologije, sociologije, filozofije, …

Jedno je sigurno, ona: ”brat na brata (od više bratcke ljubezni) udrit neće”, u našemu slučaju ne važi.

Tokom potonje dvije godine privid toga ”mira” zgusnuo je do prskavanja.

‘Oćemo li ili ne međusobno zlo nemilice započet – to samo vile znadu?

Nadajmo se samo da ovdašnji (do njihove ure udesne) uživatelji apanaža iz Beloga grada i Moskovgrada, ka’ tamošnji najamnici – neće svoje domaće zadatke baš previše ozbiljno shvatiti.

Znači, pomeđu Crnogoracah i ovdašnjijeh Srbaljah nema ni slova ”lj” od ljubavi, a to podrazumijeva da nema međusobnoga povjerenja i podrške.

Uzajamno povjerenje i podrška tvore obostrano poštovanje, bez kojega se nikuđ naprijed kopornut ne može.

Ne postoji, vala – ni zere ničesa dobronamjernoga!

A mržnje ima!

Dovoljno svega naopakoga da im unaprijed propadne tkz. umir.

No, ipak – ajmo pokušat sagledat što bi bilo od onoga popuštanja u zajednici, prihvatanja različitosti i primicanja razumijevanju, odnosno – od, u prvom dijelu štiva, spomenutoga principa ili kriterijuma iz okvira strategije našega nalaženja na po(lovici) puta.

Slijedi treći, potonji dio štiva.