piše: Dr Radonja DUBLJEVIĆ, povjerenik Matice crnogorske za Srbiju

Mitropolit Amfilohije izgovorio je veliku istinu kada je saopštio da je crkva stvarala državu Crnu Goru. Tačno, stvarala je državu Crnu Goru. Ali, tačno je i to da njegova sadašnja crkva to svoje čedo osporava i da ga više neće. Pitamo se: što se to desilo u međuvremenu; zašto tu istu državu strastveno osporava; zašto, ako je stvarala i zašto tako strastveno? Pitamo se zašto mu oduvijek ta država smeta, zašto vrijeđa Crnogorce, zašto ih naziva milogorcima, volovima i upućuje im druge neprimjerene poruge, koje ne priliče jednom mitropolitu, niti ulozi crkve u društvu, osim ako je – a jeste – mitropolit vjeru pretočio u ideologiju, pa se ideološki obračunava sa onima koji ne dijele njegove stavove, ni po crkvenim, ni po drugim ovozemaljskim pitanjima. Zašto po Crnoj Gori gradi limene crkve? Zašto limene, pored toliko kamena?

Crkva i država

Iz mitropolitove izjave možemo izvući i drugi zaključak, da crkva koja je stvarala Crnu Goru nije stvarala Srbiju, ni malu ni Veliku… Pa se pitamo – kad je već tako, zašto se njegova crkva zove Srpskom, zašto je 1918. ukidala državu Crnu Goru, zašto je dekretima ukidala samu sebe, zašto je slijedila velikodržavne srpske projekte.

Drugi crkveni velikodostojnik, vladika Grigorije, povodom aktuelnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, izjavio je da su Nemanjići gradili manastire po Crnoj Gori i da u tim manastirima stanuje samo jedna, uvijek ista crkva. Tačno je i to da su Nemanjići, zaista, gradili manastire po Crnoj Gori i Crnogorcima donijeli pravoslavlje.

Donijeli su ga na talasu svoje političke misije, da šire svoje carstvo, pa su, da bi stvar bila ubjedljivija, pravoslavlje izjednačili sa srpstvom. Da bi pokoravanje tadašnje Zete dobilo potpun politički izraz. To vladika Grigorije, vješto, izbjegava da kaže, iako u Srpskoj crkvi važi za liberalnog sveštenika, onog koji u svom djelovanju primat daje jevanđeljskoj misiji crkve u odnosu na njenu političku ideologiju. Ali, kada je Crna Gora u pitanju, vladika nije imao snage da ostane dosljedan.

Dva pitanja

Povodom ovakvog stava vladike Grigorija nameću se najmanje dva pitanja. Prvo, što je sa manastirima i crkvama koje su gradili Crnojevići i Petrovići; što je sa Cetinjem, na temeljima čije su crkve i zajedno s njom sazidani sam grad i sama Crna Gora? I drugo: koja i čija crkva je stanovala u tim crkvama i manastirima? Da je u tim crkvama i manastirima u Crnoj Gori stanovala Srpska pravoslavna crkva, ne bi bilo Berlinskog kongresa, na kome su Crnogorci priznati za slobodan politički narod; ne bi trebalo da se 1918. ukida sve to što je na Berlinskom kongresu priznato, ne bi bilo ni obnove današnje Crne Gore, niti njenog evropskog puta.

Jednostavno rečeno: da je u tim manastirima i crkvama u Crnoj Gori stanovala uvijek ista crkva, ta bi crkva stvarala državu Srbiju i ne bi bilo nikakvih problema. Ali, pošto nije stvarala Srbiju nego Crnu Goru, onda imamo problem. A problem je zgodan da se njime manipuliše.

Znači, u crnogorskim crkvama i manastirima ne stanuje ista crkva, jer ne stanuje ista misao, jer je vrcava misao, zahvaljujući istorijskom kontekstu, omogućavala misiju poželjnu za onog koji je imao trenutnu političku moć. Zato pitanje iz naslova – Čija je naša crkva.

Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori tim pitanjem manipuliše da bi očuvala privilegije i zadržala postojeću moć. I još više je uvećala. Ovih dana saznajemo šta sve, van sakralnih objekata, ima u svom posjedu – od hotela, parcela, čitavih kompleksa, koji se mogu turistički valorizovati, pa se plaše jevrejske kletve – da bog da imao, pa nemao. I ko kaže da u crkvi ne stanuje materijalno, da se i sama nije odrekla svoje božanske misije, koja je jedino čini crkvom, pretvarajući se od apostolske u profitnu ustanovu.

Manipulacije

Pored toga, Srpska crkva čeka priliku da se u novom istorijskom kontekstu, ako se sklope povoljne okolnosti, vještim manipulisanjem vjerskim osjećanjima dijela građana, Crna Gora ponovo sjedini s bratskom Srbijom. I nestane. Ne mareći šta će o tome misliti Crnogorci, ako ih uopšte i bude. Njih je, kako zlurado kažu, ionako stvorio Milo, a on je kao i svaki čovjek smrtan, pa će njegovim fizičkim ili političkim krajem ta šansa postati realnom. Crnogorska vlast, na drugoj strani, pokušava da riješi otvoreni društveni problem.

Tačno je i da će vlast manipulisati sa tim problemom, jer je bogomdan za političko trajanje. Ali, vlast mora biti svjesna činjenice da težina problema ne smije biti izgovor za njegovo sporo rješavanje. Ali i druge činjenice: da se Crnogorci i crnogorski Srbi nikad ne mogu složiti oko pitanja – ko su. To pitanje treba prepustiti duhovnim borbama.

Srpska crkva u Crnoj Gori je uspjela da to pitanje pretoči u ideološki program, koji je prihvaćen od strane prosrpskih političkih subjekata i tu prestaje svaka diskusija, jer se oko spornih pitanja mogu složiti samo oni u čijim postavkama postoje neke zajedničke premise, koje bi mogle omogućiti dobar ishod. Toga u ovom primjeru nema. Ali, to ne znači da se mnoga pitanja ne mogu riješiti na zadovoljstvo i jednih i drugih. To bi trebalo da omoguće najšira društvena rasprava i sloboda, te demokratska procedura, uz uvažavanje osnovnog demokratskog principa da pored nas postoji i drugi, koga treba čuti.

Zato pomenuti zakon ne bi trebalo doživljavati kao problem, nego kao preduslov potpune crnogorske slobode, bez obzira kako se nacionalno osjećamo. Zakon bi trebalo da postavi sistem da se u Crnoj Gori više nikad ne bi desilo da najveći crkveni dužnosnik Crnogorce nazove volovima, a da za to ne bude kažnjen, odnosno da visoka državna službenica našu braću drugog ideološkog opredjeljenja nazove govedima, zato što su ušli u Amfilohijeve crkve, a da bude kažnjena. Ona je pala pod udar sistema, dok sveštenik nije, jer za njega sistem ne važi.

Zato je cilj osporavanog zakona da uspostavi sistem, koji će važiti za sve. Ali, svjedoci smo da se problem oko zakona prenio sa viših adresa i na nas građane. Posebno su bili na udaru, ovdje u Srbiji, Crna Gora i njeni građani crnogorska nacionalnost. Sve je to donekle bilo izdržljivo i legitimno, da se nijesu desile ove tri stvari.

Odbrao sam ih po sopstvenom razumijevanju političkog života. Prva je pokušaj paljenja crnogorske zastave, druga je crtanje mete na čelu crnogorskog ambasadora u Srbiji i treća, kao najužasnija i najsramnija, koju je izgovorio srpski ministar Dačić, prijetnjom da će Crnogorce pozvati da se izjasne oko aktuelnog pitanja, uz mogućnost oduzimanja srpskog državljanstva i drugih prava.

Strasti

Kod građana su proradile strasti, pa mi je jedan srpski prijatelj postavio pitanje: zašto Crnogorci mrze Srbe, uz opasku da tajkun Milo vlada uz pomoć Šiptara i Muslimana. Nijesam uspio da odgovorim, a već me poslao u Crnu Goru. Elegantno smo prešli na drugu temu. Drugi srpski prijatelj me upitao – zašto niko neće sa Srbima. Eto, kaže, nećete ni vi Crnogorci. Nije me poslao u Crnu Goru. Javio mi se i Crnogorac, pa mi kaže da je 30 godina glasao za SPS, cijela njegova porodica, ali da poslije ovakve Dačićeve izjave više neće.

Pitao sam ga što je to radio do sada, pa mi je odgovorio da mu se svidjela ona kovanica – Dva oka u glavi – pa je razmišljao i došao do zaključka da u toj kovanici nije poenta u očima nego u glavi.

Srpskim prijateljima dugujem odgovor. Crna Gora je istorijski politički subjekt, koji ima svoje pamćenje i potrebu da misli svojom glavom. Srećan sam kao Crnogorac što Crnu Goru vole i njeni Albanci i njeni Muslimani. Srećan sam što je kapiten njene fudbalske reprezentacije jedan Albanac. Srećan sam što mu niko zbog toga ne zviždi. Naprotiv! Srećan sam što sam u nekoj drugoj Srbiji doživio i to dok sam kao mladić posmatrao Partizanove utakmice, da je cio stadion skandirao Albancu Fadilju Vokriju.

Što se to desilo u međuvremenu? To pitanje treba sami sebi da postave srpski prijatelji. Što se mene tiče, vjerujem da Srbija, duže pogubljena, ima demokratski kapacitet i da će prepoznati svoje nacionalne zamke, koje su je onemogućile da njen najbolji dio, uz pomoć Albanaca i Muslimana i svih drugih naroda koji u njoj žive, iznjedri demokratsku vlast i da kapiten njene fudbalske reprezentacije bude onaj Šaćiri, koji bi da je bilo pameti (radi podsjećanja – međunarodna zajednica nudila je Srbiji opciju ostanka Kosova u njenom sastavu, za uzajamno priznavanje jugoslovenskih republika kao država, pa da rata ne bude) umjesto pokazivanja onog albanskog orla pjevao srpsku himnu i davao golove. Ali, pameti nije bilo. Ni Dimitrija Tucovića u pamćenju.

Poslije svega što se dešavalo posljednjih dana razmišljao sam da li da pišem ovaj članak. Uhvatilo me stanje autocenzure. Kažem sebi, pusti đavola. Ništa ne mogu promijeniti, a mogu imati problem. A onda mi se odjednom javio Poper. Njegovu misao sam odavno uzeo za političku vodilju – Ako razumni zaćute, mračne sile uzeće stvar u svoje ruke. I na kraju: nadam se da Dačićeva izjava neće u praksi dovesti do posljedica i da će ostati u okvirima povišene političke retorike. Ali, njen eho smrdjeće zadugo. Ako bi vrijeme, kojim slučajem, demantovalo, Dačićeva Srbija mi može uzeti državljanstvo, sva građanska prava, imovinu…

Ali, jedno ne može. Misao ne može. I dok ima nade boriću se za ljepše lice Srbije, koje su Dačić i njegov Vođa, sa politikom kakvu su vodili, debelo umrljali. Biće mu potrebno dugotrajno pranje. Činiću to svakodnevno: radom, političkom pričom, pisanjem, protestom, zviždanjem, lupanjem u lonce… I sa velikim uvjerenjem da je kao Crnogorac i njen građanin više volim od njih.

(Autor je advokat iz Beograda)

 

Komentari

avatar